Rađenović: U ponoć ću poželjeti da budem srećna

Opersku pjevačicu Tamaru Rađenović novogodišnji praznici asociraju na novi početak.

Još od djetinjstva raduje se darivanju, a praznična euforija čini je srećnom. Novu godinu će i ovoga puta dočekati uz najbliže, sa kojima će tradicionalno najviše raduje Bečkom novogodišnjem koncertu koji će pratiti putem malih ekrana. O godini na izmaku, euforiji, ali i planovima za narednu Tamara priča za “Vijesti”...

Ovo je bila jedna teška godina, po čemu ćeš ti pamtiti 2020?

Ova godina nas je sve zatekla i mogu slobodno reći da mi je ovo najčudnija godina u životu. Počela je jako lijepo, sa dosta nastupa koji su nastavili da se ređaju nakon veoma uspješne 2019. godine. Međutim, odjednom se dogodilo nešto što niko nije mogao da zamisli ni u najružnijim snovima, a to je da će cijela planeta morati da se bori protiv pandemije virusa. Zanimljivo je da sam na kraju 2019. godine počela saradnju koja se odnosila na kinesko tržište. Prvi u nizu projekata je bio veliki gala koncert koji je trebalo da bude 15. decembra u Hong Kongu i koji je otkazan zbog protesta. Poslije toga sam imala nastup u Londonu u Fleming holu kao gost za Kinesku novu godinu. Bila sam jedina Evropljanka među mnogo Kineza od kojih je nekoliko bilo iz Vuhana i pričali smo o tome kako su im porodice…. Niko nije slutio da će se taj virus tako proširiti i da će to poslati naša stvarnost cijele 2020. godine… Odjednom se svima nama život promijenio iz korijena. Sve je stalo i ja sam donijela odluku da u ovakvoj situaciji budem kod kuće sa svojom porodicom i najužim krugom prijatelja. Posljednjih osam godina, od kako živim van Crne Gore, nisam imala priliku da ovoliko dugo budem sa porodicom kao sada. Eto, u ovoj teškoj i čudnoj situaciji imalo je nešto i dobro i što je stavilo na provjeru našu mentalnu snagu kako ostati svoj i gledati unaprijed.

Jesi li inače ljubitelj praznika, posebno ovih novogodišnjih?

Jesam! Obožavam ovaj period praznika, darivanja, “okretanja nove stranice” i novog početka kada počne Nova godina. Volim prazničnu euforiju, čini me srećnom i vrati u period djetinjstva kada smo jedva čekali da vidimo Djeda Mraza i dobijemo poklone. U Londonu kićenje grada i priprema za Božić kreću već od novembra i ta atmosfera traje dugo. To im svima čini zimski period ljepšim, uprskos hladnom vremenu. Tada su svi ljubazniji, sastaju se sa prijateljima, svode se računi, prave se advent kalendari za porodice, sve miriše na đumbir, medenjake i punč. Vidim da je London i ove godine predivno okićen bez obzira na situaciju, ali moram reći da sam srećna što sam kući i dijelim ove momente sa svojima.

Primijetila sam da su ove godine i ovdje i u inostranstvu svi nekako krenuli sa dekoracijama i razmišljanjem o praznicima ranije nego obično. Čini mi se da na taj način svi pokušavamo da pronađemo unutrašnji mir kroz dekorisanje kuće, pakovanje poklončića, pozitivno razmišljajući i na taj način nekako otklonimo sve ove tužne slike koje se dešavaju tokom cijele godine koja je za nama.

Kako ćeš dočekati 2021?

Pošto je moj život inače prilično dinamičan, praznike sam uvijek slavila kod kuće i to je mi je bio period potpune relaksacije, opuštanja, divnih momenata, susreta, druženja…Tako će biti i ove godine. Biću kod kuće sa svojim najdražima, gledaću novogodišnje filmove u toploj atmosferi, uz prigušena svjetla u kući gdje svijetle uglavnom samo ukrasne pahulje. Daću sebi oduška za malo više slatkiša koje inače ne jedem, biću vjerovatno i na video pozivima sa prijateljima iz inostranstva.

