Deda II Petrović Mraz

Dva momka iz Podgorice, već godinama praktikuju jedan sulud ali izuzetno značajan ritual. Nije bitno toliko gdje će dočekati Novu godinu, u kom lokalu će piti, da li će biti uključeni meza i piće za trideset eura, hoće li imati stolicu za šankom ili biti u separeu. Njih to ništa ne zanima, jer oni znaju jedno, sjutra dan nakon Nove godine, prvog januara rano izjutra biće na televiziji.

Tako oni godinama, nabiju ogromne sunčane naočare i iskrivljeni od novogodišnjeg provoda, hodaju gradom od 7 izjutra pa sve do podne. Hodaju sa željom da naiđu na televizijske ekipe, da novinarki koja se pravi da voli svoj posao a zapravo je prinuđena da radi anketu 1. januara, da baš njoj saspu ironiju u mikrofon.

Sve televizije moraju nešto da prikažu, ne ide samo da snime Mila kako se ljubi sa svima nakon ponoći, dok se formira red od onih koji čekaju da ga makar dodirnu. Mora da bude i malo omladine, spontanog gradskog duha, ali tu vrebaju ova dva šetača, vesela govornika.

Uvijek nasmijani, njih dvojica naravno da dobiju pitanje kako su i gdje proveli Novu godinu, što bi sve poželjeli sugrađanima i ostale izlizanosti novinarske neinventivnosti. I počnu njih dvojica tako sa opisom veselja, što se pilo, što se jelo, čestitaju, čestitaju bez prestanka, a onda nešto i odvale.

Uvijek požele vlastima da vladaju još mnogo, da ne silaze narodu sa grbače, da nam ukinu pasoše kako bi mi mislili da se niđe ne živi ljepše i bolje, bezbjednije i veselije nego kod nas. Tako, pričaju oni istinu u ogledalu, poput njuz neta.

Nakon što njih dvojica sretnu sve tv ekipe koje se mogu sresti, onda se raziđu, ide se kućama da se malo spava, da se restartuje organizam, maste brci ruskom salatom i onda se šaltaju kanali u želji da „se vide na televizoru“.

Poenta je da ih nikad nisu pustili u cjelosti, i od svih televizija samo je jedne godine jedna televizija pustila sve što su izrekli u anketi. Ostali, suptilno su rezali sve što su rekli njih dvojica, a da se ne uklapa u prazničnu atmosferu, uprkos činjenici da su oni sve rečeno rekli uz osmijeh.

Nema jače cenzure od autocenzure. Iskrenost košta, pa iako nam je ponuđeno toliko novih društvenih mreža, sve džaba, kod nas nema mnogo „onih“ koji bi progovorili, a u pozciji su da ih čuju ljudi. Jer, što bi rekao moj prijatelj V. J. svi su „otvoreni za korupciju“. Ove godine, pazite se sugrađani, ptice napadaju Hilton, stakla padaju sa neba, dobili smo pred Novu i ministra kulture, na zaprepašćenje svih. Tako da, ko zna, možda se ove godine i Deda Mraz prodao.

Nadam se da će ova dva opisana lika iz priče i ove Nove godine ići ulicama i naići na kamere i mikrofone. Svake godine imaju sve više stvari da kažu. Živjeli!

( Đuro Radosavović )