Fali sna i odmora, ali ne i volje i humanosti

Dragana, Anu, Gorana, Nardija i Mrdelju povezuje to što su svi iz Nikšića, što im je humanost u krvi, to da su članovi Crvenog krsta, ali i činjenica da su nakon što su preležali koronu skoro svi nastavili tamo gdje su stali - da pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija.

Skoro svi, jer se Dragan još oporavlja, a i on namjerava čim se oporavi da nastavi da pomaže. Ne može bez humanog čina i volontera Crvenog krsta. Ovo je priča o njima, a mogla je biti o bilo kom članu nikšićke organizacije Crvenog krsta, jer bi bila ista.

Crveni krst – druga kuća

Od početka pandemije nadležni su uporno ponavljali da stariji od 65 godina treba što manje da izlaze iz kuće i da što više vode računa o zdravlju, jer su rizična grupa. To je moglo da važi za sve ali ne i za Dragana Nikolića koji kada ga pitate koliko ima odgovara - 65+2. Član je Crvenog krsta od 1964. godine i nije želio, kako je stalno isticao, da nakon toliko godina aktivizma sada kada je najteže ostane kod kuće.

“Time bih pljunuo na sve ono što sam do sada uradio. A to ne mogu”, govorio je Dragan kćerkama, ali i drugarima iz Crvenog krsta dok su pokušavali da ga ubijede da je on ta rizična grupa i da treba da ostane kod kuće.

Nije ih slušao, već je nastavljao po svome - da rame uz rame sa mlađim volonterima istovara pakete pomoći, ali i nosi do najudaljenijih sela. Cilj mu je bio da volontira sve dok se situacija ne stabilizuje i da “ne zakači” koronu. Nažalost, o tome se on nije pitao. Kovid je zakucao i na njegova vrata i u jednom trenutku ljekari su mu se borili za život.

“Nijesam mnogo mislio o koroni, već o ljudima kojima je pomoć bila potrebna. Kada bi je neko pomenuo šalio sam se da nijesam Supermen ili natčovjek, da ću je možda i ja negdje ‘zakačiti’. I desilo se. Šaljivo sam govorio drugima da sam eto i ja dolijao. Situacija se bila iskomplikovala, jedva sam preživio, ali eto oporavak ide dobro”, kaže Dragan.

Ističe da se čuvao onoliko koliko je mogao, ali da mu nije “ni na kraj pameti” bilo da se povuče ili skrajne.

„Ne mogu da kažem da mi je u bilo kom trenutku bilo šta teško palo. Meni je Crveni krst druga kuća. Bio sam srećan i ispunjen jer sam od svih članova Crvenog krsta i volontera bio prihvćen kao njihov ravnopravni član. Što se tiče ‘najtežeg’, teško mi je padalo kada smo obilazili bolesne, nepokretne i zaražene kovidom”.

Dok se oporavlja razmišlja i o povratku, svjestan činjenice da će morati malo da “uspori”.

“Da se vratim na početak sve bih isto uradio. Možda bih bio više aktivniji (kao da je to moguće, prim. aut.). Sigurno je da kada se oporavim neću raditi ni polovinu koliko sam radio prije, ali ako me budu htjeli eto mene opet u Crveni krst da pomognem. Radiću u skladu sa preostalim mogućnostima”, poručio Dragan.

Porodice trpjele, ispaštale, ali i razumjele

Ani Macanović, sekretarki CK Nikšić, humanost je u genima - tamo gdje je stao njen otac veliki humanista i dugogodišnji sekretar Crvenog krsta, Milorad Mido Drekalović, nastavlja ona. Sa istim žarom i entuzijazmom i istim uvjerenjem da njihovo malo nekome zaista znači mnogo.

“Ova godina je za našu organizaciju, kao i uostalom za sve i svakoga, bila drugačija. Sve aktivnosti usmjerili smo na ostvarenje naše misije - pomoći onima kojima je to potrebno. Onih koji su zatražili pomoć bilo je zaista puno. Ponosna sam na činjenicu da smo uspijevali da pomognemo i stignemo do svake porodice, do svakog pojedinca koji nam se obratio”.

Posebno je, kaže, ponosna na armiju volontera koji su radili najčešće po 12 sati dnevno, pritom se nikad ne požalivši ni na rizik ni na umor.

“Volonteri, mahom mladi ljudi, su ostavljali sate, dane, nedjelje i mjesece ne mareći za sebe i svoje porodice, ne mareći za umor, radeći često i po lošim vremenskim uslovima i najčešće samo sa jednim obrokom, koliko smo uspijevali da obezbijedimo. Oni su naša snaga i ti koji nam svakog dana daju motiv da budemo jači i uradimo više”, kaže Ana navikla da uvijek druge ističe u prvi plan.

Od marta su podijelili oko šest hiljada pomoći, a 5.300 su ponijeli do kućnog praga. Stizali su do najudaljenijih mjesta opštine, do Golije, Crkvica, Koravlice, Vraćenovića, Grahova…

“Osjećaj kada nekome pomognete, kada znate da ste nekome olakšali život, daje nam snagu i energiju. Najteže su nam pali pozivi porodica, sudbine ljudi kojima se život preko noći promijenio gubitkom posla, i strah od nemogućnosti da im pomognemo”.

Pošto im je radni dan trajao po 12 sati porodice su ih bile željne, a opet, trudili su se i da koliko-toliko zaštite one koji ih čekaju kući i brinu o njima i njihovom zdravlju, svjesni činjenice da korona ne bira, a da oni stižu svuda.