Ono što je tradicionalno i čemu se uvijek radujem je Bečki novogodišnji koncert 1. januara u kom uživa moja cijela porodica. To nam je poseban ritual u kome baš uživamo svi.

Na šta te asociraju predstojeći praznici?

Asociraju me na novi početak. Prisjetiću se kada sam se sa 16 godina, poslije tog jednog predivnog Bečkog koncerta, prijavila na konkurs za mlade pjevače za Salcburški festival. Neka nebeska sila je odlučila da sam, iako bez nekog internacionalnog iskustva, već sljedećeg ljeta nastupila u Salcburgu kao mala Karmen u dječjoj produkciji u pratnji članova Bečke filharmonije…Nova godina…novi početak, nova nadanja i maštanja.

Ne želim da budem ni u jednom pogledu u lošem raspoloženju zbog 2020. godine. Istina, donijela je za moju profesiju, kao i za mnoge druge, jako loš period, ali sigurna sam da će biti bolje, i ja se trudim da maksimalno radim na sebi.

Tokom ovog perioda sam, osim što sam imala vremena za porodicu, provela vrijeme radeći na novom repertoaru, posvećivanju mojoj pjevačkoj tehnici bez ikakve žurbe koja je uvijek bila prisutna. Takođe sam radila na jezicima koje uvijek usavršavam, na obilaženju nekih mjesta u Crnoj Gori koje prije nisam vidjela. Crna Gora je najlepša na svijetu i ovog ljeta sam prvi put vidjela neka skrivena prelijepa mjesta i zaista sam uživala. Mi sve što imamo uvijek smo uzimali zdravo za gotovo. Mislim da se svijest dosta ljudi promijenila usljed ove situacije. Više ćemo da cijenimo ovaj jedan život koji nam je dat, da uživamo u malim svakodnevnim stvarima i lakoći postojanja… Mislim da iz ovog svega treba da izađemo bolji ljudi.

Kažu da se u ponoć obavezno zamisli želja, šta ćeš sebi poželjeti u 2021?

Poželjeću da ostanem srećna kao što sam bila do sada i da kultura krene da se vraća na scenu. Samim tim da se dese neki lijepi koncerti tokom 2021. Poželjeću sebi da zadržim unutrašnju snagu, optimizam, balans i sreću u sebi! Poželjeću da me korona zaobiđe, kao i da se planeta što prije oslobodi ove pošasti.

I moja najveća želja je da se što prije vratim svjetlima pozornica, da što prije publici darujem lijepe nastupe i emocije i saradnju sa divnim umjetnicima, i naravno bezbjedan povratak u London koji je moj umjetnički dom.

Već godinama živiš u inostranstvu, nekad Novu godinu provodiš kući, ima li kod tebe rituala kićenja jelke, kuće, sobe?

Kićenje jelke i kuće me uvijek asocira na rano djetinjstvo, bezbrižne radosne momente. Uvijek smo kupovali svježe jelke koje su božanstveno mirisale i poslije Nove godine bismo ih sadili kod babe i djede u bašti. Moram da priznam da od kad živim sama nisam puno ukrašavala kuću, jelku jer nisam imala ni vremena. U Londonu gotovo nikad. London je sam po sebi tako divno okićen tokom ovog perioda. Ponekad bih kupila najmanju jelku čisto kao simbol ovog prazničnog perioda, kupila bih poinsettie (božićna zvijezda - biljka sa krupnim crvenim cvjetovima koju ljudi dosta kupuju tamo u ovom periodu) i naravno, uvijek imam panettone (italijanski kolač) u kući koji kupujem u jednoj italijanskoj prodavnici koja ih sama proizvodi. Kuća mi svaku noć miriše na kestenje jer ih u ovom hladnom periodu u Londonu spremam gotovo svako veče.

