Otpor je bio nezaustavljiv: Akcije književnosti su porasle
Jugoslavija je nesrećno ignorisala i naivno potcijenila disidentski pokret kad joj je najviše trebao. Previdjela ga je baš kada se trebalo napojiti na njegovom vrelu i zaustaviti nacionalističke hulje
Neokomunizam
Komunizam i kriza zapadnog mišljenja: šta to bijaše?
Kriza zapadnog mišljenja je bila kriza čitavog evropskog mišljenja. Zapad s jedne, te Istočna Evropa (IE) sa druge strane ostali su spojeni sudovi i poslije rata. Zapad je u tom svjetlu bio donekle odgovoran za komunizam (kao što se ni danas ne može sasvim amnestirati za šurovanje s neokomunizmom kao što je ovaj našijenski). Iz te krize pojavila su se dva rukavca.
Prvi: postmoderna.
Drugi: Dissent (antikomunistički pokret).
Ovo drugo vrelo danas se smatra sustavom postmoderne epohe.
Pošto postmoderna nije bila samo izlaz iz krize zapadnog mišljenja, već i njen sastavni dio i pošto je, dakle, postmoderni pokret bio ne samo detekcija diskontinuiteta zapadnog mišljenja, već i njegova metafora, Dissent je, na drugoj strani, u većoj mjeri postao izlaz i, najzad, snažno ohrabrenje kroz akciju. Bio je socijalno manje plašljiv od postmoderne, manje „gadljiv“ na politički angažman iz prostog razloga što se borio za živu glavu.
Da li je moguće izdvojiti disidentski pokret iz epohe postmoderne?
Čini se nije, jer se on odvijao paralelno sa postmodernom i unutar nje, programski ohrabren kao nijedan drugi proces i, dabome, pod aurom ne regionalne nego svjetske ideje.
Ideologija je, na drugoj strani, savršen teren za iščašene zakone. Moju minornost su 25 akademika DANU proglasili za izdajnika domovine. Čudo neviđeno - nijedan da bekne neki strani jezik. Treba im dodijeliti orden Bakine podvezice od jednog jezika, burek-medalju, da im je uruči glavni buregdži-filolog, g. Krivopakpić Ranko, reformator jezika koji vitla predlogom zakona da se jednom romansijeru otme nagrada a on smandrlja u stočni vagon obespravljenih građana.
Bacimo pogled u pozadinu neokomunizma (osamdesete): Krivokapić R. sebe vidi u blaženoj ulozi brisača cipela, ispod trbušine sekretara općinskog CK SK, i nosača cegera sekretarove žene, a mene u ulozi goropadnog izdajnika, romansijera-kvislinga dok pišem na koljenu, u metrou Budimpešte, okrijepljen zdjelom gulaša iz mađarske narodne kuhinje, svoj rani roman Zrela Herta (prvo izd. 1989. od ukupno šest izdanja do sada).
Budžet-patriota i mentor prepišaj-reforme jezika uzvikuje glavosječno: kaže da ja „djelujem sa ekstremističkih pozicija“ i da će on donijeti zakom o straobalnoj izdaji.
Suptilna ilegala
Ako se negdje na zemljinoj kugli mogao roditi pokret kadar da animira duhovne snage van zapadne krize mišljenja, a opet, direktno pogođen tom krizom, onda je to bila IE.
Izostanak cjeline (wholeness), ta stara evropska boljka, bio je u Lyotardovim (Jean François Lyotard) očima diskvalifikovan zbog „promjenljivog karaktera svakodnevnog iskustva“. No, oni koji poznaju iskru otpora u IE znaju da disidentima nije pomogao nikakav „promjenljivi karakter svakodnevnog iskustva“ već njihova, u tamnicama, u ilegali testirana umjetnička i ljudska snaga. Spasla ih je volja za književnim otporom komunizmu.
Naspram degenerativnih, to se zna čak i u našoj kulturnoj halugi, stoje regenerativni procesi. Politbiro KP SSSR-a je disidente ozbiljno shvatio. I jedni i drugi procesi bili su nezaustavljivi.
Leonid Brežnjev je na zasjedanju Politbiroa odobrio tezu šefa KGB-a, Jurija Andropova, da su disidenti za ruske vlasti postali vid klasne borbe kod kuće i u inostranstvu. Trijebiti vaške!
Sredinom sedamdesetih disidentski pokret se našao na svojoj najnižoj tački. KGB je dobio zadatak da ga rasturi pošto je Dissent već predstavljao problem i za sovjetsku diplomatiju. Predsjednik SSSR-a Leonid Brežnjev naložio je da se disidentski pokret sasječe u korijenu (up. Kramola: Drugomisleći u SSSR-u za Hruščova i Brežnjeva, 1953-1982, Dokumenti Vrhovnog suda i prokurature SSSR-a, Moskva, 2005, 53).
