Za njih je život na selu - privilegija za odabrane

Asfalt joj je bio u "krvi", a selo je nikada nije privlačilo. Voljela je Nikšić i ulice grada u kome je odrasla. Priznaje da je kao tinejdžerka imala predrasude kada su u pitanju ljudi sa sela. Jednostavno - bila je prava gradska djevojka sa asfalta.

A onda je u njen život ušao jedan Župljanin koji je, kako to voli u šali da kaže, mislio da je oženio obrazovanu gospođu koja ima odbojnost prema selu. Nije ni slutio da će ga ta gospođa vratiti na selo iz koga je otišao.

Povratak na selo

"Bila sam i pankerka, atipična i sa frizurama i sa odjećom. Tražila sam sebe kroz sve te razne faze. Um mi je jako živ, vrcav, željela sam da stignem svuda, da vidim da li je to za mene. Kasnije sam shvatila da je sve za svakog čovjeka, samo nešto u manjoj, a nešto u većoj količini. Pošto znam da obavljam razna ispitivanja radila sam u dosta kompanija, prelazila iz firme u firmu i tako došla u nikšićki Institut za crnu metalurgiju gdje sam upoznala Zorana. U stvari, znali smo se mi odranije, ali kao Župljanin tada mi uopšte nije bio interesantan. Kada sam došla u Institut bila su druženja, putovanja, zajednički poslovi i vidim da ti Župljani nijesu baš toliki bauk”, sa osmijehom priča šarmantna Natalija Matijašević, koja je završila poljoprivredni fakultet, a magistrirala zaštitu životne sredine.

Vjenčali su se 2010. godine i odlučili da žive kao podstanari u nikšićkom prigradskom naselju Kličevo, jer nijesu željeli da budu u stanu, nego u kući, što je Nataliji omogućilo da se oproba i u stočarstvu i u baštovanstvu.

“Odmah sam počela da radim oko bašte i rekla Zoranu da moramo da nabavimo koze. Pristao je, ali da to bude samo jedna koza. Uspjela sam da ga ubijedim da uzmemo jednu sa dva jareta. Kao i svako žensko, mudro sam odrađivala posao i dozirala svoju želju da se bavimo stočarstvom i poljoprivredom, jer sam vidjela da ću napraviti veliki otpor ako krenem megalomanski, već da moram mic po mic. Prvo koze čiji je broj polako rastao, pa koju kokošku, patke, pa mačku i psa. Nakupilo se dosta toga, pa sam mu predložila da odemo da živimo u Župu. Odmah mi je rekao: ‘Kakvu Župu. Ja oženio obrazovanu gospođu, a ona hoće da me vrati u Župu’. Nego šta, nego da te vratim u Župu”.

Priznaje Zoran da je bio ponosan zbog te Natalijine želje da ga vrati na selo, ali i zabrinut kako će sve to izgledati.

“Unutrašnji dio mene se radovao kada je predložila da idemo u Župu, onaj vanjski se uplašio. Dugo sam živio ovdje i bio pod očevom strogom palicom i znam šta znači život na selu. Znam da su to obaveze, rad od izlaska do zalaska sunca. Uplašio sam se jer sam znao šta nas sve čeka. Ali, Natalija je sjajna žena, moja velika podrška. Sve sam sa njom lakše podnio. Ona je veliki radnik, a ne samo na priči, tako da smo na ledini, gdje ničega nije bilo, stvorili naše malo kraljevstvo”, kaže Zoran koji je diplomirao metalurški fakultet, a magistrirao livarstvo.

U Župu, u Staro selo, došli su 2016. godine. Te iste godine Natalija je napustila Institut, odlučila da bude frilenser, a njihov sin Simon krenuo je u prvi razred. “Meni je ovdje odlično, imam dosta mjesta za igru, dosta prijatelja, ali i raznih životinja. Župa mi se baš sviđa, obožavam je. Grad ima previše gasova, zagađen je i više volim Župu. Roditeljima sve pomažem, a najviše volim da radim sa drvetom i pravim razne majstorije”, kaže desetogodišnji Simon koji mašta da bude programer i osnuje svoju firmu.

Iako voli sve životinje ipak su mu pas Leo i mačak Garica, kako mu tepa, najdraži.

Drugima je selo moranje, njima zadovoljstvo

“Sa pjesmom smo radili i ništa nam teško nije palo. Da mi je samo kredit da otplatim grad bi me vidio samo jednom mjesečno, kada bih išao u nabavku. Onog momenta kada mi istekne kredit i ja ću napustiti posao. Ne bih više otišao u treću smjenu, pošto uglavnom radim treću smjenu, ne znam za koje pare”, kaže Zoran.