Obično bih došla na nedjelju dana kući u periodu Nove godine/Božića u Crnu Goru i dočekala bi me na pravi, ušuškani način okićena kuća, jelka, radost na svakom koraku, divna muzika, mamina reform torta i razne đakonije. Ove godine to nije bio slučaj - sve sam sama okitila, provela nekoliko dana baveći se ukrašavanjem i to me posebno činilo srećnom. Pretpostavljam da, kako se trenutno nalazim u periodu u kojem nemam nastupe, morala sam negdje da ispoljim kreativnost (smijeh). Ove godine se uprkos cijeloj situaciji osjećam baš u prazničnom raspoloženju i tako želim da uđem u Novu godinu - sa pozitivnim mislima i dobrom energijom da je pred nama konačno bolji period.

Nije umjetnost samo puki performans i jednostrano davanje nas umjetnika. To je sinergija umjetnika i publike, poklanjanje, suze mojih najbližih iz prvih redova, cvijeće, postkoncertna atmosfera koja nosi raznorazna iznenađenja

A novogodišnji pokloni, koliko vremena ostaneš u trgovini kupujući za najmilije i najbliže? Ako kupuješ jesu li to pokloni koji baš saociraju na ovaj praznik ili više voliš da oni budu praktični?

Volim poklone i volim da poklanjam. Više sam fan poklona koji imaju neko značenje, koji su po nečemu posebni i van ovih praznika. Volim takođe lijepe čestitke uz poklone tako da se za najbliže uvijek potrudim. Nekad sam znala da donosim poklone iz Londona, da o tome razmišljam po mjesec-dva unaprijed.

Koja ti je Nova godina posebno u sjećanju ostala?

Mislim da je to ipak Nova godina koju sam dočekala kod svoje tetke u Podgorici, kada sam imala šest godina. Bilo je puno djece i u ponoć nam se pojavio Djeda Mraz. Bila sam neopisivo srećna (smijeh), on nas je sve pojedinačno uzimao u krilo i pričao je sa nama. Tek poslije više godina sam otkrila da je to bio moj tečo.

Kako si obično dočekivala Novu do sad, jesi li pristalica žurki, dočeka na otvorenom ili si više za neke porodične ili hotelske varijante?

Mislim da planirana proslava, kao što je proslava za doček Nove godine, ne može nikad da bude toliko dobra kao neke spontane proslave koje se dese tokom godine. Pamtim mnogo lijepih večeri koje će mi ostati kao veoma posebne iako ti datumi nisu imali neku specijalnu važnost. Svi smo drugačiji, naravno, ali tako se ja osjećam. Meni se uvijek tokom godine dešava puno novih iskustava, druženja, putovanja tako da ne mogu da zamislim da sad idem namjenski u hotel ili restoran da bih čekala Novu godinu i da moram da budem raspoložena jer je doček.

Kao mali većina nas vjerovala je da Djeda Mraz postoji. Kad si prestala da vjeruješ u njega?

Jesam, vjerovala sam u Djeda Mraza zaista. Kao mala bih obično za Novu godinu bila sa porodicom na Kopaoniku ili negdje na planini i roditelji su krili poklone koje sam morala sama da pronađem, bila sam uzbuđena baš i to pamtim. Znali su šta tražim Djeda Mrazu i zaista sam mislila da je u pitanju pravi Djeda Mraz. Pisala sam pisma, vjerovala sam u svu tu magiju njegovog postojanja. Iskreno, i dan danas vjerujem u nekog “Djeda Mraza” koji svima nama donosi ono što zaslužujemo svojim djelima.

Šta inače planiraš za praznike, hoćeš li odmarati ili su probe i vježbanje čak i u tim danima neizbježni?

Prethodnu nedjelju sam provela u Beogradu gdje sam imala probe za koncert koji je planiran da se održi 3. aprila 2021. u Velikoj sali Kolarčeve zadužbine. Moj pijanista je stigao iz Amerike i ja ne mogu opisati moju radost. Poslije devet mjeseci, radu koncertnoj sali kakva je Kolarčeva sala, opet imati probe je bio tako lijep osjećaj i baš me ispunio prelijepom energijom i pozitivnim mislima. Odmoriću nekoliko dana, a onda ću krenuti sa pripremama u nadi da će sve biti dobro do aprila.

