Mihailo

Tridesetog decembra će se navršiti dvadeset pet godina od smrti Mihaila Lalića. Prvi dobitnik Njegoševe nagrade je otišao na početku jednog novog „praznika propadanja“, poput onoga 1941. Pronicljivi posmatrač ljudi i prilika već ga je bio najavio ciklusom romana koji započinje „Ratnom srećom“. Njegov junak i narator Pejo Grujović ni danas ne bi imao šta da doda. Crnogorska komedija se nastavila, na prostorima Leleje, sa omrazama i hajkama, sa raskidima i zlim proljećima. I dalje nam je „jedino inat veliki, a sve ostalo malo i kržljavo“. Veliki su i mitovi o našoj izuzetnosti, čojstvu i junaštvu, iako su ih odavno samljeli „aparati za proizvodnju kukavica: partija, organizacija ili država“.

Mihailo Lalić se nije ustezao da svojim romanima posegne u neposrednu i bolnu prošlost Drugog svjetskog rata. Nakon tek napuštenog socrealizma, bez istorijske distance, teško je bilo govoriti o četnicima i partizanima. Zato mu je to i na jednoj i na drugoj strani pribavilo mnogo neprijatelja. Zato je danas Mihailo Lalić autor koji tone u zaborav. Nije ni čudno - u međuvremenu je nestalo konsenzusa čak i o antifašizmu, a oni koji ga, navodno, slijede, ispraznili su ga od suštinskog značenja.

Mihailo Lalić je autor čudesne poetike mitologizovanja, potpuno slučajni, a idealno-tipski primjer arhetipske teorije Nortropa Fraja. Sjećam se, u godinama kada je objavljena Frajeva „Anatomija kritike“, neočekivano mi se na času sa učenicima otkrila čitava struktura Lalićevog mitologizma koji svoja obličja vuče od drevnih mitova, preko Biblije, kroz čitavo književno nasljeđe, do današnjeg dana. Sjećam se da sam poželjela da o tome porazgovaram sa još živim autorom. Zatečen mojim biblijskim paralelama, Čedo Vuković mi je oprezno savjetovao da Lalića time ne uznemirim. Ne znam zbog čega, ali sam imala osjećaj da veliki pisac ne bi ni volio da čuje ovakvo tumačenje baš od mlade kritičarke. Poslušala sam ga bez žaljenja. Snažan patrijarhalni duh je ipak nadmoćno lebdio nad svijetom koji je prikazivao u svojim romanima. Mnogo kasnije sam doznala da je na njegovom radnom stolu, kada je umro, ostala otvorena Biblija. Nikako kao znak vjere, već kao zadatak neumornog istraživača.

Sjećam se izlaganja u CANU o Lalićevoj poetici mitologizovanja i žestokih napada kojima su me obasuli stariji kritičari, Lalićevi školski i ratni drugovi. Vrijeme je kasnije sve izglačalo i obesmislilo ideološka tumačenja jednog vanvremenog opusa. Pa ipak, mnogo godina nakon piščeve smrti, jedan čovjek u Beranama me je šapatom upozorio da je Lalić „sve lagao i izmišljao“.

Zato nije ni čudno što je Lalić pribjegao ezoposvkom jeziku, jer ga je samo on mogao čuvati i sačuvati od cenzure ili od nečeg još goreg. Jer on ni komunizmu nije ostajao dužan. Sva njegova ostvarenja, makar nastajala u najvećem strahu od moguće odmazde moćnika, predstavljala su radikalan obračun sa fenomenom vlasti i sa voljom za moći, pa samim tim i sa anomalijama vladajuće ideologije i njene prakse.

Sreća je da ga nisu uvijek razumjeli. Sreća je što je pažljivo razmještao „gornje riječi“ da ispod njih istina još snažnije bljesne. Zato ga je jedan drugi predstavnik poetike mitologizovanja i uz to ideološki protivnik, Borislav Pekić, držao velikim piscem. Veliki umjetnici se, naime, razumiju, bez obzira na ideologiju u ime koje su za života „trčkarali sa puškama i telećacima na leđima“.

Teško je opredijeliti se u kojem ciklusu romana je Lalić najbolji. Onom u kojem je najviše ezopovskog jezika mita: „Zlom proljeću“, „Lelejskoj gori“, „Raskidu“ ili „Hajci“, ili tetralogiji koja započinje „Ratnom srećom“. Svakako najmanje umjetničke nadmoći ima u potonjim ostvarenjima, u kojima se autor otvorenije obračunavao sa zabludama sopstvenog života i grehovima ideologije kojoj je pripadao. Od svega je ipak najdirljiviji dug koji je pokušao da vrati jedinim romanom u čijem je središtu žena.

I junakinja romana „Tamara“ ima svoju prototipsku prethodnicu. Riječ je o prvoj članici KPJ iz Beranskog sreza, Radmili Nedić. Lijepa i obrazovana, spremno je podnosila progone i premlaćivanja i učestvovala u ustanku. U ilegali se, izgleda, zamjerila Okružnom komitetu zbog svog direktnog i pravdoljubivog postupanja. Optužili su je za loše držanje i gubitak dokumentacije u borbi u Lubnicama 1842. Istina je bila da su neki revolucionari njoj pripisali vlastite pogreške, što je kasnije i potvrđeno. Kada je dospjela u zatvor, bila je izložena bojkotu drugova. Nakon kapitulacije Italije, stigla je do Drvara. Iako su je odvraćali, krenula je da sama raščisti probleme vezane za optužbe u Crnoj Gori. Nažalost, kod drugova je naišla na surovost i podsmijeh. Likvidirana je u rejonu Trešnjevika, kako bi se prikrile greške onih koji su već dospjeli na više položaje, a lagalo se da je poginula u Foči.

Lalića su upozoravali da se ne bavi ovom pričom zbog koje se “gubi glava“. On je ipak riješio da „vrati taj stari dug“. I tako je posljednje djelo Mihaila Lalića, nad čijim opusom počiva gusta patrijarhalna sjena koju on tek povremeno i nasumice razmiče, posvećeno - ženi. Danas ne bih oklijevala da mu izložim svoje mišljenje, ma koliko se činilo jeretičkim u datom trenutku. A istorija Crne Gore, ona najbolnija i najtačnija, uči se upravo iz njegovih romana.

Nažalost, imali smo samo jednog Mihaila Lalića. Zato sve naše priče nisu ispričane pošteno. Zato se nismo pomirili, i nećemo, izgleda. Vidi se to neumoljivo i bolno jasno dok iznova oživljavaju podjele na četnike i partizane, informbiroovce i zapadne plaćenike, e da bi zaboravili da nam je samo inat veliki, a društvo koje gradimo malo i kržljavo.

Autorka je profesorica književnosti

( Božena Jelušić )