Zemlja paradoksa

Svak’ ko je ikada koračao crnogorskim planinama, plažama, kanjonima ili šumama, reći će da je Crna Gora zemlja divlje ljepote. Svak’ ko je ikada koračao među crnogorske ljude, pak, reći će da je Crna Gora zemlja paradoksa. Postojanost ove misli, za autora ovih redova, ne predstavlja negativan sud spram jednog društva već, naprotiv, ona je svjedočanstvo o bogatstvu netradicionalnih shvatanja različitih životnih koncepata u tradicionalnom društvu.

Ako bi se zadesio kakav politikolog ili (politički) ekonomista koji bi se dao u zadatak proučavanja koncepta liberalizma u Crnoj Gori, primjera radi, bilo bi gotovo nemoguće da isti u procesu izučavanja ovog koncepta ne dođe do zaključka da je liberalizam u svojoj suštini sinonim za nacionalizam. Ovo iz razloga što je liberalna misao ovjekovječena u borbi za suverenost države, a njena okosnica - sloboda - kao ideal koji pripada isključivo određenom kolektivu, nikako pojedincu. Nije liberalizam, doduše, jedini koncept koji je osuđen na takvo shvatanje. Slično je i sa drugim konceptima političke, ali i druge, prirode čije razumijevanje umnogome zavisi od plemenske filosofije koja je temelj gotovo svakog pojedinca.

Plemenska filosofija

Kako se filosofija uglavnom shvata kao ljubav prema mudrošću, a mudrost kao krajnja tvorevina jednog uma, onda bi zaista bilo paradoksalno govoriti o postojanju plemenske filosofije. Ipak, to je slučaj sa crnogorskim društvom. U njemu, plemenska filosofija jeste temelj gotovo svakog pojedinca - iz kojeg on (pojedinac) izvodi svoju mudrost i gradi stvarnost, postojanost, vrijednost i jezik. Danas, ta plemena predstavljaju različite forme kolektiva čije poimanje stvarnosti proističe iz poimanja stvarnosti glavara samog plemena. Prema tome trebalo bi biti jasno zašto su politički lideri (i njihove partije) centralne figure društvenog života u Crnoj Gori, te zašto se cjelokupna javnost okreće prema njima u težnji da upije tu mudrost - na isti onaj način na koji se suncokret okreće prema Suncu u težnji da upije sunčeve zrake. Ovaj centralizovani sistem mudrosti i njegove proturječnosti su osnov za podjele u društvu i utapanje svake vrste individualizma ma koliko one značajne bile za sveopšti razvoj.

Pomenute podjele, te uočljiva regresija društva, se najbolje dalo primjetiti u ovogodišnjim političkim zbivanjima. Jedno pleme u odbrani ovozemaljskog, a drugo u odbrani nebeskog sučelili su svoje poimanje stvarnosti i vrijednosti kojima ovo društvo ultimativno mora da teži.

U toj borbi nultog ishoda, u kojoj jedan mora biti poražen, poraženo je upravo građanstvo. Da zli dusi ne pomisle da je autor ovih redova proponent nekog od gorepomenutih plemena, valjalo bi napomenuti da je građanstvo u ovom kontekstu onaj segment društva koji se nadao raskidanju sa tradicijom plemenske filozofije, te jačanju društva u kojem pojedinac ima moć da svojom ljubavlju prema mudrošću izaziva ortodoksiju, a pritom ne bude prognan (ekskomuniciran) kako bi to obično bivalo u prošlosti. Ipak, naposljetku, građanstvo će se morati priviknuti na novu plemensku filosofiju koja sa sobom donosi neku drugu stvarnost, postojanost, vrijednosti, a često, čini se, i jezik.

Državni kapitalizam

Državni kapitalizam nije od paradoksa koji je svojstven isključivo crnogorskom društvu. Ipak, kako se predstavlja kao koncept koji je spasonosan, a mudrost njegovih proponenata kao neupitna, zasigurno zaslužuje posebno promišljanje. Dakle, ukratko, zagovornici državnog kapitalizma vjeruju da je država sposobna da obavlja komercijalne aktivnosti, a pojedini čak i da je u stanju da to bolje radi nego privatni sektor. Nerijetko će isti u promociji takvog koncepta posegnuti za argumentom koji se oslanja na čudotvorstvo kineske ekonomije, premda nije najjasnije kako bi bilo moguće uopšte porediti crnogorsku i kinesku ekonomiju.

U svakom slučaju, pored nebrojanih potvrda da država ne može biti superirornija u komercijalnim aktivnostima, čak ni u kineskom slučaju, novi ekonomski koncept odista podsjeća na stari. Tako će se umjesto digitalizacije javne uprave, smanjenja poreskih opterećenja, stvaranja pogodne atmosfere za razvoj privatnih incijativa ili sređivanja javnih finansija, nastaviti sa rasipanjem novcem poreskih obveznika na projekte čiji je povrat tzv. „nacionalni ponos“ - šta god to značilo.

Najnoviji pokušaj rekonstrukcije nacionalnog avio-prevoznika, u nepredvidljivosti današnjeg svijeta koji je u potpunosti moguće zaustaviti jednim virusom, može biti samo podvig vizionara ili suludog čovjeka. No, suludost je čini se svakako glavni element crnogorskih javnih finansija jer se u istima zaduživanje radi starih dugova proisteklih iz pregolemog državnog aparata, koji se opet pokušava održati u životu, naziva ekonomskom budućnošću. Takva ekonomska budućnost, koja je ujedno i ekonomska prošlost, odnosi se na održavanje državnih preduzeća koja su do sada mahom služila kao uporište pripadnika plemena (čitajte partija), te ona kao takva nikada ne mogu biti konkuretna na bilo kakvom tržištu.

Ad infinitum

Na kraju, postoji određena (divlja) ljepota u zemlji paradoksa. Ona omogućava sagledavanje životnih koncepata iz potpuno drugačije perspektive koja napušta konvencionalne okvire razumijevanja istih. Ko bi, ikada, pomislio da bi liberalizam, primjerice, u bilo kom slučaju mogao biti predmet nacionalističkih ubijeđenja ili da bi državni kapitalizam mogao biti uspješan ekonomski koncept koji bi jednu, površinski i u ljudskoj brojčanosti, malu zemlju mogao učiniti konkuretnom na otvorenom tržištu.

To može biti samo zanesenjaštvo onih koji budni sanjaju o nekom drugačijem, uglavnom njihovoj plemenskoj filosofiji bliskom, crnogorskom društvu i onih koji samo čekaju da upiju tu mudrost. I tako u nedogled.

Autor je ekonomista (Tekst je prvobitno objavljen na portalu talas.rs)

( Slobodan Franeta )