Otašević za "Vijesti": Ne biram uloge po žanru, niti imam tu privilegiju

Crnogorski glumac Momčilo Otašević, kad je njegova karijera u pitanju, ovu godinu prije svega pamtiće po intrigantnom projektu “Beležnica”, seriji reditelja Miroslava Lekića u kojoj igra glavnu ulogu, a koju su mnogi mediji već okarakterisali kao srpski “Dosije X”.

Kao što je slučaj i sa raznim drugim kulturnim projektima, tako su i mnoga snimanja zbog aktuelne pandemije odložena, ali da ne bude da se baš ništa nije radilo, Otaševića je publika tokom 2020. gledala i u hrvatskoj sapunici “Drugo ime ljubavi”, ali i u kriminalističkoj seriji “Državni službenik” u kojoj igra malu, ali značajnu ulogu.

Posla je bilo manje, ali glumac ističe da nije sve tako crno, jer je iz krize u kojoj se našao cijeli svijet izvukao i neke pozitivne stvari - prvenstveno, dobio je priliku na kojoj je zahvalan, da mnogo više vremena provodi sa svojom porodicom.

Iako iza sebe ima veliki broj zapaženih uloga u projektima širom bivše Jugoslavije, otkrio je Otašević da i danas iste ostvaruje zahvaljujući kastinzima prema kojima nije izbirljiv, jer kaže da je svaka rola za njega značajna i nikad se ne zna što mu u budućnosti može donijeti. O pomenutim ulogama, aktuelnim proketima, ali i poslu glumca u doba pandemije, Otašević je pričao za “Vijesti”...

Tokom ljeta snimali ste novu seriju „Beležnica“. S obzirom na to da ste dobili glavnu ulogu i igrate novinara Boška Stevanovića, a serija je najavljena kao natprirodna priča, možete li nam otkriti o čemu se zapravo radi?

Serija se bavi neobjašnjivim događajima i situacijama koje su se u prošlosti dogodile u Srbiji. Zapravo širom Srbije su se dogodile neke čudne i neobjašnjive stvari koje je profesor Mišković zapisivao - bavio se njima. Nakon njegove smrti, bilježnica završava kod Boška Stevanovića i naizgled jedan dosadan novinarski zadatak postaje možda i najveći Boškov životni zadatak. “Beležnica” se bavi paranormalnim aktivnostima u koje Boško isprva ne vjeruje dok se njemu ne dogodi nešto neobjašnjivo.

S obzirom na to da se, kako kažete, serija bavi paranormalnim stvarima, da li sad nakon snimanja na takve pojave drugačije gledate?

Ne, ne mogu sad sa 30 godina mijenjati svoje stavove. Da mi se desilo nešto kao Bošku u seriji, vjerovatno bi se i moje gledanje na te stvari promijenilo. Ovako ne, i dalje ne vjerujem u takvu vrstu svijeta.

Tokom snimanja serije bilo je i akcionih momenata, jesu li Vas i koliko oni namučili?

Ne, nego naprotiv, te scene bile su izazov jer nijesu u pitanju scene koje su svakodnevne već su neuobičajene i zahtjevnije. Ne ideš svaki dan na snimanje kombijem, autom, čamcem, traktorom, pa planinarenjem do lokacije do koje snimaš. Samo to da uzmemo u obzir, pa bi mi bio radni dan zanimljiv, a ne da se još gore popnemo na Maglič i da snimamo. To me sve čini srećnim i to su sve neki novi izazovi koje štrikiram.

U ovoj seriji, pored Vas igraju i Svetozar Cvetković, Dejan Lutkić, Anica Dobra i mnogi drugi, kakav je osjećaj igrati sa glumcima koje ste kao mali imali priliku samo da gledate na TV ekranu?

Osjećaj je fenomenalan. I meni je zanimljivo što sad sa 30 godina, bez obzira na to što se već posljednjih 10 aktivno bavim glumom, i dalje imam isti osjećaj zadovoljstva kad radim sa nekim koga sam gledao na TV ekranu kad sam bio mali. To je dodatna motivacija i zadovoljstvo, ta prilika da se nešto novo nauči iliti “ukrade” od starijih iskusnih i fenomenalnih kolega.

