Naše krvavo kolo se vjekovima vrti
“Ima nesreća koje stvaraju samo nesrećnike. Sve mi se čini da je u toj stalnoj igri nesreće i čovjeka presudan ljudski materijal, a ne snaga ili kakvoća nesreće!” (Dukljanski epistolarij, Zagreb, 1996)
Dragi Sretene,
Treba izdržati, to je sada najhitnije, „sva ova cijankalijeva isparenja“, kako ti u pismu s pravom nazivaš tu užasnu kontaminaciju ljudskih i društvenih odnosa u tragično posrnuloj Crnoj Gori. I ne samo u Crnoj Gori. Naravno da treba i da moramo izdržati - svako u svojim mukama, svom paklu, svojoj koži i svom biću. Nikada neću pasti u opasnu mrežu poistovjećivanja tvoga violentnog odnosa prema meni s odnosom prema nesumnjivo zajedničkim nam idealima i ciljevima!
Poručuješ mi: „Ti, hvala bogu, svjedočiš o vremenu i nevremenu - kao pjesnik, kao borac, kao čovjek. Neko će iz tih knjiga prepoznavati naše krvavo kolo koje se vjekovima vrti u svijesti, o damarima, u prozukloj duši. Neko nekad!“ Znam, dragi Sretene i, nadam se da će nekada neko iz tih mojih knjiga i tvojih sve učestalijih tekstova u crnogorskoj opozicionoj štampi, shvatiti vrijeme otpora jednoj trajnoj vizantijskoj projekciji nestanka Duklje, odnosno Crne Gore. Iz naših će knjiga i tekstova prepoznavati i nas u tamno-svijetlim i zeleno-bijelim varijantama, kao i genezu naših krvavih kola, koja se krvavo i gavranokljuno kole i igraju na toj našoj podlanici drevne dukljanske zemlje, još od Bodina i njegovog brata Kočopara, pa, evo, do nas i naših bijelozelenih razbraćenja!
Dragi kolega,
Nesreća je svuda oko nas, u nama, u svemu naškom od Bojane i Debelog brijega do Šćepan polja i Čakora. Korijeni naših nesreća od davnine, ili nesreća naše davnine, mjesto da se iskorjenjuju, potiru i nište, postaju sve korijenitiji, postaju paklena, čvornovata maslina, ona i od Hrista starija, koja svako pola milenijuma sve naše dovede u sumnju, a svakih nas sto godina okrene jedne protiv drugih, kao da je naša krv jedino piće koje nam udara u glavu i u svakome, ponaosob, otkrije pritajene ostatke neke davne magbetovske drame.
Nema mjesta za koje smo nekada obojica bili vezani, a i dalje smo svako na svoj način, koje ne odiše nesrećom, koje nije kobno i gdje više možemo pronaći i prepoznati makar nešto od nekadašnjih sebe. Možda je nesreća ono najbolje što se piscu i čovjeku, s kvrgavim korijenom davnine u sebi, može dogoditi. Sreća je kratkotrajni opijum koji protiv nesreće uzimaju površni, lakoumni, surovi, obogaćeni, povodljivi, vlastoljubivi i bezobzirni.
Ovih dana čitam zanimljivu knjigu gospođe Karmen Milačić „Talijanska pisma Ivanu Meštroviću“. Gospođa Karmen je prevela, priredila i predgovor napisala, pisma poznatih talijanskih ličnosti pisana Ivanu Meštroviću i njegovoj supruzi. Mislim, kolega Peroviću, da ime te dame i tebi nešto znači. Gospođa Karmen bila je supruga pokojnog Boža Milačića, Crnogorca koji je nakon Drugog svjetskog rata, sklanjajući se iz Crne Gore, živio, pisao i umro u Zagrebu. Nekoliko je zanimljivih Crnogoraca živjelo i umrlo u Zagrebu. Sada se prisjećam jednog vojvode Petrovića Njegoša, čiji je grob na Mirogoju, Savića Markovića Štedimlije, jednog Plamenca iz Drljevićeve Vlade, jednog Krivokapića, Boža Milačića...