Umjetnici ostali bez mogućnosti da rade

Kultura je zbog aktuelne pandemije dosta trpjela prethodne godine. Pretpostavljam da su ti mnogi koncerti otkazani. Ima li naznaka hoće li naredna po tom pitanju biti bolja, imaš li već sad zakazane nastupe?

Kultura je pretrpjela velike gubitke tokom ove godine. Svi mi umjetnici smo sada u istoj situaciji - bez mogućnosti da radimo svoj posao kao inače. Otkazani su svi koncerti uživo, premijere, projekti za sada, zatvorne operske kuće i koncertne dvorane. Činjenica jeste da je zdravlje najbitnije i zato je teško bilo šta reći po ovom pitanju. Vakcina koja se pominje u posljednje vrijeme donosi nadu da će stvari postepeno krenuti nabolje. Čuli ste vjerovatno o milionskim dozama vakcina koje je Britanija naručila, pa su sada opet suočeni sa nekom novom vrstom virusa. Ne znam šta da kažem… Nekoliko nastupa mi je pomjereno za proljeće i jesen 2021…

Pjevati bez publike je kao i konzumirati hranu bez ukusa

Neki muzičari su imali priliku da održe online koncerte. Kakav je uopšte osjećaj pjevati bez publike i tog feedbacka koji je umjetnicima veoma važan?

Naš operski svijet na globalnom nivou je jako mali. Mi se gotovo svi poznajemo i čim je krenuo lockdown, odmah sam dobila dosta poziva da učestvujem u raznoraznim saradnjama i projektima. Prihvatala sam i imala sam nekoliko zanimljivih sa mojim londonskim pijanistom, sa pijanistom iz Njujorka sa kojim sam nastupala u Karnegi holu, imala sam nekoliko nastupa u humanitarnim koncertima sa mojim prijateljima iz Hong Konga, Australije, Montreala… Iskreno, ja nisam oduševljena da imam koncert, ako ne vidim i ne osjetim pravi feedback i emociju publike. Svaki nastup nosi posebnu energiju koja dolazi upravo iz publike. Ti online koncerti su nešto što pomaže da se moja branša održi i u ovim teškim vremenima lockdowna. Međutim, iskreno govoreći to mi nekako dođe kao da konzumiram hranu koja nema ukus…aplauz i reakcija publike je nešto što moramo da čujemo i od čega mi umjetnici živimo.

Nije umjetnost samo puki performans i jednostrano davanje nas umjetnika. To je sinergija umjetnika i publike, poklanjanje, suze mojih najbližih iz prvih redova, cvijeće, postokoncertna atmosfera koja nosi raznorazna iznenađenja. Kao mlada sam doživjela dosta toga počevši od toga da mi je na koncert u Karnegi hol došla delegacija visokih zvaničnika Crne Gore, mojih prijatelja iz cijelog cvijeta da me podrže do dolaska moje učiteljice iz osnovne škole na moj koncert koja ne može da sakrije uzbuđenje i radost, podrška od ljudi koji prate moj rad. Kada sam nastupala u Barseloni i kada su me predstavili kao posljednju učenicu Monserat Kabalje, nisam mogla da počnem da pjevam od aplauza koji je nekako njoj bio upućen.

Doživjela sam divne momente i ogromnu podršku kad sam prošle godine nastupala u prepunim salama na Kotor Artu i Budva grad teatru osjećaj zadovoljstva me je dugo držao. Iskreno se radujem svom velikom realnom beogradskom solističkom koncertu gdje ću nastupiti sa svjetskim baritonom Davidom Bižićem i nadam se da će stvari polako vraćati u normalu. Živim za dan da se vratim na scenu i da me obasjaju svjetla pozornice.

( Marija Vasić )