Nervira me ideja o muzičkoj sceni kao industriji

Novi val je kao period vrhunca rok muzike u bivšoj Jugoslaviji, kada je ona bila u isto vrijeme i inovativna i zavodljiva, ostavio toliko dubok trag da ga se i dalje sa radošću redovno sjećamo, prave se TV emisije, filmovi i knjige sa tom tematikom, svake godine možemo računati na kompilacije, reizdanja i proslave godišnjica, ti bendovi su (oni koji su i dalje živi) i dalje među najvećim imenima na mnogim rok festivalima, dodjeljuje se nagrada sa imenom Milana Mladenovića, dok je enigmatični Džoni Štulić za mnoge i dalje misterija koju žele da riješe.

Neki, dakle, žive iako nisu među živima, jer njihovo ime živi, neki drugi žive od stare slave, ali jedan od njih je možda veća misterija od Štulića zato što je zauvijek mlad. Teško je naći muzičara kao što je Darko Rundek, koji se može pohvaliti konstantnošću kvaliteta svog rada već nekoliko decenija. Sa njim uvijek znate na čemu ste, uvijek tu ima mjesta da se inkorporira nešto novo, ali uvijek je to na kraju Rundek - muzika za sebe.

Uoči novogodišnjih praznika Darko Rundek & Ekipa nakon nekoliko najavnih singlova konačno su objavili dugoočekivani, dupli EP “Brisani prostor”. Ono što nije bilo neočekivano je da se album odmah našao na vrhu brojnih top lista najboljih izdanja godine koje su baš tad počele da se sastavljaju i objavljuju. U pravi trenutak, Rundek publici poklanja novi materijal na kojem je značajnu ulogu, prije svih, odigrao Roko Crnić, inače frontmen grupe Porto morto i čovjek sa kojim je Rundek sve više sarađivao posljednjih godina. O novom izdanju, ali i ekološkoj katastrofi, digitalizaciji, muzičkoj industriji i demokratiji Rundek je pričao za “Vijesti”.

Zašto baš dupli EP, zašto ne album kad već materijal zadovoljava sve kriterijume da bude album, zašto Vam je važna bila ova podjela na ta dva dijela?

Po uzoru na LP. On ima dvije strane, A i B i pauzu za okretanje ploče. To je već samo po sebi nametalo organizovanje u dvije cjeline. U slučaju “Brisanog prostora” te su dvije cjeline još izraženije, jer prvi EP sadrži materijal sa studijski tretiranim zvukom i aranžiranim pjesmama, dok se drugi EP temelji na originalnim snimcima improvizacija benda na kojima sam kasnije pisao i brisao i instrumentalne linije i tekstove.

Kakav je bio proces rada na ovom izdanju i kako inače pristupate snimanju i stvaranju albuma, imate li neke tradicije, imate li uvijek neku ideju vodilju koja zaokružuje sav taj materijal ili Vam to dođe tokom procesa stvaranja?

Proces rada je obično vrlo sličan. Novom albumu pristupamo otvoreno sa materijalima koji su se u međuvremenu skupili u bilješkama i mislima svakog od nas, ili se jednostavno pustimo muzici. Onda krećemo u igru s tim materijalima. U toj se igri postepeno kristalizuju pjesme, ideje, poruke i tako na kraju nastane album. Ideja vodilja je većinom nesvjesno prisutna u početku, a onda se sve jasnije ukazuje. Album je već dobio naslov “Brisani prostor” dok mu je još uvijek falila jedna pjesma. Bila je to ona koja je dobila naslov “New World”, novo pjevanje i tekst, nekako je zaokružila i učvrstila tematski krug ovog albuma.

Ovu posljednju fazu Vašeg rada obilježila je saradnja sa Rokom Crnićem, kako je došlo do te saradnje, što Vas je impresioniralo toliko kod njega da mu prepustite da i dobar broj pjesama budu njegove? Često ste mijenjali saradnike, vidi se da volite to, da Vam te saradnje daju neku novu vitalnost, što mislite da je najbitnije, što tražite u muzičarima sa kojima želite da sarađujete?

