Razgradnja

Veliki narodi imaju pravo na velike greške, mali na one koje odgovoraju njihovoj veličini. Parafraza misli rijetkog Prometeja na političkoj sceni Crne Gore i dalje nam je teško uhvatljiva. Kuda kao zajednica idemo i gdje ćemo stići? Pogubljeni i izdijeljeni, rasprodajući sve što možemo, nadajući se da će se nekim čudom desiti nešto što će nas usmjeriti makar u povoljnijem pravcu. Čekajući nekog drugog da bude hrabar umjesto nas i da riješi naše probleme.

Vlast u terminalnoj fazi samodovoljnosti razgrađuje samu državu. Da li je svjesna toga ili ne, i ako jeste, u kojoj mjeri - druga je priča. Instrumenti razgradnje su: paralelni sistemi, podgrijevanje priča o unutarpartijskom sukobu, atak na autonomne pojedince i jahanje na mitu o nepogrešivosti međunarodne zajednice.

Na grotesktan način, paralelni ili dualni sistem (i to ne onaj školski) su sintagme koje moguće najbolje odslikavaju život u Crnoj Gori - realnost na dva kolosjeka koji se nigdje ne srijeću. Sljedstveno tome, od svega imamo po dvoje. Dvije stvarnosti, dvije krajnosti, dvije istorije, komore, udruženja… Od skora imamo i dvije opozicije. U tom dualizmu da bi neko bio patriota, neko mora biti i izdajnik.

U međuvremenu, čaršija se hrani pričom o velikom raskolu u najjačoj partiji. Te jedna struja se naoštrila na drugu, te ova druga se kao neće dati, te udariće sadašnji na bivšeg, te kamo će pretegnuti “zdravo tkivo”… Onda slijede analize gdje će armija nezadovoljnog DPS biračkog tijela. Nema ko mu se ne nada. Čeka se da vlast sama sebe preda, klekne na koljena, moli za oprost i traži da je neko (pre)uzme. Moguće da ne razumijem pravila politike, ali mi se čini da to ne biva tako.

Posebna tema je “kreativno” tumačenje konflikta interesa kao sredstva za odstranjivanje nepodobnih. U zemlji gdje konflikt interesa nije kada Vlada može dati banci brata njenog premijera 44 miliona eura na kredit iliti zajam, u jurišu na RTCG i Agenciju koja bi trebalo da reguliše elektronske medije, vlast se dosjetila da je upravo konflikt interesa na način kako ga ona tumači alat za odbranu medijske slike kakvu želi. U tom “pregnuću” žele se na više ravni osporiti režiser koji je moguće ključno doprinio obnovi crnogorske kinematografije, autor serijala “Robih Hud”, čovjek koji je od ideje napravio izvozni proizvod i istaknuti građanski aktivista. U istom paketu, u Savjet javnog servisa bira se član koji se odriče značajnih prihoda samo da bi mogao da bude u tom tijelu. Kakav altruizam! Po strani pitanje da li je on u trenutku predlaganja upravo sa stanovišta konflikta interesa uopšte i mogao biti kandidat. Farsično razvlačenje gospode Vukčevića, Ivanovića i Đurovića pred Administrativnim odborom ima dublju poruku: vlast će nastojati da uguši svako ostrvce autonomije i integriteta gdje god se ono nalazilo u sistemu. Članovi skupštinskog tijela uzimaju na sebe ono što im ne pripada - inkvizicionu ulogu da presuđuju prije nego to učini sud u čijoj je to nadležnosti. Opet, ako sud utvrdi da su razrješenja učinjena mimo zakonskih propisa greške članova Administrativnog odbora mogu plaćati građani u vidu obeštećenja zbog nezakonite smjene. Možemo li drugačije od ovoga?

Inače, ovaj “spektakl” posmatraju predstavnici dipomatskog kora. Da li su imali kakav stav s tim u vezi?

Čini se da se razotkriva još jedan mit koji je brižljivo njegovan. Mit o beskrajnoj čistoti i beskompromisnoj principijelnosti međunarodnog faktora. Svi su izgledi da se u Crnoj Gori očekuje od karijernih diplomata borba za naše ciljeve. I korak dalje, da stradaju za njih. Mi nećemo, a oni bi trebalo. Tako nekako. Uzgred, zapažanje koje mi se čini da ima smisla: najpouzdanije informacije se dobijaju direktno u sjedištu vlade, parlamenta ili predsjedništva neke zemlje, a ne kod njihovih predstavnika koliko god “visoki” oni bili.

Promjene ovog i ovakvog stanja i ove i ovakve vlasti su neophodne da bismo preživjeli. Stvari su otišle predaleko i ako ostane stanje kakvo jeste sada, u budućnosti se bez ikakve dileme ogromna većina nema čemu nadati osim lancima koje je vlast predala moćnim pojedincima i multinacionalnim korporacijama. Ubjedljiva manjina kojoj je sve ovo u ekonomskom interesu taj status quo će uvijek krečiti farbom patriotizma. A ako kojim slučajem zagusti po njih lično, uzeće državljanstvo druge države. Moguće i sjevernog susjeda.

U lavirintu besmisla u kome smo se našli treba nam samo jedno - smislen izlaz. Crnoj Gori je potrebna nova paradigma u kojoj će se konačno ponuditi rješenja. Koja će otvoreno sagledati naše istorijske promašaje i nerazumijevanja, ali i ukazati na primjere na kojima možemo graditi budućnost. Nisu nam potrebne šarene laže kako ćemo za par godina imati plate veće od Švajcaraca, puteve bolje od Njemaca, školstvo od Finaca a zdravstvo od Holanđana. Te države su postojale to što jesu zahvaljujući vjekovima nadogradnje svojih iskustava. Potrebno nam je da razumijemo da nije nužno sve srušiti da bi se krenulo naprijed - nešto možemo i nadograditi. Opet, zid koji nema armaturu može se razgraditi a kamen upotrijebiti za temelje na kojima bismo nešto stvarali. Bolje je razgraditi taj zid nego gledati kako se to čini sa državom.

Ili ćemo kao zajednica smoći snage da počnemo rješavati probleme koje najčešće sami pravimo ili ćemo naprosto nestati. Na tom putu bi valjalo da prestanemo da pravimo mudrost od ropske filozofije da je sve tako kako je i da ne može biti drugačije. To dugujemo onima koji dolaze poslije nas.

(srdjanperic.wordpress.com)

( Srđan Perić )