Oboje ističu da se nijednog trenutka nijesu pokajali što su grad zamijenili selom, niti su se upitali što im je to trebalo. Znali su da su donijeli pravu odluku.

“Mnogi su mi rekli da nijesam normalna što sam napustila grad i posao i došla da držim koze i kokoške. Ali ljudi nijesu svjesni da je ovo raj na zemlji. Ne samo Župa, nego bilo koje selo. Ustanem ujutro, skuvam kafu, pa pod pergolu. Sve miriše, ne čujem ništa bez zvuke prirode i sopstvene misli. Ima ljudi kojima su potrebni i radio i televizija, jer se plaše šta će im iz glave ‘izroniti’. Ja se svojih misli ne plašim. Meni obično ‘izranjaju’ neke kreativne ideje. Volim tu jutarnju osamu i tišinu”, kaže Natalija.

Ne razumije otpor prema selu i iznenadi se kada joj ljudi kažu da ne mogu bez moderne tehnologije. Kao da im selo brani da žive u 21. vijeku.

“Mi ovdje ne živimo kao da smo u 16. vijeku. Svako od nas ima svoj kompjuter, telefon, imamo internet. Ovo je 21. vijek, moramo da živimo u skladu sa vremenom. Posao radim od kuće, račune plaćam e-bankingom, ne moram da mrdnem, a imam samo moj dio prirode”.

Matijaševići drže nekoliko koza, mada taj broj zna da bude i veći jer Nataliji bude teško da se od njih odvoji, imaju kokoške, od naredne godine biće tu i prase, imaju baštu i plastenik, skoro sve od voća, povrća, začinskog bilja, drže pčele.

“Čak gajimo i grickalice za nas – kikiriki. Kod nas nema toga da neće uspjeti. Sve može samo mu treba naći način i prilagoditi ovim uslovima. Kada se hoće, nađe se način, a kada se neće, nađe se izgovor. Kada sam napustila Institut koleginice su mi rekle da nijesam normalna. Sada kažu da su one nenormalne jer su ostale zatvorene u četiri zida. Posebno u uslovima korone – ne možeš napolje, a ne možeš unutra, ne možeš sa maskom, a ne možeš bez maske. Mi ovdje tu izolaciju nijesmo osjetili”.

Ako je kao djevojka zazirala od Župe, sada je Župa njena i kako joj često kažu, veća je Župljanka od onih koji su tu rođeni.

“Svako godišnje doba Župi daje neku posebnu ljepotu. Župa je sada i moja. Kažu mi da sam veća Župljanka od svih ovdje. Vjerovatno i jesam, jer ja sam u Župu došla jer volim i želim ovdje da živim, a većina njih ovdje živi zato što mora. Oni ne mogu da shvate taj moj entuzijazam i toliku ljubav prema životu na selu. Njima je sve to moranje, a meni zadovoljstvo”.

Na periferiji živi aristrokratija, a u gradu čekači liftova

Zoran nijednog trenutka nije razmišljao da li će mu komšije reći da možda nije uspio u gradu pa se zato vratio nazad.

“Da me zanima šta mi selo kaže izludio bih, ili bih se odselio. Ljudi nam ovdje kažu da smo drugačiji od njih i u početku im je bilo teško da se naviknu na našu različitost, ali vidim da nas polako prihvataju, jer smo im i ovako čudni dobrodošli. Čak znaju od nas da traže savjete. Ljudi ovdje život doživljavaju kao moranje i pitaju nas šta nam je trebalo da napustimo grad i dođemo ovdje da se patimo. A ja ovdje vidim slobodu. Citiraću Danila Lazovića: na periferiji živi aristrokratija, a u gradu čekači liftova”.

Ni Natalija se nije pokajala što je postala “gospođa sa sela”.

“Žao mi je samo što nijesmo došli ranije. Sa ovolikom energijom i načinom razmišljanja mislim da bi ovo bio mali Hobbiton, što ne znači i da neće. Ja imam 50 godina, ali imam namjeru da živim stotinu i u narednih 50 mogu odraditi sve ono što hoću.

Često mi kažu, znam li onu narodnu – nije škola pojata. Ja se nasmijem i kažem: meni izgleda da jeste i samo mi je žao što mi mnogo ranije ta škola nije postala pojata, jer ovakvim životom u prirodi mislim da žive samo privilegovani”, zaključi Natalija.

( Svetlana Mandić )