U početku nismo znali da će Roko na albumu biti toliko autorski zastupljen, ali njegove smo ideje i predloge, kao i neke cijele pjesme koje je donio prepoznali kao dobre i inspirativne i one su zauzele prostor koji im prirodno pripada. On je ujedno i vizuelni umjetnik, pa potpisuje i spotove koji prate pjesme “Unutarnji glas”, “Tko su svi ti ljudi” i “Mila”, na čijoj smo koncepciji sarađivali. Mislim da je prirodno sarađivati sa raznim umjetnicima jer se događaju nove interakcije i ideje, mnogo se tih susreta desi i bez da ih čovjek pretjerano traži. Kad smo se okupili za turneju “Apocalypso Now 2017”, nismo unaprijed znali da ćemo krenuti zajedno u album, ali zajednička kreativnost se vrlo brzo pokazala, pa smo snimili singlove “Tamni jorgovan”, “Barbara” i “Pješčane oluje”. Nakon toga je uslijedila vrlo nadahnuta saradnja sa Andrejom Košavić Kurelec, na albumu “Mura mura”. Nakon svega toga novi zajednički autorski album se sam ponudio.

Album je odmah dobio pozitivne kritike, uvršten je na liste najboljih albuma godine... Kolega Hrvoje Horvat dobro je primijetio kako se gotovo niko iz Vaše generacije ne može ni približiti Vašem kreativnom zamahu, kako niste napravili nijedan krivi potez u karijeri ili opusu. Na koji način mislite da ostajete u tom smislu zauvijek mladi i novi i koliko god da se scena, trendovi, industrija mijenjaju od Vas uvijek ljudi znaju što da očekuju i da ćete to isporučiti, kako obnavljate tu vitalnost - da li baš možda i kroz te saradnje između ostalog?

Pa sigurno da te saradnje igraju važnu ulogu. Mene muzika i dalje opčinjava i izaziva. Promjene na sceni, u trendovima i industriji su mi zanimljive kao pojave i mogu biti i inspirativne, ali mi ni na kraj pameti ne pada da se za njima povodim iz nekih nemuzičkih razloga.

Koliko uopšte pratite aktuelnosti na sceni, postoje li novi izvođači koji Vam se sviđaju, bili ste recimo i član žirija koji je dodjeljivao nagradu Milana Mladenovića, kako biste ocijenili potencijal svog tog materijala koji ste preslušali? S tim u vezi, koliko mislite da je uopšte značajno da postoji nagrada Milana Mladenovića?

Prosjek kvaliteta i pismenosti među radovima koji su stigli na žiriranje bio je vrlo visok. Meni se činilo, s čim se ostali članovi žirija nisu baš složili, da je viđenje svijeta vrlo crno i defetističko. Mogu reći da mi je takođe falilo hrabrosti i slobode u istraživanjima u tim materijalima. Sigurno je da je nagrada Milana Mladenovića potrebna i dobra, jer navodi stvaraoce da se upoređuju sa nekim ko je visoko postavio prečku. Od bendova koji mi se sviđaju, a nisu bili među pristiglim radovima, su Porto Morto, Repetitor...

Koliko generalno pratite promjene i trendove u industriji, kao neko sa tolikim iskustvom iza sebe kako gledate na ovu sveopštu digitalizaciju, dominaciju striming servisa i YouTubea - koje su pozitivne, a koje negativne strane? Kakvu muziku najviše volite da slušate, kakva muzika i lirika Vas najviše inspirišu i ostavljaju najjači utisak na Vas u posljednje vrijeme?

Moram reći da me nervira ta ideja da je muzička scena postala industrija. Ja se ne osjećam kao industrijski radnik. Industrijska civilizacija ionako ide svojem kraju. Digitalizacija i striming servisi su praktični, ali kvantitet jede kvalitet, ako ne samog materijala, a ono doživljaja. U posljednje vrijeme brzo prepoznam da li u nekoj muzici ima istinske radosti i potrage ili je industrijski proizvod. Sami zaključite što mi se više sviđa.

Demokratija u kojoj se svake četiri godine ljudi koji vode moraju dodvoravati glasačima s jedne strane i velikim korporacijama s druge, ne može napraviti nikakve velike strukturalne promjene. U tome može pomoći jedino mudrost

Nedavno je obilježena i dvedesetogodišnjica od Vašeg prvog samostalnog koncerta u postmiloševićevskoj Srbiji, odnosno tad SR Jugoslaviji. Sad kad se osvrnete, sa kakvim osjećanjima gledate na to i je li bilo nekog značenja, neke simbolike u tome što su ti koncerti došli baš nakon pada Miloševića, kad su se ljudi na ovim prostorima nadali da dolaze neka bolja vremena?

Pad Miloševića je sigurno donio nadu u bolje i humanije sjutra. Ti prvi koncerti u Srbiji poslije rata bili su stvarno vrlo snažan emocionalni događaj i za publiku i za nas na sceni, kao susret ljubavnika i prijatelja. Bilo je moćno i ganutljivo. Bio je to ujedno srećan početak izvrsne saradnje sa Zoranom Vulovićem i beogradskim LongPlayem koja traje i danas.

