Pukim prihvatanjem svega što se servira čovjek može da zapadne u ozbiljan problem

Za srpskog glumca Slobodana Bodu Ninkovića nema stajanja i nema odmora, čak i kad je cijeli svijet stao zbog koronavirusa. A sve to nije motivisano zaradom, nego proističe iz toga što, kako priznaje, voli da se igra. Tako se prošle godine igrao svim i svačim i bavio sa nekoliko raznolikih projekata. Za nekoga ko je najavio odlazak u penziju bio je izuzetno radan i vrijedan. Tako se i “Vijestima” javio tokom jednog snimanja.

“Radim trenutno dvije serije - ‘Radio Mileva’ je jedan sitkom za MTS, a drugu sam počeo da radim sa Nikolom Pejakovićem u Banjaluci, jednu humorističku seriju ‘Advokado’”, otkrio je na početku razgovora. Ali to nije sve. Osim toga, on je krajem prošle godine objavio album dječijih pjesama “Čudne reči”, a radio je i na povratku svoje pank grupe koja je nastala još prije četiri decenije. O svemu tome pričao je za “Vijesti”.

Kad ste počeli rad na pomenutim projektima i kako to ide do sada?

Ovu “Radio Milevu” radim već mjesec i po, a sa Nikolom sam počeo prije desetak dana, imao par dana u Banjaluci i onda nastavak snimanja imam krajem januara, od 25. pa na dalje.

Možete li nam otkriti kakve su Vaše uloge tu?

U ovom sitkomu “Radio Mileva” Bane Zeremski i ja smo jedan par starijih “šmekera” koji vrijeme provode u tom gradskom kafeu i koji su u stvari dežurni i komentatori i ljudi koji prate situaciju kako se razvija. To je niz kratkih, lijepih, efektnih, duhovitih situacija, tako da uživamo, igramo se. To je baš onako jedna lijepa razbibriga.

A što se tiče Pejakovićevog projekta, to je malo kompleksnije, na njegov način uvrnuto, duhovito, ali često i crnohumorno. Igram šest uloga, pošto u okviru čitave situacije gdje žene vode glavnu riječ postoji neki porodični kviz i onda su gosti razni ljudi iz raznih miljea koje igram - od akademika do poljoprivrednika. Duhovito, isto zabavno i kažem s obzirom na Nikolu i njegov bezgranični talenat, uvrnuto.

Je l’ Vam posebno zabavno igrati šest uloga, koliko je komplikovano napraviti razlike između njih?

Prave se razlike lako jer se ne prepliću likovi, nego se uzme jedan lik, pa se završi, pa onda ide drugi... Ali zabavno je zato što je izazovno, lijepo je za igru. Tako da se mašta baš pusti i čovjek uživa u tome.

Nedostaje li nam više tog komičnog materijala u ovoj aktuelnoj poplavi mračnih krimi trilera?

Ja ne znam što da kažem o tome. Ima tu zaista nekoliko osmišljenih i dobro realizovanih, ali njih je manji broj. Ne znam zbog čega ne možemo da se otrgnemo od toga, jer život je, život bi morao da se trudi da pobijedi te situacije koje nas nažalost i okružuju. Ali nije samo to život. Život je ono što mi uradimo, što mi probamo da popravimo, prije svega u odnosu na naše najbliže i to je to.

Što mislite zašto se dešava to, otkud ta opsesija tim žanrom i takvim pričama ili svi misle da su našli formulu za uspjeh?

Hah! Pa ne znam, ali mislim da se publika već pomalo, zapravo malo više umorila, jer se stvari dosta ponavljaju. A drugo, znate šta, kad radite nešto, trebalo bi da to bude nešto što može da pruži nadu prije svega. Mora tu biti nekog optimizma, jer ako mi bukvalno prenosimo samo ono što se događa oko nas, a često još i nadograđujemo nekim pomalo i bolesnim razmišljanjima o tome ili predavanjem, u smislu da je to tako - pa šta ćemo, to nije dobro. Optimizam mora da postoji i kad to bude ugaslo, bogami ne piše nam se baš dobro.

Već su počele šale na račun toga, da će se sljedeće ostvarenje zvati “Još jedna srpska krimi serija”?

Tačno, to ste u pravu. Ali dobro, ajde da se nadamo da je u pitanju trenutak, koji nažalost traje, ali da je trenutak u pitanju. Kad se umore ljudi onda će probati nešto drugo.

Sa druge strane, Goran Bogdan je nedavno ocijenio da srpska kinematografija doživljava renesansu, i što se tiče ekspanzije serija, ali i filmova. Kako vi ocjenjujete prošlu godinu po tom pitanju?

