Solidarnosti nikad dovoljno

“Moto života: obrisati svaku suzu sa svakog oka.” (Mahatma Gandi)

Imajući u vidu da je solidarnost jedna od temeljnih i univerzalnih vrijednosti, na kojima bi trebalo da se zasnivaju odnosi među narodima u 21. vijeku, Generalna skupština UN je 20. decembar proglasila Međunarodnim danom ljudske solidarnosti, koji se obilježava od 2006. godine, s ciljem da se istakne važnost solidarnosti svih ljudi u borbi protiv siromaštva i gladi.

Solidarnost među državama i ljudima, sporadično ali nikad dovoljno, dolazi do izražaja u vrijeme elementarnih nepogoda, ratova i drugih lokalnih i globalnih katastrofa, dok u „mirnodopskom“ periodu često izostaje, jer države i ljudi, sa tehološkim napretkom, sve više postaju sebični i neosjetljivi za druge, čak i tamo gdje ih konvencije i zakoni na to obavezuju. Na globalnom nivou postoji teza da “oni koji imaju najviše treba da pomognu najsiromašnije, kako bi se smanjio broj gladnih u svijetu”, a dogodilo se da je ciljeve iz Milenijumske deklaracije UN iz 2000. godine od 191 države potpisnice ispunila samo Venecuela.

Da je nada u najbogatije uzaludna, govore podaci Švajcarske banke UBS prema kojima su svjetski milijarderi u doba pandemije korona virusa profitirali na berzi i, od aprila do jula 2020. godine, svoj imetak uvećali za 27,5 odsto, dok će pola milijarde ljudi biti gurnuto u siromaštvo. (rts.rs)

Crna Gora i njeni građani često su bili u prilici da iskažu svoju solidarnost, prevashodno sa državama u regionu, kada su bile pogođene poplavama, požarima, zemljotresom i slično. Donirali smo novčanu pomoć i slali spasilačke ekipe. Kruna crnogorske solidarnosti je bila prijem desetina hiljada raseljenih lica i izbjeglica iz ratovima zahvaćenih područja u regionu 1992-1995. i 1998-1999. godine. Građani Crne Gore vječno će pamtiti jugoslovensku i međunarodnu solidarnost, nakon razornog zemljotresa koji je 1979. godine pogodio Crnogorsko primorje, kao i svježe primjere pomoći pojedinih država svijeta, EU i Svjetske zdravstvene organizacije, u respiratorima, zaštitnoj medicinskoj opremi i dijagnoističkim aparatima za crnogorsko zdravstvo.

Naši građani, od kojih oko polovine živi ispod granice siromaštva ili je u riziku da padne u siromaštvo, uvijek su spremni da podrže organizovano prikupljanje novčane pomoći za liječenje pacijenata u inostranstvu ili u druge humanitarne svrhe, ali često nijesu spremni da samoinicijativno priteknu u pomoć starima, nemoćnima, bolesnima, siromašnima, gladnima... Svakodnevno, svi zajedno i svako od nas treba da razmišlja o onima kojima je naša solidarnost najpotrebnija, jer ona predstavlja moralnu obavezu čovjeka za čovjeka! Nekada je dovoljno saslušati nekog i iskazati razumijevanje za njegove probleme…

U dugoj i teškoj korona godini, dok moćni nevidljivi neprijatelj ubija ljude, razara ekonomije i urušava zdravstvene sisteme, sloga i solidarnost nijesu na zadovoljavajućem nivou, ne samo zbog snage virusa nego i zbog velikog broja onih kojima su sopstvena “ljudska prava” preča od zdravlja stanovništva. Kao da pravo na život nije osnovno ljudsko pravo?!

…”Ovo je borba koju vodimo kao zajednica a ne kao pojedinci… U situaciji epidemije nije najvažnije šta svako od nas može da uradi za sebe, već kako svako od nas doprinosi da se zajednica izbori sa epidemijom… Borba sa epidemijom je uvek timski sport sa velikim brojem igrača, koji nikada nisu igrali zajedno (a možda to nisu nikada ni želeli) u utakmici koja će trajati dugo, a cena se plaća ljudskim životima. Zato je gubitak svakog života gubitak za svakog od nas“, (prof. dr Aleksandar Baucel, psiholog, Beograd).

( Milojka P. Perović )