Imali smo priliku da Vas u nekoliko epizoda gledamo u novoj sezoni serije „Državni službenik“. Iako se može reći da je uloga vremenski mala (pojavljujete se u svega nekoliko epizoda), Vaš lik je značajan jer otkriva neke stvari na koje u današnjem svijetu možda i ne obraćamo pažnju. S obzirom na to da je ova serija tokom prve sezone imala veliku gledanost, jeste li je i sami odgledali prije nego što ste prisatli da igrate u istoj?

Sa “Državnim službenikom” se desila zanimljiva situacija. Tada sam snimao seriju u Hrvatskoj “Drugo ime ljubavi” i film “Po tamburi” i u toku ta dva snimanja - sapunicu snimam po danu, film po noći - dobijam poziv iz Srbije i kasting za jednu od uloga u “Državnom službeniku”. Čujemo se nakon toga i nijesam imao ništa od slobodnih termina, a oni su mi ponudili ovu ulogu i odmah sam im javio da ću naći ta, mislim da su bila četiri, snimajuća dana i da ću rado doći da upoznam ekipu. Gledao sam prvu sezonu i dopala mi se, pa sam želio da budem dio toga. Nije mi bilo važno što će me odmah ubiti, jer u situaciji sam da snimam. Ukupno sam četiri dana snimao, ali sam na tom angažmanu upoznao Miroslava Lekića sa kojim sam sad radio “Beležnicu”. Potvrdilo se moje gledanje na stvari, odnosno to da nema velike i male uloge. Nikad ne znaš što ti sjutra donosi.

U seriji “Beležnica” igrate novinara, u “Državnom službeniku” kompjuterskog genija... Koliko i sami morate da upoznate profesiju kako bi lakše ušli u lik i odigrali ga uvjerljivije?

Sve zavisi od okolnosti, posla, zadate uloge, situacije... U principu, potrebno je da glumac poznaje materiju lika, odnosno trebalo bi da poznaje posao kojim se njegov lik bavi. Ne mogu glumiti novinara, ako ne znam baš ništa o novinarskom poslu i ako ne znam kako novinar obavlja svoj radni zadatak. Dalje, kakav ću ja karakter dati tom novinaru ostaje meni. Imao sam sreću da je jedan od mojih najboljih drugova - Danilo Mašojević novinar, tako da sam imao potrebne informacije i sugestije iz prve ruke.

U posljednje vrijeme sve se manje snimaju sapunice i komedije, a sve više trileri i neka akciona ostvarenja koja govore o podzemlju i uopšte dešavanjima danas. Znači li to da se i interesovanje publike promijenilo?

Nisam baš siguran da se toliko prati interesovanje publike, koliko je značajno utiče to da kad se ubode neki dobar projekat, pojave se neki slični, ne bi li se na srodnu formulu napravilo nešto novo i gledano. Mislim da je više u pitanju to. U prošloj i pretporšloj godini snimio sam film koji je drama, u pretprošloj komediju i seriju sapunicu od 180 epizoda, ja volim da čačnem sve, da se bavim glumom na različitim pozornicama, tako da je meni to super. Ne biram uloge po žanru, niti imam tu privilegiju, nego najčešće prihvatim ulogu u zavisnosti od nekih drugih milion stvari.

Kod Vas i jeste interesantno da ste igrali veliki broj ulog, a sve su različite. Postoji li neka vrsta role koju priželjkujete?

Nisam nikad imao uloge koje želim konkretno, ali priželjkujem neku žestoku promjenu, neku ulogu kakvu nijesam do sad imao prilike da radim, pa da znam odmah što ću od toga. Priželjkujem nešto što će da me iznova zapali za glumu. Priželjkujem uskoro neku dobru ulogu

Jedan ste od rijetkih glumaca iz Crne Gore koji dosta snima i u Hrvatskoj. Da li danas Momčilo Otašević, poput većine svojih kolega sa fakulteta, ide na kastinge ili već možete da se pohvalite da se uloge za Vas pišu i da Vam ih scenaristi i režiseri sami nude?

