Rovinj - ponavljanje i sjećanje

Te 1984. nisam bio iskusan putnik. Mediteranski predjeli za mene su se svodili na ljeta u Boki, po jednu posjetu Dubrovniku i Splitu, i na - Makarsku. Neočekivano smo tog jula odlučili da odemo do Rovinja, jer smo ljetovali u blizini. Ne sjećam se ni autobusa, ni spuštanja u grad. Ali se nekih prizora jako dobro sjećam: zvonik crkve, oko njega krovovi u kaskadama koji se spuštaju ka moru. Jarko svjetlo smeta foto-aparatu moje djevojke - ruska Smena je prvi aparat kojim sam ozbiljno fotografisao. Djevojčin žuti kombinezon koji je sašila od obojenog čaršava po modelu iz Burde. Rovinj koji je mnogo star, stariji od svega što sam poznavao u Bosni. I nas dvoje koji smo skoro djeca - bili smo tek dvije decenije na ovom svijetu. Ljudi su bili mnogo sporiji nego ovi danas. Možda i opušteniji. Duboka analogna era.

Vaskrsavanje rovinjskih memorabilija

Fotografije iz tog ljeta bile su brižljivo udjenute u jedan album koji je hvatao prašinu negdje u majčinom stanu u bosankoj kasabi. Nisam ga često otvarao. Kada je čovjek mlad rijetko se osvrće. Početak devedesetih je donio kolektivnu psihozu zvanu rat. Fotografije rovinjskog ljeta su nastradale zajedno sa knjigama i pločama. Ponekada sam ih zamišljao, ali sjećanje je nepouzdano. U decenijama koje slijede od svih rovinjskih boja ostao je samo žal za njima.

Za pedeseti rođendan bio sam u Beogradu. Na stolu me čekao poklon. Foto-album sa fotografijama iz Rovinja. Uz posvetu djevojke s kojom sam tada tamo bio. Srce mi je lupalo kao ludo. Listao sam ga satima, fotografiju po fotografiju. Rovinj više nije bio nejasna ideja o uspomeni, krpice sličica iz podsvijesti. Jedan dan iz 1984. opet je vaskrsao iz ništavila i šepurio se tu, ispred mene, kao da nikada niko nije granatama razorio moje memorabilije, temelje moje lične mitologije. Tada sam obećao sebi da ćemo opet otići u Rovinj.

Ponovo Rovinj

I evo nas u autobusu koji prelazi Limski kanal. Druga decenija novog milenijuma je na izdisaju. Od ljeta 1984. prošlo je skoro 35 godina. Kakav će nas Rovinj dočekati? Da li će se prošlost i sadašnjost sukobiti u nama, ili će se današnji dan tek meko spustiti na onaj koji mu je tako davno prethodio, skladno dopisujući nove note po staroj kanconi?

Jutro je udžbenički sunčano. Na Trgu na Lokvi uz autobusku stanicu smjestila se romanička sedmougaona crkvica Presvetog Trojstva iz XII vijeka, koja se danas koristi kao galerijski prostor. Njena živa arhitektonska veza sa istočnim Sredozemljem za mene je očigledna. Odatle se spuštamo prema obali kroz uličice od kojih bi skoro svaka mogla biti razglednica.

Izlazimo na Obalu Alda Rismonda - to ime će čovjek uzalud tražiti po hrvatskoj Vikipediji - riječ je o istarskom, italijanskom komunisti iz Rovinja. Odatle se brijeg rovinjskog poluostrva ukazuje preko katarki bezbrojnih brodica u luci. Potom pođemo obalom nazvanom po narodnom heroju Đuzepeu Budicinu Pinu, italijanskom antifašisti koji je rođen u Rovnju, a strijeljan je 1944. u okolini grada u trideset i trećoj godini života. I onda dolazimo na Trg Maršala Tita. Taj naziv trga djeluje skoro nestvarno u današnjoj Hrvatskoj. Ali Istra je drukčija. Na trgu je Gradska ura, crveni toranj podignut u XII vijeku. Sat koji vidimo je iz XIV vijeka, ispod njega je mletački lav koji nam govori da je Venecija ovdje bila gospodar sve do svoje propasti. Fontana Dječaka sa ribom na trgu je iz 1959. Rovinj već ovdje nudi sve svoje istorijske slojeve, od renesanse preko baroka do socijalizma.

Prolazimo pored konobe Veli Jože - na um mi, naravno, pada Vladimir Nazor i njegova pripovjetka o istarskom divu iz 1908. koja je nastala na osnovu motovunskih narodnih priča ali je književnik, zapisavši je, stvorio omiljenu istarsku figuru u kojoj su ljudi prepoznavali sebe. Odavde se penjemo prema Crkvi sv. Eufemije, čiji toranj izranja iz obrisa grada kao raketa.

Efimija sa dva groba

Efimija Halkidonska je rođena krajem III vijeka i do šesnaeste godine je postala strasna hrišćanka. Starorimske vlasti su tada imale običaj da hrišćane bacaju lavovima. Prema legendi, i nju su ponudili ovim kraljevskim mačkama, ali one je nisu htjele, već su smazale dželata koji je naknadno ušao u arenu da pogubi Efimiju.

