Darja Bajagić privlači pažnju umjetničke javnosti u SAD

Mlada vizuelna umjetnica Darja Bajagić, porijeklom iz Crne Gore, umjetničku pažnju privlači u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje živi od svoje desete godine.

Ona je, zajedno sa svojom porodicom Crnu Goru napustila 1990, a ima skoro i tri decenije kako je nije posjetila. Ipak, njena djela stigla su i do naše javnosti, u okviru ovogodišnjeg Crnogorskog likovnog salona “13. novembar” na Cetinju koji je bio otvoren od kraja novembra pa do sredine decembra.

Selektor 42. Salona, istoričar umjetnosti i likovni kritičar, Petar Ćuković pozvao ju je da se predstavi na ovogodišnjoj izložbi koja je dobila i međunarodni karakter, a koja je bila organizovana pod nazivom “Noć u Crnoj Gori i druge priče”, što je Bajagić sa zadovoljstvom prihvatila. Ona se na Salonu predstavila video radom “Zora”, što će, vjerovatno, biti početak njene veće prisutnosti na crnogorskoj likovnoj sceni.

“To, dakle, djeluje prilično uzbudljivo, moram priznati! Kao povratak kući - domovini. Zadovoljstvo mi je da Crnu Goru upoznam sa mojim umjetničkim radom, a posebno po pozivu uglednog Petra Ćukovića. Iako je osjećaj pripadnosti (samo jednom mjestu teritorijalno) pomalo izopšten kod mene, osjećam se kao Crnogorka, u potpunosti u svakom smislu, što je rezultat načina odrastanja, vaspitanja i odgoja. U tom smislu, ja sam (očigledno) nova na crnogorskoj likovnoj sceni, bez obzira na moje crnogorsko porijeklo”, priča Bajagić u razgovoru za “Vijesti”.

Ona za “Vijesti” predstavlja svoj umjetnički izraz, promišljanja, motive i ciljeve, ali govori i o povezanosti sa Crnom Gorom.

Za početak, kako je došlo do saradnje sa Petrom Ćukovićem i izlaganjem na 42. Crnogorskom likovnom salonu “13. novembar”?

Petar Ćuković me je kontaktirao putem Instagram profila Jelene Tomašević. Ubrzo nakon toga Jelena i ja smo počele da sarađujemo i ona me je informisala da je zapravo ona bila ta koja je predstavila moj rad Petru i upoznala ga sa njime. Na tome sam joj veoma zahvalna, divan gest! Takođe, kroz Petrove i moje razgovore o umjetnosti sam zaključila da je u pitanju jedna posebno autentična osoba kakva se rijetko može sresti u “svijetu umjetnosti” danas, a da ne govorim o njegovoj iskrenosti, ostvorenosti, velikodušnosti, dubokom načinu razmišljanja...

Zahvalna sam Petru na ovom pozivu i na prilici da (premijerno) prikažem moj rad u Crnoj Gori. Nadam se da i da će u bliskoj budućnosti biti i novih mogućnosti za saradnju sa Petrom Ćukovićem.

Kojim radom si se predstavila, kada je on nastao, šta predstavlja?

Predstavila sam se video radom “Zora” koji je nastao ove godine, a zvuk su radili Fifth Era, Ferro Mortem i Die Kombination. Rad je napravljen i specijalno predstavljen na izložbi “Goregeous” (u samom nazivu sam se igrala riječima kombinujući “gore” što se može prevesti kao “zakorčala krv”, obično nastala usljed nasilja, i riječi “gorgeous” što znači “sjajan, neprikosnoven”). U pitanju je prvo istraživanje mog umjetničkog rada, koje je obuhvatilo prvu deceniju mog angažmana, a na njemu su radili kustosi Pjer Aleksandar Mateos (Pierre-Alexandre Mateos) i Čarls Tejisu (Charles Teyssou) u francuskom umjetničkom centru Le Confort Moderne, u Poatjeu. Video prikazuje (ili re-prezentuje) skenirane zumirane detalje slika koje prikazuju užase rata i pustošenja i razaranja koja su uslijedila.

U radu “Zora” skener prikazuje naše pokušaje da postignemo snažniji osjećaj bliskosti i intime sa slikom. Uprkos tim nastojanjima i bez obzira na tehničke kapacitete, skener pruža umrtvljen i ravnodušan pogled na tu sliku. Mi smo, sa druge strane, svjedoci strahota koje je čovječanstvo počinilo. Kao da svjedočimo raskomadanim djelovima, fragmentima koji su obmanjujuće lijepi u tom svom apstraktnom spokoju. Krvavi ožiljak, božanstvena prljavština - nerazrješiva i nečitka, nečitljiva.

