Svi smo mi profesori i ljekari

Povodom teksta “Izbor lektire ne štiti interes djece”, Vijesti, 23. 12. 2020.

Izgleda smo mi, ovdje, na Balkanu, a to nosimo u svom genetskom kodu, stručnjaci za mnogobrojne oblasti, bez obzira na to za šta smo se školovali i koliko smo se u nečemu usavršavali. S vremena na vrijeme čujem da mi laici, ljudi koji nijesu medicinski radnici, savjetujemo ljekare kako da nas liječe, za šta da nam daju upute, koje ljekove da nam propišu. Isto tako znamo koji nastavnik radi dobro, a koji ne, koji sadržaji su pogodni za našu djecu, a koje bi trebalo izbaciti. Uglavnom, opšta je povika na prosvjetare, udžbenike, izvođenje nastave, a evo vidimo, već nekoliko godina unazad, i na predmetne programe. Čitava priča je stigla i do Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

Predmetni program za Crnogorski - srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost pisala je grupa stručnjaka za ovu oblast, poštujući sve normative savremene nastave maternjeg jezika i književnosti i vodeći računa o okviru našeg obrazovnog sistema, ali i o potrebama naših učenika, posebno onih najmlađih. Sve su to istaknuti prosvjetni radnici sa bogatim iskustvom i velikim metodičkim znanjem. Sem toga, proces usvajanja nekog predmetnog programa, a samim tim i spiska djela koja su predviđenja za čitanje kod kuće/u školi, podrazumijeva i javnu raspravu koja uključuje struku i širu javnost, pa je to prilika da svi kažemo šta o jednom takvom dokumentu i njegovom sadržaju mislimo. Međutim, mi najčešće kritikujemo onda kada se neki posao završi, a po pravilu, u nečijem radu i trudu ne vidimo ništa dobro, već samo iznosimo „loše“ strane nečijeg rada. Na kraju krajeva, nije jedino bitno koji su to tekstovi u nastavi književnosti prisutni, važno je kako im djeca i nastavnici pristupaju, na koji način ih čitaju i koja znanja i vrijednosti u njima naši učenici mogu pronaći.

Nastava maternjeg jezika treba da osposobi naše učenike da čitaju, pišu i govore na svom jeziku u skladu sa gramatičkim i pravopisnim pravilima našeg jezika, treba da ih opskrbi funkcionalnim znanjima koja će im biti potrebna u životu. Za učenike prvog ciklusa, a i za učenike osnovne škole uopšte, predviđena su za čitanje djela koja su djeci interesantna, bliža njihovom dobu i onom što vole da čitaju. Učenici koji ne znaju da čitaju, slušaju svog učitelja kako čita. Učitelj ne mora da pročita učenicima sva djela koja su predviđena Predmetnim programom, već samo ona za koja smatra da će dati najveći doprinos u procesu usvajanja znanja. Učitelj procjenjuje šta je za njegove učenike korisno i dovoljno i šta je potrebno pročitati, vodeći se njihovim interesovanjima, željama i mogućnostima i prateći ishode učenja iz programa. U ovom procesu ne postoji diskriminacija niti oduzimanje prava na jednakost u obrazovanju. To je proces individualizacije koji se sprovodi kako bi učenici u skladu sa svojim sposobnostima i mogućnostima ostvarili maksimum.

S obzirom na to da su naši zakoni prilično „kruti”, izgleda nijesu u mogućnosti da jasno sagledaju potrebe obrazovnog sistema i potrebe učenja. Bez stvaranja inkluzivnog okruženja u učionici, nećemo biti u mogućnosti da svim učenicima damo jednaku šansu da napreduju i uče.

Zbog toga bi bilo dobro da prepustite nastavnicima da rade posao za koji su se obrazovali, za koji su kompetentni i koji vole, na najbolji mogući način, procjenjujući potrebe svojih učenika. Kada god smo dopustili da se o obrazovanju odlučuje van krugova prosvjetnih radnika, vidjeli smo da smo dobili „štelovanja sistema” koja nijesu dala dobre rezultate na svim relevantnim međunarodnim testiranjima. Tako danas imamo situaciju da crnogorski učenici provode duplo manje vremena u školi u odnosu na učenike u razvijenijim zemljama Evrope, što neminovno rezultira isto takvim znanjem u odnosu na njihove vršnjake. Smanjen je broj časova maternjeg jezika u prvom i posljednjem ciklusu, dok ga evropske zemlje stalno povećavaju (od 8 do 12 časova nedjeljno).

Samo obrazovanje može da spasi ovaj svijet, a to, izgleda, često zaboravljamo. Svima nam je mnogo lakše da prosuđujemo i kritikujemo ono za šta nijesmo kompetentni.

Autor je nastavnik maternjeg jezika i književnosti u OŠ “Kekec” u Sutomoru i član Upravnog odbora Udruženja profesora crnogorskog - srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti - „Biblios”

( Dragan Marković )