Užitak je gledati kako raste ono što si zasadio

Lidija i Branko Brnović su, odmah nakon uvođenja mjera protiv pandemije, odlučili da sa svojim ćerkama Vjerom i Đinom privremeno presele iz Podgorice u Oblun, zaselak u selu Briđe, u blizini Skadarskog jezera.

Oblun je naziv i brda iznad sela u kojem Brnovići imaju porodično imanje, pa ih komšije iz sela zovu Oblunjani. U blizini se nalazi manastir Kosmač, vodoizvorište Bolje sestre i drugi podjezerski izvori, poznatiji pod nazivom oka.

Sa Briđa se pruža pogled na predio nekadašnjih crnogorskih prijestonica, Žabljak Crnojevića, Balšića grad iznad Ponara, te srednjovjekovno utvrđenje Vojislavljevića Oblun. Ova ekološka oaza, omiljena je stanica rijetkih vrsta ptica. U blizini se nalazi osnovna škola na Barutani, kao i Spomen kompleks palim borcima Lješanske nahije, autorke Svetlane Kane Radević.

Porodična dokumenta svjedoče o donaciji Brnovića za njegovu izgradnju, a konačno se dolazi i do šireg razumijevanja značaja ovog kulturno-istorijskog blaga kroz njegovu nedavnu rekonstrukciju. Zato su se Lidija i Branko nedavno uključili u regionalni projekat „Heritage Walks and Talks“ („Šetnje kroz priče i nasljeđe“), kako bi se domaćim i stranim turistima bolje približilo kulturno, istorijsko i prirodno nasljeđe ovog kraja.

Kako do odluke za boravak na selu

I baš kada je većina sugrađana, zbog korone, bila primorana da se zatvori u stanove, Brnovići su imali privilegiju da iz stana u gradu odu u porodičnu kuću, sa dvorištem i pogledom na jezero. Mada, pomiješanih osjećanja. Branko, kao i većina malih preduzetnika u oblasti špedicije i drugih usluga, gotovo da je, zbog drastičnog smanjenja prometa ljudi i roba, ostao bez posla. Nakon nepostojeće turističke sezone, postalo je jasno i da prije ljeta naredne godine ne može biti mnogo bolja situacija.

"Djeca koja su izmještena iz školskih klupa i upućena na TV i online prostor, i kojoj su političari ukrali “živo” septembarsko druženje, sa nastavnicima i drugarima (jer su izbori bili važniji od njihovog obrazovanja i socijalizacije) našla su se u sasvim neobičnoj situaciji, a ništa manje ni mi odrasli nismo bili pošteđeni situacija za koje nijesmo imali previše objašnjenja. Mlađa ćerka, koja je upisala prvi razred osnovne škole, još uvijek nije upoznala pola drugara iz odjeljenja. Ja, naviknuta na minimum osam sati mira i samoće tokom dana, koji su mi neophodni za obavljenje konsultantskih poslova, najčešće pisanje beskrajnih izvještaja, pred poslodavcima se ponašam kao da nemam porodicu, a sa djecom kao da nemam poslovnih obaveza. Uskoro sam se pomirila sa činjenicom da će posao ostati na drugom mjestu, jer ja nijesam superžena sa naslovnice kojoj je dobra organizacija ključ uspjeha. Štaviše, smatram to običnom podmetačinom žena ženama kako bi patrijarhalnom društvu opravdale poslovni uspjeh koji im se ne priznaje, ako prvenstveno nijesu izvrsne supruge i majke“, u jednom dahu nam priča naša sagovornica Lidija pitajući se kada je neko muškarca pitao kako stiže da pomiri posao i brigu o ženi i djeci, makar i za vrijeme pandemije?

Dakle, priča Brnovića se ne razlikuje mnogo od priča većine prosječnih porodica u Crnoj Gori tokom 2020. godine, ali se možda razlikuje način na koji su oni bili u prilici da odgovore na vanredne okolnosti. Prvi korak u odgovoru na pandemiju je bio useljenje u staru porodičnu kuću, na Oblunu, sa svim poznatim „osnovnim crnogorskim kriznim paketom zaliha“ koji, po pravilu, podrazumijeva brašno, ulje i šećer, a u slučaju ove izuzetne familije i gomilu knjiga, ploča, gramofon, gitaru, društvene igre. Jedan paketić je bio pun organskog sjemena različitih sorti povrća, a od lokalnog proizvođača su kupili ljekovito i začinsko bilje.