Već dugi niz godina živiš van Crne Gore, tačnije u Americi i tamo uspješno gradiš svoju karijeru. Kako je uticalo na tebe što se predstavljaš u državi iz koje potičeš i to na prestižnom Salonu?

Crnu Goru sam napustila 1990. godine i sa svojom porodicom se preselila u Egipat. Prvih 10 godina svog života sam provela tamo, u Kairu, a nakon toga sam emigrirali i preselili se u Sjedinjene Američke Države. Iako je osjećaj pripadnosti (samo jednom mjestu teritorijalno) pomalo izopšten kod mene, osjećam se kao Crnogorka, u potpunosti u svakom smislu, što je rezultat načina odrastanja, vaspitanja i odgoja. U tom smislu, ja sam (očigledno) nova na crnogorskoj likovnoj sceni, bez obzira na moje crnogorsko porijeklo. To, dakle, djeluje prilično uzbudljivo, moram priznati, kao povratak kući, domovini. Zadovoljstvo mi je da Crnu Goru upoznam sa mojim umjetničkim radom, a posebno po pozivu uglednog Petra Ćukovića.

Pročitala sam u jednom intervjuu od prije nekoliko godina da te novinar naziva “kontroverznom umjetnicom”, šta ti misliš - zbog čega? Ili je danas kontroverzno sve i svako što nije klasično i ukalupljeno?

Kontroverzno je etiketa koja se lijepi na umjetnost koja je istinski kompleksna. Taj termin se (najčešće) koristi u pežorativnom smislu. Vrlo često da ide ruku pod ruku (skoro pa izjednačeno) sa šokantnom umjetnošću, drugim neiskrenim terminom koji se isto koristi u pežorativnom (pogrdnom) kontekstu. Naslovi poput takvih djeluju demorališuće, služe kao sredstvo za ponižavanje i omalovažavanje, te suzbijanje privlačne i izazovne estetike, kompromitujući tako istinsku efikasnost, uticaj i potencijal umjetnosti, pa sterilišu do granica pasivnosti za infantilnu publiku/javnost.

Dalje, mora se primijetiti i priznati da motiv profita nadmašuje bavljenje umjetnošću u njenom istinskom obliku. Oportunizam je raširena bolest. Kompleksnost i duboko promišljanje nijesu u modi, posebno ukoliko postoji rizik da utiču na (vašu) finansijsku stabilnost; što je dodatno degradirajuće (po status/položaj umjetnosti) - kao što smo i mi sami, tako je i umjetnost postala unižena. Šarena laža! (Vapid ornament)

Takođe sam pročitala i da se tvoj rad opisuje i kao skup fragmenata koji prikazuju nasilje, pornografiju, možda i podrugivanje. Da li je zaista tako i šta iskazuješ time? Da li na taj način, umjetnošću, reaguješ na svijet, na društvena, politička, kulturna dešavanja i slično?

Ne, moj rad se ne podsmijava nikada i nikome, to nikada nije ni bio. Laički rečeno, u pitanju je ponovno predstavljanje, naglašavanje i obraćanje, ne kao kritika za loše odluke i nepravdu, već kao poziv na preispitivanje i ponovno razmatranje.

U mojim ranijim umjetničkim djelima preispitivanja nasilja bila su izraženija. Uvijek sam bila mišljenja da je važno predstaviti sliku nasilja onako kakvo ono jeste. Na kraju krajeva, nijesmo svi bez kapi krvi. Moramo se, zato, natjerati da vidimo, moramo otvoriti oči. Te nasilne slike nijesu opasne, ali ono što jeste jesu pokušaji i ogroman napor da se ono ispravi, da se sanira, da se poništi naše shvatanje o čistoj i netaknutoj, neiskvarenoj stvarnosti.

Ono što objedinjuje sve što sam do sada uradila je moj umjetnički položaj koji zahtijeva pažljivo, ali nemilosrdno, (pre)ispitivanje pretpostavki humanizma kroz neobuzdani sistem estetike. To se direktno suprotstavlja sa utilitarnim moralom sadašnjosti koji zahtijeva da pojednostavljivanje kompleksnosti i svođenje na crno-bijelu, isključivu, postavku sistema.

