Muzika je tu, samo je treba uhvatiti

Zadovoljstvo je osjetno u glasu beogradskog rokera Nebojše Antonijevića nakon promocije albuma "Rečeno, učinjeno ili ne, od toga sve zavisi". Publici najpoznatiji kao gitarista Partibrejkersa, Anton je uz grupu Hevi Hipi Bejbi upao u cipele frontmena, napravio 10 pjesama koje su se našle na pomenutom izdanju "Odličnog hrčka", nedavno lansirao spot "Suvišni" i pun je ushićenja i entuzijazma poput nekog tinejdžera, a ne već veterana jugoslovenske rok scene.

Takav je utisak ostavio u razgovoru sa "Vijestima", nakon izlaska debija koji nije pompezno najavljivan brojnim singlovima kako se to često radi danas.

"Gledao sam da preskočim sve ono što nije neophodno. Želio sam da album bude kao muzika koju volim da slušam, da zvuči što analognije, da CD zvuči kao vinil, koji će se takođe za jedno dva mjeseca pojaviti, onako toplo, mekano... I to je drugačije od produkcije koja je danas moderna, gdje je jako važno svima da to bude glasno, pompezno, propraćena svaka pjesma spotom... To su po meni sve stvari koje su ljudi izmislili - od snimanja do svega ostalog što je danas prvenstveno posao - da se na svim nivoima zarađuje novac, a najmanje zaradi onaj koji stvara muziku", ističe on.

Sve ode na produkciju i marketing?

Tako je, to je sve sad velika vrteška. Muzika je, kao i kultura uopšte, postala najobičniji proizvod, gdje ulaziš u megamarket i možeš da nađeš što god hoćeš, sve je dobro izdizajnirano, upakovano, ali je suština veoma sumnjiva. Naravno, uvijek je to bilo - možda malo griješim u procentima - 90 odsto je u megamarketima koje sam pomenuo, a ostalo su dobre stvari.

Kao i u Brejkersima, i ove pjesme imaju tu bluz osnovu, jednostavnu klasičnu rokenrol formu. Da li je zapravo najteže postići tu jednostavnost i direktno prenijeti emociju?

Rekao bih da je tako. Kad pogledaš početke, muzika je uvijek imala dubok smisao, ona je bila ritualna, uvijek duhovna... Naravno, zavisi o kakvom se duhu radi. Ali uvijek je imala glas, pa je kasnije dodat ritam, pa žica i ostalo. Za mene je to nešto najpozitivnije, uvijek sam tome težio, jer mi se to sviđalo i razumljivo je - bez pretjerivanja. Muzika znači srce, pa mnogo manje mozak. U smislu - ego, uplitanje mišljenja u muziku. Muzika je stvar osjećaja. Čovjek dok svira, ako misli, nema ništa od toga. Čin sviranja, bar kod mene, je uzlijetanje, pretvaranje u osjećaj, u zajedništvo, razmjenjivanje emocija sa ljudima sa kojima sviraš i ljudima kojima sviraš. To je vrsta prožimanja u najboljem smislu te riječi. I u počecima koje sam pomenuo, muzika je služila za nešto uzvišeno. I ta njena osobina je primarna.

Da li je bilo pritiska, treme sad kad si se našao u ulozi frontmena?

Možda pred promociju, jer nastup je već moj teren. Jeste, prvi put pjevam, pa možda je tu tremica neka. Ali za vrijeme snimanja i stvaranja nema je, već samo veliko ushićenje, radost. Ja sam tu samo bio svjedok zapravo. Napisao sam par stihova, imam rif i zamislim kako bi to trebalo otprilike da zvuči. I onda dođemo kod gitariste, Darko je bubnjar, kod njega smo snimali u studiju. Stalno sam odlazio u Vrbas, gdje naš gitarista ima kućni studio, i svo vrijeme sam bio samo posmatrač kako ta muzika nastaje.

Zapravo, za muziku samo si provodnik, dok pišem po studiju, riječi same dolaze. Muzika u stvari već postoji, samo ti se prišunja i tvoje je samo da je zagrliš, da se otvoriš za nju, i da je uloviš, snimiš. Ako to ne uradiš, ona iščezne, ode na drugo mjesto. Zaboraviš je i ona zaboravi tebe.

Jesu li sve pjesme nastale tokom tog procesa?

Sve je nastalo usput. Krenuli smo da sviramo samo ja, Robert i Darko, dakle bez basa, i napravili dvije pjesme dok još nije postojala ideja da ću raditi album. Često sam odlazio kod Roberta, jer je fenomenalno kad neko ima ima studio u svojoj kući. Naravno da ću da odem kod svoje ekipe da sjedimo da sviramo, što bismo mi drugo radili. I tako je sve počelo...

Brejkersi ove godine ništa nisu radili i ja sam jedno vrijeme sjedio tako, ali ne mogu da sjedim, takav sam, moram nešto da radim uvijek. Igram se, jer muzika je u stvari igra, dječija igra u kojoj prestaneš da misliš o glupostima koje ti dan donosi, brigama koje te bombarduju... Kreneš da sviruckaš nešto i samo odeš, fantastičan osjećaj. To se tamo dešavalo, nastavili smo da radimo na taj način, bez proba. Tako sam sa Partibrejkersima radio na početku, kao i posljednji album. Ali ipak smo tada vježbali, imali smo skoro gotove stvari.

Brejkerse nastupaju na novogodišnjem koncertu u Kotoru, što da očekujemo i da li ćemo vidjeti i Hevi Hipi Bejbi uživo uskoro?

Pozvani smo u Kotor 31. i dolaze Brejkersi da sviraju, to je to, nema tu što novo da se priča.

Što se tiče Hevi Hipi Bejbi, sve smo pustili u etar, neka ljudi sad to preslušaju, neka se zabavljaju, neka vole to, volio bih da ljudi zavole tu muziku... Shodno tome koliko se ljudima bude sviđalo, vjerovatno će reagovati i zvati, a mi ćemo biti spremni i jedva čekam da počnemo sa svirkama.

Ali prvo ćemo sačekati vinil da se pojavi. Naravno i Brejkersi i Hevi hipi bejbi biće koncertno aktivni naredne godine.

Cane i ja nikad nismo kalkulisali

Je li slučajno što ste ti i Cane Brejkerse malo gurnuli u drugi plan u posljednje vrijeme ili je to samo potreba da se upustite u nešto novo?

Cane i ja, Partibrejkersi uopšte, nikad nismo kalkulisali. Ni tada, ni sada. On je već godinama unazad imao potrebu i sviruckao sa raznim ljudima. Naravno, svako ima još nešto. Cane je moj brat, ta naša muzička povezanost je uvijek bila inicijalna energija za stvaranje u Brejkersima. Prvo je on poželio da napravi nešto drugo i krenuo ozbiljno da radi sa Škrticama, tako da su Brejkersi pali u drugi plan. Ja sam to mogao samo da ispratim, naravno da mu poželim sve najbolje, jer mislim da čovjek kada nešto dobro može da uradi za sebe, može i za drugog. Ako se osjeća ostvarenim i ispunjenim, onda će bilo što drugo čime se bude bavio biti još bolje. A ja kao što rekoh, nikad se ne dosađujem, pa sam bio u fazonu ajde da uradim neke svoje pjesme.

( Stefan Strugar )