Početkom 1976.g. započeta je tzv. helsinška etapa, jer su godinu ranije evropske zemlje, SAD i Kanada potpisale Helsinšku deklaraciju o pravima čovjeka. Disidenti su formirali tzv. helsinške grupe i snažnije orijentisali propagandu prema Zapadu. Već u oktobru 1977. g., na međunarodnoj konferenciji u Beogradu, zvanično su se našli na dnevnom redu i materijali helsinške grupe iz SSSR-a.
Ton bunta
KGB je riješio da izvrši kontraudar (arestovani su lideri helsinških grupa Aleksandar Ginzburg i Jurij Orlov, te lideri grupa u Gruziji i Ukrajini). No, krajem sedamdesetih na rusku scenu stupila je nova generacija „lijevih drugomislećih“ sa radikalizovanim zahtjevom za raspirivanje pobune.
Proces otpora u IE i u Rusiji bio je nezaustavljiv. Akcije književnosti su porasle. Godine 1978. pisci Vasilij Aksjonov, Venedikt Jerofejev i Evgenij Popov osnovali su almanah Metropol. U njemu su objavili svoje radove oni koje danas zovemo klasicima: Andrej Bitov, Fadil Iskander, Vladimir Visocki, Juz Aleškovski (pisci su u totalitarizmu krili čak i svoje jevrejsko ime kao ovaj: Josif Efimovič), Bela Ahmadulina, Andrej Voznesenski, Leonid Batkin, Arkadij Arkanov.
U Lenjingradu su 1978.g. organizovane masovne demonstracije nakon hapšenja vođa Revolucionarnog saveza omladine. Ono što ovdje treba istaći i svuda ponoviti, s kurzivom ili bez kurziva jeste, dakle, istina o disidentskom pokretu kao pobuni patriota, što su odista disidenti bili, a ne pobuni izdajnika kakvim su ih predstavljale vlasti i KGB.
(Gle ironije, i naš savremeni neokomunizam sve resurse ulaže u proizvodnju izdajnika: zatvara fabrike čelika u Nikšiću i bagera u Podgorici, ali proizvodnju domaćih izdajnika udvostručuje!).
Otkud rasplod izdajnika u mojoj kalvariji, razmišljao sam, pošto sam sebe vidio kao metu nasred Balšića pazara i nasred podgoričkog trga - zašto baš ja? Zato što je proizvodnja izdajnika unosan posao - predsjednik Matice crnogorske, Radulović D., nastavnik sa dnevnikom pod miškom, zvanično se obraća svom uzoru da zaštiti zemlju od mene:
“Nažalost, još jednom se pokazalo da mentalitet oformljen u tranzicionim vremenima predstavlja krupnu prepreku za emancipaciju Crne Gore. Za ovogodišnje laureate najviše državne nagrade, koja se simbolično dodjeljuje u čast državnosti Crne Gore, žiri je odabrao pisce koji otvoreno negiraju crnogorsku naciju i njen identitet“ (pismo predsjednika Matice crnogorske predsjedniku Skupštine CG, 26. jun 2013).
Ko je autor Vjetrenjača Evrope, nagrađene monografije na 553 strane koja razmatra razvoj evropskog romana od baroka do postmoderne, sa fokusom na recepciju i ogroman uticaj Cervantesa i Don Kihota u južnoslovenskim zemljama i slovenskom svijetu?
On (siroti romansijer GČ) je „krupna prepreka za emancipaciju CG“. Vidite kako je proizvodnja izdajnika unosan posao, to iziskuje ništa manje nego zakon o izdajnicima, moj bato, usred Skupštine - proizvedimo najprije negatora nacije pa ćemo ga lako ušutkati, zakonom uvrh čela!
Totalitarni uzori
Promocija Metropola u jednom moskovskom kafeu 21. januara 1979. održana je pod jednostavnim, ali za disidenciju indikativnim geslom „širenja stvaralačkih mogućnosti sovjetske literature“. Fadil Iskander je kazao da sovjetski pisci žive pod okupacijom. Tako je i bilo.
Krajem sedamdesetih, najzad, formirano je Jevrejsko udruženje za emigraciju. Tako je 34,2% emigranata otišlo 1979. u Izrael, dok je 18,9% prebjeglih stiglo u Evropu i SAD.
Već početkom osamdesetih svaki iole značajniji disidentski glas u SSSR-u, kaže Gordon Skilling, bio je praktično počišćen sa građanskog lica ove vojne i kulturne supersile: „In the Soviet Union, by 1982, voices of free dissent had been more or less completely stifled“. „Počev od 1982. godine glasovi slobodnog disidentskog pokreta bili su manje ili više sasvim uklonjeni“ (up. H. Gordon Skilling: Samizdat and Independent Society in Central and Eastern Europe, Ohio, 1989, 18).
