Slikarstvo je zanimljivo putovanje samo ako ne znate šta će biti dok putujete

Koristeći se elementima i simbolima koji su izvučeni iz savremene kulture i svakodnevice, crnogroski slikar Zoran Živković jasno iskazuje svoj stav, kritiku, misao i viziju stvarajući tako jasnu i višeslojnu umjetnost, bogatu simbolikom.

To je primijetila istoričarka umjetnosti Anja Marković koja je u utorak veče i otvorila njegovu samostalnu izložbu “Bright moments” u podgoričkoj galeriji Centar.

U razgovoru za “Vijesti” Živković potvrđuje da ironija na neki način postaje ideologija postmodernističkog pristupa, a nerijetko i apstraktnih radova, ali kaže i da su njegovi radovi nekada ironični i autorironični, a nekada i ne. “Ja vjerujem da su istorijski procesi ciklični. Ovo bi trebalo da bude himna ili vizuelni izraz jedne ideje o budućoj slobodi i solidarnosti i jednostavno ideja da će ljudi ponovo, ili makar na kvalitetniji način, biti bliži jedni drugima. Na neki način to je introspektivna ideja, jer sam razmišljao mnogo o vremenu koje je mene formiralo i koliko je na mene imala uticaja ta društvena svijest kojoj sam kao mlado biće pripadao. Kao što se kaže: ‘Kad se vode zamute najbolje se vratiti izvoru’”, priča Živković.

On dalje otkriva i da ga motiviše društveno nasljeđe koje nosi sa sobom... “Negdje mene motiviše to nasljeđe... Najveći broj radova je nastao kao refleksija na jedan spomenik Dušana Džamonje, jer ono prati formalnost i formu tih ‘latica’ - sa jedne strane tri, sa druge strane dvije, kao jedna vrsta petokrake koja se formira kao podređeni svijet. Ta ideja o petokraki kao embrionu, kao životu koji je negdje zamrznut, ima potencijal, prema mom mišljenju i živa je, još uvijek postoji i vjerujem da će se desiti, da ćemo doći do toga, usljed cikličnosti vremena, a posebno i nakon višedecenijskog mraka i kapitalističkog truleža koji ima već i karakteristike fašizma ili radikalnog nacionalizma, što mislim da je zadnja etapa... Tako vjerujem da će doći vrijeme koje više priliči ljudima i koje nosi veću dozu humanizma. Ne vjerujem ja da je uvijek i samo etika nužan temelj estetike, ali mislim da se negdje u tom nasljeđu etično i estetko izrazito približavaju jedno drugome, ne samo zbog endemskog sadržaja i jugoslovenskog socijalizma, spomeničke baštine i svega što je nastalo iz tih fašističkih, odnosno antifašističkih ideja, pa je tako i ova moja izložba oda svemu tome”, objašnjava Živković.

Postavka “Bright moments” dostupna je do 31. januara, a Živković dodaje da je sasvim spontano prevaziđena i prvobitna zamisao postavke, što se može primijetiti i u galerijskom prostoru.

“Čini mi se da je ova izložba, prvobitna planirana samo sa radovima izloženim u donjem dijelu galerije, koncipirana samo kao takva... Ipak, ono što je indirektna posljedica korona virusa i karantina su radovi koji su, ipak, izloženi u gornjem dijelu galerije, nastali tokom posljednjih mjeseci, u posljednjih pola godina. Oni su po mnogo čemu ironični i autoironični, ali na neki način u boljoj i kvalitetnoj mjeri otkrivaju i onaj dio karaktera koji pretpostavljam da imam. Preporučio bih svima koji dođu da posjete izložbu da obavezno, uz slike izložene u donjem dijelu galerije, posjete i one izložene na spratu, jer mi se čini da su ličnije, spontanije i nekako neopterećene ambicijom”, ističe Živković i šali se da su njegova djela na drugom nivou galerije pomalo blesavi, ali da pokazuju autoironičnost, prikazuju sve ono što se doživljava(lo) tokom karantinskog perioda, a istovremeno su i oslobađajući...

“Iako ovi radovi spadaju u domen apstrakcije, Zoran pripada onoj grupi angažovanih umjetnika koji svoj rad najčešće iskazuju u pop-art maniru. Koristeći se elementima i simbolima koji su izvučeni iz savremene kulture i svakodnevice, jasno iskazuje svoj stav, kritiku, misao i viziju - on stvara umjetnost jasnu i višeslojnu, bogatu simbolikom. Jedna od posebnih vrijednosti Živkovićevog rada jeste upravo ironijski kontekst ispod kojeg zapravo stoji oštra kritika ili, kao u slučaju serije apstraktnih slika iz ciklusa ‘Bright moments’, vrednovanje i poštovanje jedne ideje i sistema”, primijetila je istoričarka umjetnosti Marković.