Kakva je tvoja veza sa Crnom Gorom danas, posjećuješ li državu, koliko često, pratiš li nešto o životu ovdje? Da li planiraš i neko samostalno predstavljanje kod nas?

Moja veza sa Crnom Gorom primarno postoji kroz moju porodicu iako je u prethodnom periodu prerasla i u nekoliko ostvarenih umjetničkih poznanstava. Nažalost, nijesam bila u Crnoj Gori od sredine devedesetih. Radujem se novom planiranju moje dugo odlagane posjete Crnoj Gori, naravno, kada pandemija dozvoli. A što se tiče samostalne izložbe - vrijeme će pokazati.

Kako je na tebe uticala pandemija virusa korona? Da li te je učinila pasivnom ili te je motivisala, u kom smislu?

Iako sam stacionirana u Sjedinjenim Američkim Državama, većina mojih izložbi se realizuje u Evropi. Dakle, virus, odnosno njegov efekat na (međunarodna) putovanja, onemogućio mi je da putujem i fizički učestvujem u događajima, izložbama. To je, bez sumnje, prilično nepovoljno, loše. Međutim, kako je taj “efekat nepokretnosti” donio sa sobom i jednu ustaljenost u životu, to mi je omogućilo da se okrenem i više koncentrišem na sebe i samorefleksiju, što (možda sebično) cijenim... Pored toga, omogućilo mi je da vrijeme koristim intenzivnije, da sa većom pažnjom i rigoroznije stvaram nova umjetnička djela, ali isto tako i da pišem.

Da li i koliko svijet oko tebe utiče na ono što ćeš stvarati?

Svijet u globalu, onaj oko mene ili neki drugi, definitivno utiče na moju tematiku. Tanka je granica između stvarnog i nestvarnog, posebno ona koja se manifestuje u artificijelnosti umjetnosti (podsvjesnoj, onostranoj), što je za mene od posebnog interesa. I te kako svjesna i motivisana ovom granicom, često ponovo predstavljam dihotomije (kao što je, na primjer, predmet nevinosti ili opšta prividnost, uz antitetičnost) kao naglašeni izraz i adresiranje dualnosti u kojoj postojimo, poput ogledala gledaocu - ne kao optužba za nepravdu, već kao mamac da ponovo razmotri. Da citiram Otta Muehla, “Umjetnik ruši tabue. Ono što zaista šokira jeste suočavanje sa činjenicama. Ima mnogo toga da se pokaže.”...

I, za kraj, šta umjetnost predstavlja za tebe?

Umjetnost je za mene, prije svega, intimni put neprekidnog i nepokolebljivog posmatranja i preispitivanja. Kritičan način predstavljanja koji izvire iz nesvjesnog i podsvjesnog, umjetnost kao takva mistifikuje životnu svakodnevicu, dostižući ponore i nepoznate istine.

Razvoj umjetnika i umjetničkih djela je cjeloživotni proces

Kakvi su tvoji počeci, kako i kada si se počela baviti umjetnošću? Šta te je privuklo ka sadašnjem izrazu i kako si spoznavala svoj izraz?

Moja majka, Sekana Radović, je umjetnica. Kao dijete sam se divila njenim radovima. Kako sam odrastala i sama sam crtala i slikala uz nju. Onda sam kao tinejdžerka upisala program za naprednu umjetnost čikaških javnih škola koji je bio usmjeren na učenike viših razreda koji se interesuju za bavljenje umjetnošću i građenje karijere u tom polju. (Chicago Public Schools’ (CPS) Advanced Arts Program).

Taj program mi je omogućio dodatno usavršavanje i obrazovanje. Kasnije sam diplomirala na smjeru za primijenjene umjetnosti (Bachelor od Fine Arts in Intermedia), umjetničkog koledža Pacific Northwest College of Art, u Portlandu, Oregon, a master studije primijenjenih umjetnosti u slikarstvu i štampi sam završila na Jejl univerzitetu (Master of Fine Arts in Painting and Printmaking), Yale University in New Haven, Connecticut.

Kada je moj sadašnji stil u pitanju, on predstavlja vrhunac mog dugogodišnjeg eksperimentisanja, kroz neprestano razvijana tematska interesovanja i vizuelno izražavanje, vizuelni jezik. To je cjeloživotni proces - razvoj umjetnika i njegovih umjetničkih djela.

( Jelena Kontić )