Idem na kastinge, naravno, bukvalno sam većinu svojih uloga tako dobio. Neke u pozorištu sam dobio na račun ranijih svojih uloga ili saradnje sa nekim od reditelja i pozorištem. Što se tiče filmova i serija, 99,9 odsto uloga sam dobio na kastingu. Posljednjih deset dana sam radio makar tri kastinga, nijesam dobio nijednu ulogu, a i to je normalna stvar. Najčešće se “naštelujem” da ne postoji šansa da ću dobiti ulogu, pa kad je dobijem mogu da budem samo presrećan.

Aktuelna pandemija dosta je uticala na kulturu. Otkazane su premijere filmova, predstava, festivali, koncerti... Zašto uvijek kultura i radnici u ovoj oblasti kad god je neka finanijska kriza najviše ispaštaju? Hoće li se ikad kod nas promijeniti status umjetnosti i umjetnika, da ih ne gledamo samo kao puke zabavljače?

Zato što situacija nije sjajna ni kad nema krize, pa onda kad dođe kriza možemo samo zamisliti kako je. Skromno se nadam da će se ta situacija, bar za moga života, promijeniti. U razgovoru sa kolegama, vršnjacima starijim ili mlađim iz inostranstva i Evropske unije saznajem da bih da sam ovoliko snimio tamo negdje, mogao već sad lijepo da živim od tantijema, odnosno autorskih prava.

Kako ste provodili vrijeme tokom pandemije, kako je svega bilo na kašičicu, je li sem „Beležnice“ bilo projekata oko kojih ste bili angažovani?

Početak pandemije i epidemija u Hrvatskoj ugasili su snimanje serije na kojoj smo radili - “Drugo ime ljubavi” - jedno dva mjeseca prije, pa su svima “izbile” dvije plate iz ruku. Nakon toga je bilo neko zatišje, ali sam kada je u pitanju “Beležnica” o tome se još ranije dogovarao i razgovarao, tako da je ona samo odložena zbog pandemije. Snimio sam nju i to je to što se posla tiče ove godine. Mislim da se ni do kraja godine neće ništa bitno promijeniti. Ostatak vremena sam fenomenalno proveo sa porodicom i to je stvarno nešto najdragocijenije što se desilo u cijeloj situaciji koja je zadesila sve nas, ne samo mene. Za ovu količinu slobodnog vremena ne mogu nikome drugom zahvaliti sem koroni, tako da nije sve crno.

Tokom prvog talasa pandemije objavljen je recital gdje na muziku koju je radio Momčilo Zeković govorite njegove stihove za pjesmu „Ima jedno mjesto“. Volite li inače da recitujete?

Inače volim pročitati poeziju, u sebi. Ali kad se imenjak Zeković javio i poslao pjesmu, rekao sam: “Ja bih ovo izgovorio”. I tako je sve dalje spontano i nastalo, još za vrijeme prvog lockdowna.

Volim da odigram negativca

S obzirom na to da publika često glumce poistovjećuje sa ulogama, Vi ste do sada imali priliku da uglavnom igrate pozitivca. Znači li to da Vas svi uglavnom vide kao „dobrog momka“?

Prije bih rekao da me reditelji i producenti poistovjećuju sa nekim dobrim momkom, jer mi daju takve uloge. Ne bunim se, mada više volim da odigram negativca ili nešto što je neka krajnost. To sam imao priliku da igram u pozorištu, tako da volim igrati negativce. Čini mi se da se dobro snalazim i sa pozitivcima, a u suštini strašno volim ono što radim, pa mi ništa nije ni teško ni naporno.

Idem na kastinge, naravno, bukvalno sam većinu svojih uloga tako dobio. Neke u pozorištu sam dobio na račun ranijih svojih uloga ili saradnje sa nekim od reditelja i pozorištem. Što se tiče filmova i serija, 99,9 odsto uloga sam dobio na kastingu.

( Marija Vasić )