Deset godina poslije njene smrti car Konstantin legalizuje hrišćanstvo i mlada mučenica postaje jedna od omiljenih svetica ranog hrišćanstva. Skoro detektivska povijest premještanja njenih posmrtnih ostataka u cik-cak liniji po Mediteranu dostojna je Umberta Eka. Ali kakve veze ima žena rođena u Halkidonu, na maloazijskoj strani Bosfora, u blizini današnjeg Istanbula, sa Rovinjom? Priča ide ovako: godine 800. svetičin sarkofag koji je kod Kostantinopolja porinut u more, dospio je na nekoj vrsti splava pred Rovinj. Građani su pokušali da izvuku sarkofag, ali nije išlo. Svetica se ukazala jednom dječaku koji je upregao dvije junice i izvukao sarkofag te ga dovukao na brdo. Na tom mjestu je nastala Eufemijina crkva. To je rovinjska verzija. Postoji još najmanje dvije ili tri verzije priče. Prema jednoj od njih relikvije se čuvaju u Hramu sv. Georgija, u kompleksu Carigradske patrijaršije.

Sjedim pred crkvom u Rovinju, pomalo zadihan od uspona. Zvonik iznad mene, sa više od šezdeset metara visine zabio se u plavetnilo, a gore, na njegovom vrhu stoluje skoro pet metara velik kip svetice. Bio sam unutra, gdje je dobar hlad i gdje buja barok. Sada sam naslonjen na zid crkve i razmišljam o čudesnom Mediteranu na kojem je moguće da relikvije jedne svetice istodobno počivaju na dvije njegove biserne tačke, koje su međusobno udaljene1.500 kilometara - ovdje i u Carigradu.

Trg Mateoti

Silazimo uličicama koje me izgledom podsjećaju na vedri urbani rukopis sa lica gradova iz italijanskog sredozemnog kruga. Viđao sam slične prizore u Rimu, u Palermu, u Ćefalu - kamen, nepoznati zimzeleni žbun, veš razapet iznad naših glava kao zastava koja slavi život, otvoreni drveni kapci na spratu iza kojih u polumraku počinje nečiji život, a prestaje moje pravo da zavirujem.

Izbijamo na ulicu Grisiju koja je od 1967. poznata kao veoma dugačka galerija na otvorenom. Ovuda navaljuju turisti. Zaobilazimo je i okolnim uličicama dolazimo na Trg Mateoti.Tu se spajaju tri ulice, ona koja dolazi odozdo, kroz kapiju Balbi, nazvanu po mletačkom gradonačelniku Danijelu Balbiju, a na ovom se mjestu račva u dva sokaka koji vode uzbrdo.

Đakomo Mateoti bio je italijanski socijalista koji je 30. maja 1924. u italijanskom parlamentu otvoreno optužio vladajuće fašiste za krađu izbora. Jedanaest dana poslije toga njihovi batinaši su ga oteli i ubili.

Zasješćemo u kafe Bruno na tom trgu i pustiti da nas savlada popodnevni umor vrlo sličan sreći. Ne moramo nigdje, niko nas ne tjera, niko od nas ništa ne traži. Samo ćemo ispijati svoj kapućino i ćaskati o Rovinju nekada i sada.

Znam da su se nekada ovuda vrzmali poznati Beograđani, od književnika Borislava Mihailovića Mihiza, preko slikara Miće Popovića, do najpoznatijeg srpskog emigranta u Hrvatskoj Mirka Kovača. Zamišljam zvuk prastarih bendova kao što su Siluete. Pozdravljam u sebi sve te sjene koje današnjim mladim ljudima što sjede oko nas ništa ne znače.

Sjećanje usmjereno naprijed

Da li je ovo taj Rovinj koji nas je omađijao 1984? Tih godina sam čitao danskog filozofa Serena Kjerkegora. “Ponavljanje i sjećanje su isto kretanje, samo u suprotnom smjeru". Ili: "Stvarno ponavljanje je sjećanje usmjereno naprijed”.

Sjećam se da je Kjerkegor u knjizi Ponavljanje opisao kako se vratio u Berlin gdje je jednom živio da bi ustanovio da je ponavljanje nemoguće. Kafa koja je bila istog ukusa na istom mjestu više mu nije prijala.

To ne bih mogao reći za kafu koju pijemo na Trgu Mateoti. Naše sjećanje je bilo usmjereno naprijed. Naša kafa sada je bolja od one iz osamdesetih. Ovaj trg i mi na njemu, izuvenih sandala, sa stopalima na toplom kamenu koji su dodirivale noge mnogih ljudi iz nepreglednog niza pokolenja, od rimskog Ruginiuma sve do sada. Okruženi smo ljudima i kućama sa “škurama”. Taj trenutak ostaće jedinstven, mada smo već bili ovdje. Ponavljanja nema. Otići ćemo iz grada sa dvostrukim rovinjskim sjećanjem, i usmjerićemo taj palimpsest u budućnost. Doći ćemo ovamo i treći put.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )