Napustili Moskvu i odlučili da dođu u Župu nikšićku: Na selu malo vidiš, ali porasteš zdrav

Prije više od tri godine Julija i Veselin-Veso Nikolić odlučili su da napuste Moskvu i sa sinom dođu u Crnu Goru, u Župu nikšićku.

Vesu je bilo lako - vraćao se kući, dok je Julija, koja je iz Bjelorusije, išla u nepoznato. Kako kaže šarmantna Bjeloruskinja, tek sada je donekle upoznala Crnu Goru, njenu kulturu i tradiciju. Priznaje da joj još malo fali da bi bila “prava Crnogorka“ jer jezik mora dovoljno poznavati da bi mogla da čita knjige iz istorije zemlje u kojoj sa suprugom i djecom, petogodišnjim Damjanom i tri godine mlađom Ksenijom, živi.

“Najteži mi je bio jezik. Kada sam upoznala muža, on mi je rekao da zna ruski, ali on nije znao ništa. Dok smo živjeli u Moskvi, učila sam ga ruski i sad sjajno zna. Na srpskom nikada nijesmo pričali, stalno na ruskom. Kada smo ovdje došli, produžili smo pričati na ruskom, a srpski sam pomalo učila. Sada je već druga stvar - sada mogu gledati i film na srpskom jeziku i lakše mi je“.

Poznavanje jezika joj je, kaže Julija, pomoglo i da Crnu Goru bolje upozna, a Župu doživi svojom.

“Ovdje je tiho, Župa ima lijepu prirodu, hrana je zdrava, a ja volim zdravu hranu i pazim šta djeci dajem. Smatram - kada su mali - moraju jesti zdravu hranu, a ovdje je bukvalno sve zdravo. Imamo baštu i sve tu sadim. Na selu nemaš mogućnosti mnogo toga da vidiš, ali porasteš zdrav. Loše strane života u Župi su što ljudi nemaju posla, oni koji imaju primaju malu platu, što je život težak. Ali, nije samo u Crnoj Gori na selu težak život. Svuda je na selu teško. I u Rusiji, i u Bjelorusiji je tako. Ali, svaki čovjek bira gdje će da živi, a mi smo izabrali Župu“.

Julija je rođena u Bjelorusiji, u Minsku je završila Ekonomski fakultet, a u Moskvi je radila pet godina, prvo kao knjigovođa, zatim ekonomista, i na kraju kao menadžer prodaje. Veso je građevinski radnik i pošto nije imao posla otišao je iz Župe, kao i mnogi Nikšićani, u daleku Moskvu da zarađuje hljeb. Za razliku od njega, koji je znao da je privremeno napustio Crnu Goru, Julija je vjerovala da je Moskva njeno konačno odredište.

“Skupo je bilo živjeti tamo. U Rusiji je stan skup, ali plata je bila velika. Onda je došla kriza i odlučili smo da dođemo u Crnu Goru. Muž je ovdje imao napravljenu kuću i imali smo neku sigurnost. Međutim, ja baš i nijesam znala gdje idem. Iako sam u Crnu Goru dolazila i ranije, to je bilo turistički. Suprug i ja smo putovali, a kada dođeš na odmor ne možeš da shvatiš kakva je neka država. Treba živjeti negdje da bi shvatio kakvi su ljudi, kakav je život. Evo, tri godine je prošlo i tek sada sam shvatila i državu i neke kulturne tradicije“.

Župa je sada njen dom, Crna Gora joj se mnogo sviđa, a plavetnilom mora je oduševljena.

“Vi ste možda navikli na more, ali mi more nemamo i svima nam je čarobno. Znate, uvijek je tako - ko nešto ima, ne cijeni, a ko nema - nedostaje mu. More je bilo nešto o čemu smo kao djeca maštali - porašću, završiću fakultet, radiću, zaraditi pare i idem na more. Kada sam prvi put vidjela more, oduševila sam se, a kada sam vidjela crnogorsko more - bukvalno sam se zaljubila u njega. Išla sam svuda, ali crnogorska obala je posebna - čista, bistra voda, prelijepa plava boja, miris mora, ali i miris bora. Nema svaka država koja ima more takvu obalu. Mislim da puno ljudi kada prvi put dođe u Crnu Goru zaljubi se u nju jer je baš divna“, kaže Julija.

Kao i većinu stranaca, i Juliju je odmah “kupilo“ crnogorsko gostoprimstvo, brzo je shvatila da je ovdje omiljena riječ “polako“, a jedino joj malo smeta neodgovornost.

