Krvavo pivsko proljeće 1943.

Znamo za ovo mjesto iz istorije i sada, kada smo došli na odmor u Plužine, imali smo obavezu da dođemo ovdje i da se poklonimo žrtvama i sjećanju na 7. jun 1943. godine - kazao je Aksel Plageman iz Berlina kada je sa suprugom Kerstin 2011. posjetio memorijalni kompleks u pivskim Dolima.

Pričao je da ljudi u Njemačkoj ne znaju mnogo o tom mjestu i događaju iz Drugog svjetskog rata, da ne znaju mnogo o istoriji Balkana.

“Zaista mi je teško danas ovdje. Pune su mi oči suza i teško je reći kako ovakvo mjesto djeluje na čovjeka“, kazao je on.

Novinarka “Vijesti” tada je prećutala bračnom paru Plageman da i mnogi u Crnoj Gori ne znaju mnogo o Dolima.

Kako objasniti da događaj gdje je za sat ubijeno 522 Pivljana, među kojima je bilo i 109 djece, mada tačan broj stradalih još nije utvrđen, nikako da se izbori za zasluženo mjesto u istorijskim udžbenicima.

Zato je bilo bolje ćutati i pustiti Dola da pričaju. A priča mjesta, pokraj sela Miljkovac, para dušu.

Te 1943. godine, tokom Pete ofanzive, Piva je imala svoje zlo proljeće. U svakom selu pivske Župe, tih desetak dana juna, kada je 7. SS njemačka kaznena divizija “Princ Eugen“, potpomognuta ustašama iz gatačkog sreza, ubila oko 1.260 Pivljana, od čega 549 djece, bilo je po jedno stratište, a Dola su bila najveće mjesto stradanja.

Najviše stradalih je bilo iz porodice Blagojević, više od 200, u selu Duba nije ostao živ niko ispod 15 godina, dok je porodica Verun prestala da postoji.

U Dolima, pivskoj “krvavoj bajci“, stradali su mještani Dube, Bukovca, Miljkovca, Zaborja, Seljana i Rudinica. Nevine žrtve bile su podijeljene u tri grupe - jednu su činili muškarci stariji od 15 godina, drugu žene i djevojke, a treću djeca. Redoslijed ubijanja bio je obrnut.

Jedno dijete (Mitre i Mališe Đikanović) nije dočekalo ni ime da dobije - strijeljano je u trenutku dolaska na svijet.

“Nikada neću zaboraviti Dola. To je najveće stratište u Crnoj Gori, golema i neprebolna tragedija pivskog naroda. Imao sam tada sedam godina i sa dvadesetak mještana iz sela Borković bio sam u zbjegu, sakriven od progonitelja, u jednoj visokoj pećini preko kanjona Komarnice. Sjećam se da su se iz Dola čuli rafali i lelek koji je presjekao nebo i koji nikada neću zaboraviti. Kada se lelek prolomio, u pećini je nastupio opšti plač. Bio sam zbunjen, nijesam znao šta se događa, ali sam osjetio strašnu jezu i strah. Kasnije su mi objasnili šta se sve desilo... Taj lelek me obavezuje da se uvijek sjećam nesrećnika koji su ubijeni u Dolima, da o njima pišem, da ne dozvolim da se zaborave“, pričao je svojevremeno za “Vijesti“ pjesnik Kosta Radović koji je preminuo prošle godine.

On je još 1969. godine skrenuo pažnju javnosti na događaj koji je nepravedno stavljen “ad akta“.

“Grozna je Piva bila tih dana. Svuda smrt i crni garež. Sjećam se da sam, nakon povratka iz zbjega, otišao sa govedima prema rijeci Komarnici i natrčao na gomilu leševa u raspadanju. Izbezumljeno sam trčao nazad i kada sam stigao na vrelo pao sam i onesvijestio se. Kasnije sam i u snu strecao i imao košmare“, pričao je Radović koji je tog 7. juna 1943. sakriven u pećini slušao rafale smrti.

“Narod nije kriv što je postao žrtva. Ali, zato taj narod zaslužuje da se njegova žrtva ne zaboravi. To što se Dola ne spominju u udžbeničkoj literaturi, što djeca na uče o njima i ne znaju šta je sve Piva pretrpjela, pravo je varvarstvo, sramota i grijeh. To nijedan civilizovani narod ne bi dozvolio“, riječi su pjesnika Pive čiji stihovi su uklesani na tabli u Dolima, gdje je 1977. godine napravljen memorijalni spomen kompleks, Pivljani kažu najljepši u ex-Jugoslaviji, rad vajara Luke Tomanovića.

