Zašto je Zdravko sam

U duboko partijskom društvu najveći grijeh premijera Zdravka Krivokapića očigledno taj što nije partijski čovjek.

Gdje god da krene i šta god da uradi, iz ugla preovlađujuće partijske svijesti, koja je skoro svuda oko njega, on je skoro pa - izdajnik. Partijska svijest je dominantno nemilosrdna i teško prašta: ako nisi naš i ako nisi lojalan, onda si politička meta.

Mučno je bilo u Skupštini pratiti izglasavanje njegove, naše Vlade. Čovjek bez i mimo partije, tako, morao je biti sam. Osuđen prijekim sudom na samoću jer se greške, iako se dese, praštaju samo partijski svojima, kakve god da su. Ako nisi partijski čovjek, pa iako si novi u svemu ovome, nemaš pravo na grešku, kakva god ona bila. Nemaš pravo na iskrenu podršku. Nemaš pravo na čistu šansu.

Učićemo iz udžbenika jednom: bio jednom jedan premijer, koji je bio na čelu pobjede protiv najrigidnije i tri decenije nesmjenjive autokratije, podržao ga je narod i Crkva, a bio je sam. Zašto je Zdravko Krivokapić osuđen na političku samoću? Samo zato što je narodski i vjerujući, a ne partijski čovjek.

Zašto već nije uhapsio Mila? Zašto već nije sklonio Katnića? Zašto nam prosječna plata već nije uvećana? Zašto već nije uradio sve?

Samo onaj koji nije dovoljno svjestan dubine našeg trodecenijskog bezdana i onaj koji ne mari za procedure koje su važeće dok ih ne promijenimo - a pojedine ne možemo tako brzo - može postavljati slična pitanja. Tri decenije DPS ništavila - čiji duh naročito osjećamo ovih dana nakon izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti - ne ozdravljuju se preko noći. Koliko god mi to emotivno željeli, a želimo.

Ko je mislio da će ovaj istorijski proces, bez presedana, teći lako, brzo, na sveopšte zadovoljstvo praćeno aplauzima i bez grešaka koje prate svaki početak, prevario se ili je duboko prevaren. Nema savršene tranzicije. Jedino što je ovdje savršeno, a to je ipak najvažnije, jeste to da smo kao narod smogli duhovne snage da ispišemo istoriju smjenjivosti vlasti, mirno i dostojanstveno, za globalni primjer, za udžbenike političkih nauka i za planetarnu istoriju borbe za slobodu. Niko nikada, na ovaj način, nije pobijedio neku rigidnu i beskrupuloznu, nesmjenjivu, neokomunističku, duboko kriminalnu strukturu, poput Đukanovićeve. Mi jesmo, ali to je, iako ogroman i veličanstven, samo prvi korak.

Rezultati naše Vlade zavise od nas, političara nove parlamentarne većine, ali i od cjelokupnog društva. Mi nismo i ne smijemo biti publika koja čeka greške, kojih uvijek, a naročito u ovakvim procesima, mora biti. Mi moramo biti snažna podrška, ali ne kozmetička i deklarativna, već čista, iskrena i ljudska.

Ona podrška koja će, i kada se dogodi greška ili kada nismo zadovoljni trenutnom dinamikom procesa, pomoći, ona podrška koja će kada je najteže biti oslonac, ona podrška koja će, u ljubavi i u vjeri, biti prije svega bratska, a tek potom politička. Na to nas obavezuju i vanvremene litije koje su dominantno uticale da udahnemo slobodu. Za sve.

Jedno je boriti se za slobodu države, a drugo - voditi državu. Koliko god ova rečenica nekome zvuči teško, pa i meni lično, tačna je. Razlika u ova dva procesa nije u domenu idejnog i ideološkog, već u različitim vrstama odgovornosti i različitim strategijama borbe za ideju.

Nakon trodecenijskog, maltene, jednopartizma, pobjedom na izborima ušli smo, svi skupa, u koalicionu vlast, tri koalicije i više od deset političkih partija, koje zajedno, raznorodne, po mnogim pitanjima ideološki dijametralno suprotne, čuvaju volju naroda, čuvaju Crnu Goru i svakog njenog građanina. To znači da, ako istinski čuvamo istorijsku pobjedu, moramo više nego ikada, svi unutar nove parlamentarne većine, mudrošću, zrelošću i trpeljivošću, na svakom koraku čuvati jedni druge.

Niko ne traži ni od koga da odstupi od svojih ideala. Ali moramo, sada, kada pišemo istoriju, da se najsnažnije okupimo oko onih stvari koje nas spajaju, a nije ih malo. Fokus na njih, a ne na onome što nas razdvaja, nije izdaja ideja, već put da očuvamo našu Vladu i našu zajedničku pobjedu za koju se uz ogromne narodne žrtve borimo tri decenije i da uradimo do kraja ono što možemo i moramo zajedno.

A zajedno možemo i moramo da započnemo proces demontaže duboko kriminalizovanog društva, da donesemo set antikorupcijskih zakona, u prvom redu Zakon o lustraciji i Zakon o porijeklu nelegalno stečene imovine, da uredimo birački spisak i stvorimo preduslove za fer i poštene izbore, da oslobodimo institucije, da udahnemo svjež vazduh Javnom servisu, da započnemo ekonomski oporavak i pospješimo domaću proizvodnju, da raskinemo po državu štetne ugovore, da osnažimo zdravstvo, da vratimo dostojanstvo prosveti, da vratimo nadu mladima, da istinskom brigom pomognemo starima...

Riječju, da se u istoriju upišemo kao generacija koja je započela proces istinskog pomirenja i stvaranja zdravog i prosperitetnog društva za svakog građanina Crne Gore, bez diskriminisanih i povlašćenih, društva u kome će se svaki pojedinac i svaka grupa osjećati komotno i slobodno, a jedino u takvom društvu moguće je dostići sopstvene, i ljudske, i političke ciljeve i ideale.

Autor je poslanik i predsjednik Prave Crne Gore

( Marko Milačić )