Živković potvrđuje da ne voli i ne teži prepoznatljivim metodama i radovima... “Ja vjerujem da je slikarstvo i umjetnost jedno zanimljivo putovanje samo ako ne znate šta će biti dok putujete. U tom smislu je i ova izložba urađena na način koji nijesam ranije radio. Napravio sam veći broj skica, nešto na papiru formata A4, nešto čak i u fotošopu... Prosto sam tražio onu vrstu intuitivne, pomalo i estetske prepoznatljivosti. Dešavaju se odstupanja, ali ona su realna i dozvoljena i na neki način je sve spontano tako i ispalo. Ne vjerujem da ću idalje i ponovo raditi na sličan način, pa u tom smislu ova izložba jeste posebna u mom stvaralaštvu”, kaže Živković za “Vijesti”.

Marković je na otvaranju kazala da sami naziv izložbe predstavlja “odraz dubokog zadiranja u svijetle momente sopstva oblikovanog okolnostima i okolinom u kojoj rastemo i sazrijevamo kao jedinke”, podsjećajući na prevod “koji svoj original nalazi u latinskom pravnom institutu lucida intervalla”.

“Svijetli trenuci su one rijetke, dragocjene sekvence potpune bistrine i čiste svijesti koja je doživjela svojevrsnu ekspanziju. To su momenti koji se jave kao opoziti nesvjesnom, neispravnom i opskurnom, a javljaju se i u istorijskoj i kolektivnoj svijesti. Živkovićev doživljaj tih momenata unutar društvene svijesti predstavlja period u kojem je odrastao i sistem u kojem se formirao; prepoznaje ih u idejnom, ali i u materijalnom, spomeničkom nasljeđu Narodnooslobodilačke borbe i antifašizma. Birajući proste oblike i igrajući se sa njihovim pozicioniranjem na platnu, vodeći računa o odnosima centra i periferije slike, dublje promišlja o širim društvenim odnosima i procesima”, dodaje Marković, a umjetnik dalje objašnjava:

“Htio sam da kažem da je upravo lucida intervalla interesantno zato što, realno, koliko god da se svijet retrospektivno kroz istrojiska zbivanja može objasniti, sva ta objašnjenja su najčešće konfuzna i bez jasne ideje o tome šta i kako se dešava ili kakav progres ima... Opet kažem - to je vrijeme ipak obojilo jednu jaku etičku, sa kojom je došla i estetska i jedna druga idejna paradigma koja je bitno formirala moj osjećaj da napravim ovako nešto. Teško je govoriti o svemu tome, mnogo toga je i neizrecivo i naravno sva ova objašnjenja su sasvim male koristi”, poručuje Živković čiji radovi nose raznolikost, ali i jasan i izražen umjetnički i lični pečat.

Ipak, pravi utisak se dobija tek onda kada se gledalac, posmatrač, ljubitelj slikarstva, nađe ispred njegovih djela i sam dođe do zaključaka o predstavljenim radovima.

“Jer, nije važno šta sam ja htio reći, već ono što sam rekao i da li to ikome znači”, zaključuje Živković.

Ko želi da posjeti izložbu, on i hoće, bez obzira na okolnosti

Na pitanje kako na njega djeluju okolnosti u kojima se izložba odvija, ali i otvara, Živković kaže da je prema tome, ipak, ravnodušan i ističe da ko želi, svoj put do umjetnosti će naći.

“Ja ne vjerujem u enormnu važnost onoga što mi radimo. Realno, ljudi češće konzumiraju drugu vrstu zabave ili jednostavnije rečeno, imaju drugačija interesovanja, tako da oni ljudi koji planiraju da posjete izložbu - svakako će doći. Epidemiološke mjere i stanje u kojem se kolektivno nalazimo nešto su što se ne može, makar sa ovog aspekta, kontrolisati, tako da sam u odnosu na to prilično ravnodušan”, rekao je on.

Zoran Živković je rođen u Kotoru 1969. godine. Magistrirao je mozaik i zidno slikanje 2009. godine na Akademiji likovnih umjetnosti na Cetinju 2009. godine, gdje je ranije diplomirao na slikarskom odsjeku. Prethodno je završio Pravni fakultet u Beogradu.

( Jelena Kontić )