Kazali ste za sebe da ste rojalista, da nas samo mudri kralj može spasiti - je li ta Vaša zamisao nešto poput Platonove države gdje su na najvišim pozicijama filozofi ili zamišljate to nešto drugačije?

Demokratija u kojoj se svake četiri godine ljudi koji vode moraju dodvoravati glasačima s jedne strane i velikim korporacijama s druge, ne može napraviti nikakve velike strukturalne promjene. U tome može pomoći jedino mudrost, bila ona utjelovljena u kralju ili nekako drukčije. Pitanje je kako steći povjerenje u mudrost, kako je prepoznati. U odnosu na koji viši princip gledati na sve to?

I kapitalizam i socijalizam i komunizam su zasnovani na industrijskoj civilizaciji i na odvojenosti čovjeka od prirode. Novi društveni sistem mora početi od obrnutog principa nego što je rast BDP-a.

Prije osam godina najavili ste krah kapitalizma, a sa njim i Evropske unije. Kakav Vam je danas stav po tom pitanju - jesmo li bliži tome ili taj sistem, kao i do sad, uspijeva da se održi i prevaziđe sve krize?

Vidio sam neki dan dobar naslov knjige: “Pad ljudskog carstva”. Zvuči kao pad Rimskog carstva o kojem smo učili iz istorije, samo su sad s jedne strane svi ljudi, a s druge, umjesto varvara, svi ostali oblici života… Bilo je na ovoj planeti velikih ljudskih zajednica koje su znale da žive u skladu i poštovanju sa Cjelinom, kao na primjer, američki Indijanci i australijski Aboridžini, amazonska i afrička plemena i kraljevstva, ali su ih zatrli. I kapitalizam i socijalizam i komunizam su zasnovani na industrijskoj civilizaciji i na odvojenosti čovjeka od prirode. Novi društveni sistem mora početi od obrnutog principa nego što je rast BDP-a i poštovanja nužnog i usklađenog, umjesto gomilanja, potrage za komforom i moći. Ta promjena može donijeti mnogo radosti i kreativnosti. Kao što kaže naslov jedne druge knjige poznatog francuskog kolapsologa: “I drugačiji kraj svijeta je moguć”.

Nismo sve bliži katastrofi, katastrofa je već u toku

Prošle godine sa podržali kampanju za očuvanje Nacionalnog parka Durmitor u Crnoj Gori i nije Vam prvi put da podržavate ekološke aktiviste, upozoravali ste na klimatske promjene i opasnosti koje dolaze sa tim. Mislite li da je važno da se umjetnik Vašeg statusa obraća javnosti po tom pitanju, mislite li da to može imati značaj i uticaj? I generalno gledajući na našu planetu i informacije koje su nam poznate o klimatskim promjenama, ima li nade za nas s obzirom da se velike države i korporacije ponašaju kao da se ne dešava ništa, a zapravo smo svakog dana sve bliži katastrofi?

Katastrofa je već u toku, negdje više, negdje manje. I što se tiče sječe šuma, zagađivanja i stavljanje rijeka u cijevi, ubijanja i uništavanja životnog prostora divljih životinja, masovnog nestajanja ptica, izumiranja insekata, migracija ljudi, trovanje pesticidima i herbicidima zemlje, zagađivanje vazduha, kiseljenje okeana i poremećaja klime. Naučnici iz svih tih domena upućuju alarme koje politika čuje, ali ne zna kako na njih da odgovori jer oni dovode u pitanje ukupno funkcionisanje ove civilizacije. Ne znam koliki značaj i uticaj može imati moje obraćanje javnosti po tom pitanju, ali je važno da te teme uđu u javni prostor i da se sve više ljudi pita i traži kako ublažiti udarac koji je već počeo.

Kazali ste da cijeli region ima probleme sa stvarima kao što su izgradnje mini hidroelektrana i savjetovali građansku neposlušnost kao način borbe. Da li je naš region, kao periferija globalnog kapitalizma posebno ugrožen po pitanju destrukcije prirode i je li uopšte moguće tu nešto uraditi na lokalnom nivou, kad se o mnogim tim stvarima odlučuje na globalnom?

Kod nas na periferiji globalnog kapitalizma počinju i pozitivni projekti kao što je “Rewilding Europe”. Imamo područja gdje je priroda očuvanija nego u Zapadnoj Evropi i sigurno ćemo imati podršku da naš region to očuva i proširi prostor divljine u kojem bi čovjek potražio novu ravnotežu sa drugim živim bićima.

( Stefan Strugar )