Šta su ruski pisci tražili od svog režima?
Tražili su „šire stvaralačke mogućnosti sovjetske literature“.
Šta je uradila diktatorska dobričina Leonid Iljič Brežnjev?
On je donio zakon i počistio disidente iz Rusije.
Čitaoče, podsjeća li te ova epizoda na neokomunističke rodoljube iz hajke na mene (Brežnjevčići jedni, vi nestašni Brežnjevčići!)? Na politikolike nosače bureka općinskim glavešinama i ćevabdži-doktore, sklone donošenju zakona protiv jednog pisca sa tako zloslutnim atributom negator nacije?
Književnost se povukla u svoju katakombalnu zonu, u andergraund. Svjesni da se zabrana slobode ne tiče samo disidentskog talasa, već opasno zadire u sam kontinuitet nacionalne kulture, disidenti su zauzeli svoj rezervni položaj u podzemlju. Ali to nije bilo podzemlje morala, već, ponavljam, stvaralaštva i života - podzemlje izgrađeno od cigala privatne žrtve i lične sudbine.
Jugoslovenska dvoličnost
Jugoslavija je nesrećno ignorisala i naivno potcijenila disidentski pokret kad joj je najviše trebao. Previdjela ga je baš kada se trebalo napojiti na njegovom vrelu i zaustaviti nacionalističke hulje i dobrovoljce za trovanje jugoslovenskog bunara.
A imala je Jugoslavija disidentsko iskustvo nadohvat ruke (u doba njena raspada već je bilo monumentalno!), gle žalosti, gle jada golema, u susjednom dvorištu IE. Nije disidentski pokret promašio Jugoslaviju, nego je promašila ona njega. Ovu žalosnu činjenicu potvrđuju i strani pisci, ocjenjujući jugoslovenski slučaj kao nedisidentski (a study of non-dissent), kako svjedoči Sharon Zukin u svom radu o disidenciji u IE (vidi Sharon Zukin: Sourcies of Dissent and Nondissent in Yugoslavia, 119-122).
Pusti slobodarski snovi, moja šjora Mare!
Jugoslavija to nije bila ni izdaleka. Ona je svoju plodnost protraćila na političke crve. U protivnom, da se, makar dio žvalave energije nacionalizma, izmetnuo u disidentsku, Jugoslavija bi izbjegla svoju Golgotu. Ali - nije. Istina je samo ono što se desi.
Moji progonitelji su skovali đavolski plan da prikažu državu kako se urušava pod teretom izdaje jednog romansijera, pa onda pokrenu aparaturu koja će državu, jelte, u poslednji čas spasiti, a ne pada im na pamet da sam ih prozreo...
Jer ja sam čitao Althussera i znam, sve prije ovog sramnog ljeta, da postoji jasna razlika između onoga što on naziva The State Aparatus (vlada, administracija, armija, policija, sudovi, zatvori) i onoga što on naziva Ideological State Aparatus (određen broj realnosti koje predstavljaju sebe kao budnog posmatrača u obliku različitih i specijalizovanih institucija): A certain number of realities which present themselves to the immediate observer in the form of distinct and specialized institutions (vidi opširnije Louis Althusser: Ideology and Ideological State Aparatus, Oxford, 2003, 955). I znam, dalje ću kazati, jer ja sam čitao Hobbesa, Locka, Hegela i Toquevillea: da civilno društvo ne može opstati bez novog otkrivanja (rediscovery), novog istraživanja, bez eksperimentalne opcije, gdje je pojedinac u odnosu na egzekutivne strukture ovog tipa (različite i specijalizovane institucije!) uvijek u defanzivi, u gardu, sa glavom u vreći. Ali, on je i avangarda, prvi na semaforu ako mu u vokaciji trepti časni stvaralački nerv.
I znam, najzad, da je taj odnos složen, da pod suncem nema ničeg novog, najmanje nečega što će olakšati položaj pojedinca koji se osvrće u besomučnom trku da vidi dokle mu je hajka stigla za petama, dahću li mu goniči za vratom, koliko repova mu je na tragu, kao i to da ni Zapad nije amnestiran od permanentnog preispitivanja nad ovim posvud ranjivim pitanjem:
„This concept... was being revived and re-tought as a relationship which was applicable to both Western and Eastern European states“ (John Keene: Civil Society and the State, London, 1988, 158).
Nemojte vi čuvati državu od jednog romansijera, gospodo keš-patriote, jer i vi ste država, ali ona lijena, lezilebovićka, gotovanska... I ne drma tu kulu pisac, iza kojeg stoji trideset i više tomova (četrdeset godina književnog zanata svaki bogovjetni dan!), nego paraziti i dembeli, neokomunistička buregdži-elita koja se izležava na meku divanu...
( Gojko Čelebić )