Pianola iz stare bokeljske kuće
Gospođa Bjanka se sjeća da je 30-ih godina prošlog vijeka pianola bila u hotelu “Jadran” u centru grada
Kada je Novljanka Milica, kćerka gospođe Bjanke Berberović, pokazala interesovanje da svira klavir, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, počela je potraga za tim instrumentom.
U to vrijeme nije bilo jednostavno kupiti pijanino ili klavir jer je ponuda bilaograničena. Nakon dosta raspitivanja napokon je pronađen traženi instrument. Bio je to mehanički klavir ili pianola, nastao krajem 90-ih godina 19. vijeka. Instrument je bio kombinacija muzičke kutije i klavira. Njegove su se tipke same pomicale gore-dolje, a aktivirale su ih perforacije na pokretnoj papirnoj traci. Na njemu se moglo i samostalno svirati.
Usavršeni model pianola reprodukovao je izvedbe slavnih pijanista, a trake na kojima su bile snimljene, mogle su se kupiti kao što se u današnje vrijeme kupuju CD ili DVDi. Već 1925. u Sjedinjenim Državama proizvodilo se više mehaničkih nego klasičnih klavira, ali nakon pojave radioaparata i gramofona, mehanički je klavir do 1930-ih godina, gotovo potpuno zaboravljen.
Jedan od najpoznatijih muzeja sa izloženim primjercima svih vrsta pianola nalazi se u Amsterdamu. U njegovim depoima nalazi se i više hiljada perforiranih zapisa.
Iako ne zna tačno kada je i kako pianola koji je sada u njihovoj porodičnoj kući, stigla u Herceg Novi, gospođa Bjanka se sjeća da je 30-ih godina prošlog vijeka on bio u hotelu Jadran u centru grada. Tu su se okupljali Novljani, ali i turisti, a svirala je i “živa” muzika. “Sa orkestrom koji se, čini mi se, zvao BI BA BO, nastupala je pjevačica sa čizmama do koljena, što je za nas djecu, koja bi, kada bi uspjeli da pobjegnu roditeljskom nadzoru, to bila atrakcija”, priča gospođa Bjanka.
U savezničkom bombardovanju 1944. godine, hotel Jadran je srušen, a pianoli se izgubio trag dok nije stigao u kuću Berberovića. Gospođa Bjanka kupila ga je od jednog Novljanina, koji ga nije koristio. Ne zna ni kako je dospio do njega.
Unuci nemaju interesovanje za klavir pa je Bjanka Berberović namjerna da ga pokloni nekoj nadarenoj djevojčici čiji roditelji nemaju materijalnih mogućnosti da joj kupe pijanino - klavir.
Bjanka Berberović rođena Zimić svestrano je obrazovana žena. Ova vitalna 95-godišnjakinja završila je umjetničku školu i Pedagošku akademiju, a potiče iz porodice u kojoj su svi članovi bili muzički nadareni i obrazovani, Ona je u mladosti svirala violinu, a njena sestra Bruna Zimić Špiler, profesorica na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, jedna je od najpoznatijih pedagoškinja solo pjevanja u bivšoj Jugoslaviji. Kada je prije 15-ak godina slomila kuk i ležala u bolnici, gospođa Bjanka je počela da sakuplja i piše bokeljske riječi (romanizme) i fraze iz hercegnovskog kraja. Sakupila je nekoliko hiljada, a posljednju riječ je unijela prije neki dan. Iako se bliži stotoj, njena su interesovanja i danas živa i široka.
Zbog klavira rušili zidove
Prvi koncerni klavir u Herceg Novom bio je u kući Cirigovića u hercegnovskom Starom gradu. Bogati trgovac Luiđi Cirigović odlučio je da unuci Eleonori-Nori koja je kao sedmogodišnjakinja pokazivala veliku muzički talenat, kupi klavir.
“Koncertni klavir je najvjerovatnije kupljen u Beču 1923 ili 24 godine. Austrija je u to vrijeme već bila “kaput”, ali su Bokelji zbog kvaliteta i dobre stare reputacije i dalje voljeli da trguju u Beču”, priča njena sestrična Olivera Doklestić.
“Veliki klavir dopremljen je brodom ili željeznicom, nisam sigurna, na mulo. Uz dosta muke radnici su ga uz skale (stepenice) donijeli do kuće. Otvorena su velika dvokrilna vrata u ulici Tvrtko 1, ali je bilo jasno da klavir neće moći dalje. Luiđi je pozvao majstore koji su srušili zid između stepeništa u sobe za vižite (salon) i klavir je na veliku radost male Nore unesen u sobu, a zid je ponovo sazidan”.
( Slavica Kosić )