Ta izuzetno zanimljiva knjiga pomaže mi da se oduprem znanim i neznanim donosiocima nesreće, pa i onima koji već godinama traže moju glavu, koji ne umiju da odustanu od ružne tradicije - likvidacije protivnika. Niko ih nikada jednoj takvoj vještini ratovanja nije podučavao. U pismu talijanske spisateljice Sibile Aleramo gospođi Ruži Meštrović, supruzi velikog kipara, postoji i ovakva konstatacija: „Ali već odavno znamo da nesreća ne ubija...“ Na sopstvenoj sam se empiriji uvjerio, a i ti, dragi Sretene, da nesreća zaista ne ubija. Ima nesreća koje od ljudi prave stamene, hrabre i cjelovite ličnosti. Ima nesreća koje stvaraju samo nesrećnike. Sve mi se čini da je u toj stalnoj igri nesreće i čovjeka presudan ljudski materijal, a ne snaga ili kakvoća nesreće!
Dragi Peroviću,
Danas s izvjesnom tugom, možda nostalgijom, konstatujem da si ti tako malo o mojim knjigama pisao. Ima tome više razloga. Ja znam samo za nekoliko: Da se ne zamjeriš onima i onom što su te u mnogim tvojim čistim i pravim oduševljenjima sputavali - hvaliti nije smio, a kuditi nijesi htio! Bilo je i nezbora među nama, katkad i tvog neurotičnog inata, možda i malo pizme, zatim ugađanja klanu kojem si dugo pripadao i čiji si zatočenik bio. I, konačno, da navedem jedan od razloga tvoga nepisanja o mojim knjigama, koji ti nikada nećeš demantovati: bilo je trenutaka kada ti se činilo da se o meni isuviše piše, čak i dobro, te nijesi htio da pripadaš tome, uslovno rečeno panegiričkom horu. Strecnulo te je nešto, to je ono u tvojoj dosta prgavoj naravi što te, povremeno, ili s vremena na vrijeme, utjera u procjep simpatične zavisti i onih tipično tvojih sitnih kalkulacija. Srećom, sve to, sve te nus-pojave ili periferne osobenosti tvoga bića i mentaliteta, nijesu izobličile onu tvoju dosta potešku prirodu, nijesu je nikada učinile posve netolerantnom prema meni!
Dragi Sretene (vidiš li, stari moj, da ne škrtarim u oslovljavanju kao ti), od ukupno četiri moje izvedene drame, ti si pisao o dvije: „Provaliji“ i „Rupi na nebu“. Kao što i sam u pismu kažeš, „Provalija“ je, prije trideset godina „skinuta s repertoara“, odnosno zabranjena. Skinula ju je Ideološka komisija Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, u kojoj su vodeći ideolozi bili danas, na žalost, pokojni Budislav Šoškić i Miladin Perović. Ne isključujem mogućnost da je i njima dvojici bilo naređeno da se s mojom dramom „obračunaju“ kao s „ideološkom diverzijom“ - toliko poznata i rabljena formulacija iz tih već davnih vremena. To je, kao što znaš, dragi Sretene, prva zabranjena drama u Crnoj Gori. Sjećaš se kako je preko Kulturne rubrike, i tada već rigidne „Pobjede“, vođena prava hajka da se moja drama zabrani kao „crvotočenje revolucije“. Gospođa je Olga Perović (tada naravno drugarica) uređivala Kulturnu rubriku i pokrenula hajku za skidanje „Provalije“ s repertoara. Nije teško bilo nagovoriti nesrećnog Nika Pavića, golootočkog robijaša, da dramu skine, pospe se pepelom i prizna „veliki repertoarski promašaj“. Olga Perović je odmah nakon premijere, da se dramatičnost oko drame ne ohladi, da ne splasne, na kulturnoj strani napisala uvodnik naslovljen „Pisac u provaliji“. Rijetko je u inače tada izrazito ždanovističkoj Crnoj Gori napisan tako bezobziran, likvidatorski i optužujući tekst protiv jednog pisca, tada još i mladog, i njegovog djela, i to još dramskog prvijenca. Gospođa Olga Perović bila je supruga Miladina Perovića i članica Ideološke komisije Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, što za taj period odnosa kulture i ideologije u Crnoj Gori nije bila nevažna činjenica, naprotiv. Dugo su njih dvoje, čak predugo, supružnički vodili kulturu i ideologiju u Crnoj Gori. Ne znam kako se gospođa Olga Perović danas osjeća kao članica Crnogorskog P.E.N. centra u kojem je skupa sa piscima koje je svojedobno žestoko progonila! Gospođa Perović bila je i članica onog Predsjedništva Republike Crne Gore koje je 10. januara 1989. godine izručilo Crnu Goru ulici, to jest Miloševićevim pučistima!
( Jevrem Brković )