“Kod Crnogoraca mi se sviđa gostoprimstvo. Svi hoće da te ugoste. U Moskvi, kao i u Minsku, nemaš vremena da sjediš, piješ kafu i uživaš. Ljudi imaju puno obaveza, stalno trče, a u Crnoj Gori sve je nekako polako. Mislim da su ljudi takvi, a tako i treba. Život baš brzo prolazi i ne živiš ako samo negdje brzo ideš. Treba malo stati i uživati, vidjeti lijep svijet, putovati, a ne samo raditi. Mislim da nijesmo došli na Zemlju da bi samo radili za hranu. Kod Crnogoraca mi se možda malo ne sviđa ta neodgovornost, ali narod koji živi polako i uživa u životu može biti malo i neodgovaran“, uz osmijeh kaže Julija.

Dodaje da iako u početku, kada je odlučila da napusti Moskvu i dođe u Župu, nije baš shvatila šta je izabrala, sada zna da su suprug i ona uradili pravu stvar.

“Nijesam se pokajala. U početku nijesam shvatila šta sam izabrala, ali sada vidim da mi se ovdje sviđa, odgovara mi država, samo još da nađem posao i sve će da bude dobro“.

Otac odmah dao blagoslov, majka plakala kada je odlazila

Julija kaže da joj je otac odmah rekao da ide za Crnu Goru, ali da je sa majkom bilo drugačije.

“Otac je bio živ kada smo muž i ja odlučili da napustimo Moskvu. Njemu se sviđala i Crna Gora i moj muž i odmah mi je rekao da idem. Sa majkom je druga stvar. Ona je razmišljala o budućnosti, a ja u tom trenutku baš i nijesam razmišljala o budućnosti. Govorila mi je da dobro razmislim, da je Crna Gora daleko, da tamo ostavljam posao, i da je bolje da ne idemo“.

Sada je, kako kaže, u potpunosti razumije. I sama je majka i ne bi voljela da sjutra njena djeca odu daleko od njih.

“Kada sam radila u Moskvi, kod mojih sam išla makar jednom mjesečno, a Crna Gora je baš daleko i ne možeš da dođeš kod svojih kada poželiš. Kada sam odlazila, majka je plakala. Znala je da me neće stalno gledati. Dobro sam zapamtila rastanak“, kaže Julija i dodaje da misli da bi majka i dalje voljela da se oni vrate.

Iako često poželi da ode kod majke i sestre, novogodišnji i božićni praznici joj, priznaje, posebno teško padaju.

“Dva puta godišnje mi duša ide u Bjelorusiju. Ne znam šta se dešava sa mnom, ali ne mogu sebe da kontrolišem. Evo, Nova godina je, ovo su porodični praznici i razmišljam da moram ići tamo da vidim majku, sestru i njenu porodicu. I ljeto kada dođe, baš mi nedostaju. Ne samo moja porodica. Nego mi i moja zemlja nedostaje. Ovdje se navikneš da stalno gledaš u brdo, a tamo je sve ravno“.

Miris medenjaka i praznika vraća u djetinjstvo

Dok ne nađe posao u struci, Julija pravi torte i kolače, a ovu Novu godinu obilježili su medenjaci koji su ne samo najmlađe, nego i one starije, ostavili bez riječi.

“Kada sam došla u Crnu Goru, prvu Novu godinu smo slavili u našoj kući, iako smo razmišljali da putujemo u Bjelorusiju. Tada smo imali samo sina Damjana i htjela sam da ga iznenadim ukrasima za jelku, da mu pokažem da je Nova godina magična. Napravila sam i obične medenjake i kućom se širio miris cimeta, miris Nove godine, zime. Bio je to za mene miris praznika“, priča Julija i pokazuje predivne medenjake u obliku Djeda Mraza, jelke, Snješka Bjelića, sanki, ukrasa, kočije...

Priznaje da tada nije ni razmišljala da će i sljedeću Novu godinu dočekati uz medenjake. I svaku narednu.

“Svidio mi se ukus medenjaka, ali i miris, i svake godine smišljam nove oblike, nešto što bi bilo zanimljivo djeci. Mogu čitav dan da radim i pravim, a djeci su oni baš interesantni. Kada odrastu, osim tih sjećanja iz djetinjstva, nosiće sa sobom i mirise praznike koji će ih uvijek vratiti u djetinjstvo“.

Kako je neko ko insistira na zdravoj ishrani, pravi, kako kaže, i “zdrave torte“.

Torte koštaju više i za sada su za njih najviše zainteresovani Rusi, ali se nada da će ekonomska situacija građana u Crnoj Gori biti bolja, pa i njene torte dostupnije.

( Svetlana Mandić )