Dolaskom na selo ovi vrijedni ljudi zasadili su par stotina sadnica smilja, lavande, matičnjaka, nane, vrijesa, origana, a kad je malo otoplilo, dodali su i cvijeće. Uskoro je tako nastala njihova prva bašta, na jednoj od brojnih terasastih livada, koje su preci pravili vjekovima unazad, upravo da bi stvorili obradivu površinu na oskudnom, kraškom tlu. Na takvoj zemlji raštan svake godine zasigurno uspijeva, ali pošto je Lidija Vasojevka, nastane i bračni nesporazum u vezi načina pripreme.

Oblunjani, naime, smatraju da je osim mesa, raštanu dozvoljeno dodati samo krompir; nikako šargarepu ili ne daj Bože nešto drugo! Osim toga, Vasojevka je, naravno, odmah usadila i organsku jabuku, iako joj je više puta rečeno da u Briđama nema vode kao u Andrijevici, i da bi voćke trebalo non-stop prskati zbog štetočina. Ispostavilo se da je jabuka otporna, ili da inat može poslužiti kao izuzetno jak pesticid. Nekoliko livada Brnovići su, zatim, ustupili porodici iz sela, za ispašu ovaca, a za uzvrat su dobili stajsko đubrivo koje su ikoristili za baštu i vinograd.

Povratak prirodi kao vječita inspiracija

"Posmatranje razvitka sjemena do ploda, iščekivanje kiše, pa sunca, a na kraju ručak od punjenih tikvica, krompira i nekoliko vrsta svježe salate, uz sok od nane i divljeg šipka, to iskustvo kad pokupiš plodove svoga rada je bilo zaista posebno i za nas i za našu djecu“, sa oduševljenjem nam Lidija prenosi svoje utiske dodajući da su djevojčice bile više zaokupljene životinjama: kornjačama, psom i mačkama, kojih ima devet i kojima je, svakoj pojedinačno mala Đina dala imena.

"O svakoj mački bih pričala satima. Maza, naravno, voli da se mazi, Kandžica da pruži kandže i ogrebe, Krofnica je buckasta... i tako do broja 9. Većinu vremena djevojčice su provodile u igri, šetnji, vožnji biciklom i učenju. Vjera, inače učenica petog razreda je sa drugarima iz odjeljenja pokrenula online školicu za djecu kojoj treba pomoć pri učenju. Jasno je da je ona više zainteresovana za društvene nauke, ali sviđa joj se da vozi biciklo po selu i bude blizu jezera“, ponosno nam je Lidija pojasnila navike svojih djevojčica.

Lidija je, kako sama kaže, oduvijek to mislila, a sada i potvrdila da boravak na selu zaista može da bude ljekovit, naročito za osjetljive, introvertne duše i perfekcioniste.

"Na selu se uvijek nešto radi i proizvodi, kaže Lidija smatrajući da je ipak najlješe posmatrati biljke koje zasadiš kako rastu, cvjetaju, pa bereš plodove i od njih opet nešto praviš... Čak i ako ništa ne radiš, priroda se sama obnavlja. U takvom okruženju osjećaš da je tvoj život i sve što radiš samo djelić priče, i da će se dobre stvari dogoditi i ako ne umiješaš prste u sve. Dovoljno je što postojiš, tu kraj voljenih. Ja sam, boraveći u prirodi naučila lekciju o perfekcionizmu, danas smatram da se radi o težnji ka nečemu sasvim neprirodnom, jer raspuknut šipak, kvrgav krompir, crvljiva jabuka - te takozvane greške su zapravo oznake kvaliteta".

Naša domaćica se uvjerila i da na selu ima mnogo više prostora za kreativnost nego što je to slučaj u gradu, i u uslovima kada je sve “pri ruci”. Kada nešto nedostaje na selu čovjek prvo razmišlja kako da to sam napravi, ili popravi. Nikome ne pada na pamet da odmah razmišlja o kupovini novog proizvoda.

Čak su i ćerkice Brnovića, vođene ovim trendom, naučile da recikliraju garderobu i od zimske prave ljetnju. Lidija kaže i da su djeca istinski uživala na selu okružena prirodom, a najviše zbog činjenice što je porodica konačno na okupu, prvi put za jako dug vremenski period. Sve do početka ljeta. Pošto su proljeće proveli sami, između furune i gramofona, družeći se i stvarajući pregršt nezaborava, ljeto je prošlo u porodičnim proslavama rođendana.

