Novogodišnji program?

Ne može da se gleda, a ne može ni da se ne gleda. Svake godine ista priča. Novogodišnjem programu fali program. Čovjeka nešto vuče da vidi makar na par minuta kakav nam je novogodišnji program. Jer, to je kruna godine, vrhunac kreativnosti i može se tumačiti stanje u društvu kroz novogodišnji program.

Obično su voditelji uparađeni, u odijelima i toaletama, što u kombinaciji sa bubicama i šljokicama nosi dodatnu uštogljenost i ukočenost. Sklepan studio uvijek oduzima dozu svečanosti. Kao što je na malom stolu u dnevnoj obavezan redosljed malo meze, rakije, kisele i ruske, tako je i na programu uvijek red: malo čavrljanja voditelja, pa muzika, poznat gost i skečevi.

Ništa nova! Godinama ništa Nova! Ove godine bilo je i vremena i povoda da se napravi nešto vrijedno pažnje. Prije svega, bilo je vremena. Moglo je da se razmišlja o novogodišnjem programu još od marta. Znalo se da će ogroman broj ljudi nužno provesti Novu u svojim domovima, uz televizor htjeli ili ne htjeli. Koliko god su zanimljivi ukućani ili gosti, sve dosadi brzo. Čak i pjesme na youtube-u brzo se izlistaju i ipak se na kraju baci oko na novogodišnji tv program, uvijek se čovjek nada da će makar ove godine da nečim dobrim iznanade. Ali prc. Ništa ni ove Nove!

Nema izgovora da zbog pandemije nije moglo da se snimi kako treba. Zna se da zbog mjera nije moguće opet snimiti žurku i KUD koje đuska oko Žutog Serhatlića na plesnom podijumu sa disco ball-om iznad njegove glave. Možda je i dobro što to ne možemo da ponovimo. Ali mogle su televizije da snime i izmontiraju program da bude makar gledljiv. Ovako se vidjela aljkavost, otaljavanje i da svakoga boli ona rabota za posao koji obavlja. Tako tipično “made in MNE 2020.”

Mada, mnogi su očekivali da RTCG prokliza i proklizali su i ove Nove. Nije se proslavio ni RTS, čak ni HRT. Uglavnom neinovativno. Ni privatne televizije nisu napravile čudo. Svi su kiksali ove godine, a izgovora nema. Ako su morali nekad da daju sve od sebe da snime što bolji program onda je to ova godina kad je najpotrebnije i kad je gledanost unaprijed zagarantovana. Umjesto zabave dobili smo bajat humor, hitove iz prošlog milenijuma, toliko puta već viđena lica i “štap i kanap” produkciju.

Kad nema novca za program uvijek je pravilo da se pribjegne skrivenoj kameri. Ali ni toga nije bilo. Možda i bolje što je tako.

Mnogo ljudi više voli da gleda TV Bijeljina ili neku lokalnu stanicu koja bez budžeta stvara treš čuda. Jer, tamo ima iskrenosti i nema poze. Tamo ima makar patosa i sve je unaprijed oprošteno.

Izgovora za loš novogodišnji program nema. Za nedostatak inovativnosti nisu krive samo pare. Za loš vic nije kriv mali budžet.

Televizije imaju godinu dana da se spreme, mogu već sad da vrate unazad program Talijana ili Francuza, da vide kako se snima nešto novo i zabavno. Nešto gledljivo. Svi bi im oprostili čak i da kopiraju dobar dio toga.

Da možda i mi jednom uz TV dočekamo uzbudljivu Novu.

Sa srećom!

( Đuro Radosavović )