“Svi imamo porodice, djecu, roditelje. To je ono što nam je ponekad stvaralo dilemu i bojazan. Često djecu nijesam danima gledala jer sam kući dolazila da prespavam, a kada uspijem ranije da stignem neizbježno je pitanje - ‘kada će da prođe ta korona’. Porodice jesu trpjele, jesu ispaštale, ali su i razumjele”.

Iako su se šalili da je “virus” Crvenog krsta jači od korone, ipak nije ni njih zaobišao i malo ih je, kako kaže Ana, nadjačao. Ali ne i pobijedio.

“To je ono što je negdje bilo i očekivano. Od početka smo bili svjesni rizika, ali i činjenice da nas ljudi zovu zbog nevolje i potrebe. Za sebe lično se nikada nijesam plašila (nijesam imala vremena), ali za starije volontere jesam. Saznanje da je jedan od naših najstarijih, najaktivnijih volontera, onaj koji je za svoje djelovanje dobio i nagradu Oslobođenja grada dobio virus korone, pa kad mu se stanje pogoršalo, je zaista teško”.

Koliko god da im je teško bilo, a veliki broj aktivista je bio kovid pozitivan, opet bi svi, kaže Ana, uradili isto.

“Mladi ljudi su to lakše prebrodili i odmah po isteku iz izolacije vraćali se i nastavljali misiju pomaganja ljudima. Ja sam se takođe odmah vratila i nastavila istim tempom, iako pod terapijom i posljedicom korone, upalom pluća. Nijednog trenutka se ni ja niti bilo ko od volontera nije pokajao što smo toliko radili. To nekako uđe u krv i postane dio vas. Kada bi mogli da vratimo vrijeme unazad opet bi uradili isto. Zadovoljstvo i zahvalnost porodica kojima smo pomogli je nešto što nema cijenu i iskustvo koje je neprocjenjivo”, kazala je ona.

Zreli za “servis”, ali nastavljaju bez zamjene

Od marta je, kaže Goran Damjanović, svaki dan bio priča za sebe.

“Prvo ta nevjerica da se nešto tako može desiti, a onda vidiš da se to dešava. Teško mi je sve to palo. Do početka juna svakog dana sam radio od jutra do mraka i to bez ikakve zaštitne opreme (ako se u zaštitnu opremu ne računa maska od posteljine). Porodicu nijesam gledao, niti sam imao vremena za to, a oca i majku sam vidio poslije dva mjeseca. Međutim, nikada nijesam pomislio na strah, umor ili na svoje zdravlje. Ipak sam ja profesionalac”, sa osmijehom kaže Goran i dodaje da je pomoglo i to što je atmosfera u Crvenom krstu bila pozitivna, pa je svaka obaveza lakše pala.

Priznaje da se plašio za zdravlje volontera, iako se trudio da to ne pokaže.

“Najteže mi je padala ta neizvjesnost oko svega - šta će se desiti, koliko će to trajati, hoće li ko stradati. Dao sam čitavog sebe da svima pomognemo i opet bih, bez razmišljanja, sve ponovio, ali se nadam da je najgore iza nas”. Nardiju Ahmetoviću je najteže bilo kada bi čuo da neko nema ni topli obrok ni krov nad glavom.

“Znam da ne možemo svima pomoći, nemamo takve resurse, i to je ono što bi me učinilo nesrećnim. Radost je kada vaša pomoć dođe u prave ruke, a sve ruke su prave, kada vidite osobu kojoj izmamite osmijeh, a koja je prethodno tražila pomoć. Teško je danas zatražiti pomoć, ali možda je teže pružiti je nenametljivo i od srca, kako smo mi to radili”.

Kaže da se ni u jednom trenutku nije plašio za sebe, već za osobe sa kojima je u kontaktu, a posebno one koji spadaju u rizične grupe.

“Znao sam da se u jednom trenutku neću moći sačuvati od toga, ali sam se štitio upravo zbog sebi dragih i važnih osoba. Nakon saznanja da sam i sam pozitivan iznenadile su me poruke podrške i ohrabrenja od ljudi širom zemlje i svima sam zahvalan”, kaže Nardi i dodaje da se ni u jednom trenutku nije pokajao što je sebe izložio svakodnevnim mnogobrojnim kontaktima.

Volontiraće i pomagati, kaže, dok god bude, sposoban za to, a dodatni motiv biće mu njegovi sunarodnici koji su i dalje na margini u nadi da će i oni ubrzo biti ravnopravni članovi zajednice.

Mrdelja Čvorović priznaje da je “zahvaljujući” kovidu upoznao Nikšić “uzduž i poprijeko”, bio u mjesta za koja nije znao ni da postoje.

“Od kraja marta prešao sam toliko kilometara da mi je potreban i ‘mali i veliki servis’. Ne bih mogao izdvojiti situaciju koja mi je najteže pala, ali sigurno mi je uvijek najgora varijanta kada se susretnem sa nekim ko živi sam. Covid nijesam ‘zaradio’ na terenu, iz razloga što sam se pridržavao mjera, zbog drugih i zbog sebe. Nije mi žao što sam se toliko dao tome, žao bi mi bilo da sam nekoga ja zarazio, što nije bio slučaj. Ne postoji nešto što me ‘tjera’ da budem human. Vjerujem da je to osobina koju ljudi posjeduju u većoj ili manjoj mjeri. Iako je ova godina po svemu bila najizazovnija, omogućila mi je da radim ono što sam oduvijek želio i ne planiram da stanem sa volontiranjem. Što se tiče godine unazad, opet bih uradio isto”, poručio je Mrdelja.

Isto bi uradili i Radovan, Milica, Marko, Nađa, Denisona, Tanja, Fljamur, Balša… i svi volonteri i članovi nikšićkog Crvenog krsta. I ne samo nikšićkog, nego svih organizacija Crvenog krsta Crne Gore.

( Svetlana Mandić )