Kad su mjere protiv pandemije popustile, u njihov život je ušla rođačko – prijateljska familija, takođe Brnovića, a naročito njihova djeca sa kojima su Vjera i Đina provodile dane i u tolikoj mjeri se zbližile da na kraju, nisu htjele nazad, u grad. I dok su se mališani, tokom cijelog ljeta, bezbrižno igrali stariji su, osim druženja, radili i na obnovi zajedničke infrastrukture; puteva, starih međa i zidina oko imanja, zajedničkog bazena za djecu itd.

Pored druženja sa porodicom i prijateljima Lidija je na selu, na opšte oduševljenje saradnika, organizovala i nekoliko poslovnih sastanaka na otvorenom, što je svakako pozitivno uticalo na njene kolege koje su većinu vremena provodile u kancelarijama i pod maskama.

U oktobru, sa početkom škole, djeca su se vratila školskim obavezama, a odrasli Brnovići uobičajenom privatno-poslovnom tempu. Na sreću, selo je udaljeno svega nekoliko kilometara od grada tako da i dalje mogu provoditi relax vikende u Oblunu, ali kako nam Lidija reče, za budućnost imaju velike planove.

Međutim, Lidija konstatuje i da kočnica za razvoj sela nije „samo“ nedostatak osnovne infrastrukture: puteva, struje, vode (škola u Barutani je dobila pijaću vodu tek prošle godine!), pokrivenosti internetom, već nedostatak vizije.

"Mi smo, kao društvo, odredili da nam sela obavljaju funkciju iz praistorije; dakle samo proizvodnju hrane na tradicionalan način, uz eksploataciju šumskih i vodenih resursa. A u stvari, kategorična je naša sagovornica, od ključnog značaja je da se očuva i unaprijedi nasljeđe naših predaka. Mislim da selima dugujemo unapređenje znanjima novijih generacija i nadam se da će se uskoro visokokvalifikovana radna snaga okrenuti ruralnim područjima, da u korak sa Evropom i svijetom, razvija koncept „pametnih“ sela, modernizuje tehnologiju proizvodnje i prerade, poboljša marketing i plasman domaćih proizvoda i usluga, osnaži udruživanje lokalnog stanovništva u kooperative, klastere, socijalna preduzeća i njihovo aktivno učešće u procesima donošenja odluka od značaja za seoski razvoj".

Brnović se nada i da ćemo uspjeti da tradicionalni turistički proizvod rekonstruišemo i inoviramo, kako bi privukli ekološki osviješćene turiste i posjetioce, koji su zainteresovani za duži boravak na selu van sezone.

Tu, prije svega, misli na onaj tip stranaca kojima priroda posla omogućava da rade od kuće, ili sa bilo kog mjesta u svijetu, tzv. digitalni nomadi. Upravo ti stranci bi rentirali kuće u crnogorskim selima.

I pravni okvir bi, prema riječima naše sagovornice, trebalo da se uredi na način da prati razvojne i socijalne potrebe sela, npr. da se izgradnja novih, ekološki prihvatljivih objekata i obavljanje privrednih aktivnosti u ruralnim područjima nesmetano odvija.

"To bi moglo da uključi, pored inoviranih planskih dokumenata, ustupanje zemlje i napuštenih objekata zainteresovanom stanovništvu kako bi riješili pitanje stanovanja, pokrenuli i povećali domaću proizvodnju hrane, ali i drugih proizvoda, te obezbijedili sebi dostojanstven život i rad. Na taj način možda bismo mogli da vratimo djecu u seoske škole i na livade, jer jedna od najljepših uspomena iz djetinjstva naše generacije nijesu skupocjeni pokloni, već zemljom uprljana i od igre ranjena koljena".

"Na kraju, potrebno je priznanje dostignuća iz oblasti arhitekture, umjetnosti i drugih aspekata kulture koji su povezani sa ruralnim područjima, ili nanovo uspostavljanje tih veza, kako bismo prekinuli lanac društvene isključenosti i zanemarivanja značaja ogromnog ljudskog i prirodnog potencijala kojim na selu raspolažemo", zaključila je Brnović uz uvjerenje da ipak dolaze bolja vremena za naše selo.

( Brano Sudar )