Samo jedan čovjek uspio je da pobjegne sa strelišta u Dolima i svjedoči o najvećem zločinu u Pivi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bio je to Miloš Glomazić, koji je tada imao 36 godina. Preminuo je 1986. u 80. godini...

“Kada su usuli rafalima, ljudi su pokušali da bježe. Ko je bio ranjen, odmah bi ga dotukli. Pored Miloša pokušao je da bježi i Mališa Đikanović koji nije imao sreću da im umakne. Miloš je prilikom bježanja bio ranjen, ali je uspio da se izvuče. Kada je uveče došao ispred kuće - pao je. Našla ga je Mirjana Glomazić, kako sav u krvi sjedi ispred vrata... Nikada Dola nije mogao da zaboravi i preboli, i tu tugu nosio je čitavog života. Nije toliko volio da priča o tom događaju jer bi se svaki put iznova otvarala nezamirena rana. Ali je zato svakog 7. juna išao u Dola da se pokloni sjenima stradalnika“, ispričala je prije nekoliko godina za “Vijesti“ Miloševa snaha Darinka.

Sa Milošem su na stratište odvedeni sestra Vida i osmogodišnji sestrić Veljo Vučurović, koji je došao u ujčevinu.

“Miloševog brata Savu, koji nije htio da krene iz kuće jer je pretpostavio šta im se sprema, ubili su u kući. Zajedno sa njim ubijeni su i njegova supruga, sin i tri kćerke. Kada su ih pobili, zapalili su kuću, tako da se nije imalo šta sahraniti jer je ostao samo pepeo“, kazala je tada Darinka.

“Ćuti Piva u pokoju žrtvi, u svečanom miru samo drhtaj grana, žali Piva 500 svojih mrtvih, tuče rafal do današnjih dana... Vrišti Piva dok joj narod strada, mučenike prima u utrobu svoju, tuži Piva sluđela od jada, panihidu crni gavranovi poju... Živi Piva, omladila se trava, dom podižu mišice nabrekle, pamti Piva kad vladala je strava, još je bole rane krvotekle“, stihovi su iz pjesme “Dola pivska“ Gorana Jovanovića, poznatijieg kao Timur Tmurni. Pamti Piva! Ali, trebalo bi da pamti i Crna Gora.

Memorijalni kompleks iz četiri dijela

Memorijalni kompleks u Dolima sastoji se od četiri spomenička dijela, a svaki od njih simbolizuje mjesto gdje su ubijene nevine žrtve.

Na početku kompleksa nalazi se skulptura u betonu “Ruke“ - tri otvorene šake uzdignute prema nebu koje predstavljaju ruke muškarca, žene i djeteta i podsjećaju da su u “pivskom Vitlejemu“, kako često nazivaju Dola, stradale cijele porodice. Ta skulptura se nalazi na najvišoj koti i od nje se betonskim stepeništem dolazi do udolina gdje su strijeljana djeca, žene i muškarci.

Mjesto na kome su stradala djeca predstavljeno je skulpturom u bronzi (“U krilu bronzane majke“) - četvoro djece i majka koja pokušava da ih zaštiti. Ženska kosturnica obilježena je spomen-pločom, bijela stela sa pokidanom pletenicom, a muška bronzanom skulpturom žene tužbalice. Izgradnju spomen-kompleksa finansirali su uglavnom stanovnici sela Miljkovac, Opština Plužine i srodnici stradalnika.

Na inicijativu porodice Blagojević, 2006. godine izgrađena je i crkva, tipa lovćenske kapele, posvećena Svetom Jovanu Krstitelju.

Istorijom do pomirenja

U septembru 2011. godine u Rudinicama je organizovan sedmodnevni crnogorsko-njemački omladinski kamp u organizaciji Ministarstva prosvjete i sporta, Zavoda za školstvo i Narodnog saveza za brigu o njemačkim ratnim grobljima, uz logističku podršku Ministarstva odbrane Crne Gore.

Polaznicima kampa čas istorije pod nazivom “Istorijom do pomirenja” održao je Radovan Popović, dok je Tomas Šroter, vođa njemačke grupe, citirao riječi iz govora nekadašnjeg njemačkog predsjednika Riharda fon Vajczekera, povodom 40 godina od završetka rata: “Mladi nijesu odgovorni za ono što se nekada desilo, ali su odgovorni za to šta će od toga ući u istoriju“. Možda mladi uspiju Dola “progurati” u udžbenike istorije.

( Svetlana Mandić )