Ako gledamo ono najosnovnije, naravno da je dobro što se radi i radi se čak nerealno mnogo. Ali nisam ja baš najsigurniji da je tu osnovni motiv kvalitet, već mislim da je to s obzirom na broj kanala koji postoji jedna potreba da se popuni program i da se na taj način neke stvari urade. Kvantitet sigurno može da dovede do povećanja kvaliteta, to bi trebalo tako da bude, ali to podrazumijeva i jedno razmišljanje, domišljanje, osmišljavanje, pa onda možemo da očekujemo nešto.

Kažem, dobro je to što veliki broj ljudi jeste angažovan, rade, ali mislim da je kod nas problem produkcije generalno još uvijek vrlo nedefinisan. Naravno, mora da se živi, to je jedina istina i ljudi često prihvataju i poslove koje vjerovatno ne bi da je situacija malo drugačija, ali prosto je to tako, pa da bi se obezbijedio iole pristojan život ljudi pristaju na neke stvari i onda zapostavljaju ono što je svrha našeg posla, a to je da se trudimo da podižemo nivo, jer mi bi ipak trebalo da budemo ljudi koji svojim angažovanjem utiču na poboljšanje kvaliteta života.

Kako ste vi proživjeli godinu koju je obilježila korona, kako je sve to uticalo na Vas?

Ja od samog početka imam neko svoje privatno mišljenje u odnosu na sva ova događanja i mislim da je sad već onako više jasno da su stvari na određen način izazvane. Ja sam malo probao da razmišljam, što ne znači da sam u pravu, da sagledavam činjenice i s lijeva i s desna, pa sam došao do zaključka da pukim prihvatanjem svega što nam se servira čovjek može da zapadne u ozbiljan problem. Prije svega psihički i to se i događa kod velikog broja ljudi koji zaista zapadaju u depresiju i sve ostalo. Ja sam se trudio da svojim angažovanjem, to zapravo radim čitavog života, probam da osmislim to neko slobodno vrijeme.

Ono što ja mogu da istaknem je da je ova korona na određen način čak bila i korisna, jer je dovodeći do nekog usporavanja, zaustavljanja života, dala mogućnost ljudima da se malo smire, da razmisle malo o tome zbog čega smo svi ušli u neku brzinu koja je potpuno neobjašnjiva i za koju realno ne postoji pravi i opravdani razlog.

Počeli smo najbitnije stvari, a to su prije svega naša porodica i naši najdraži prijatelji, da zapostavljamo, da imamo sve manje vremena za njih. Da ne pričam o nama samima. Nemamo vremena da kad se susretnemo sa nekim problemom razmislimo, da realno sagledamo i da nađemo rješenje koje je mnogo adekvatnije od tih brzih, prekih koja često dovode do ogromnih nesporazuma. Ja sam se potrudio da to iskoristim da radim neke lijepe stvari, jedna od tih lijepih stvari je i ovaj dječiji CD “Čudne reči” koji smo moj brat i moj prijatelj Jovica Tišma osmislili i snimili. To je izašlo prije mjesec dana.

Pa sam onda iskoristio priliku da ispunim i svoju davnašnju želju, da zaokružim jedan projekat, star bogami jedno 40 godina. Jer ja sam i ušao u ovaj posao preko muzike, 79. sam sa svojom grupom OPS pobjedio na Zaječarskoj gitarijadi i trebalo je da snimimo ploču, ali onda smo nas četvorica otišli u vojsku i poslije nije bilo ništa od toga. Sad smo se skupili, naravno u nešto izmijenjenom sastavu, uradili materijal, snimili i kad se budu kolko tolko sredile stvari, ja mislim tamo negdje krajem aprila, objavićemo eto naš prvi album.

U pitanju je pank bend?

Mi smo čak cijeli taj projekat zvali “pseudopank grupe OPS”. To jeste neka vrsta spoja teatra i muzike, naši tekstovi su duhoviti, angažovani i mi u stvari u scenskoj prezentaciji, pored oblačenja koje je malo karakteristično, se trudimo da tim nekim duhovitim pristupima približimo to o čemu pjevamo. Meni je teško da kažem, neki ljudi su čuli materijal, mi smo zadovoljni, vidjećemo kada će to izaći. Ono što je dobro kad je čovjek nešto stariji, onda izgubi onu osnovnu ambiciju da nešto mora da uspije.

Ja nemam nikakvu iluziju da pravim neku muzičku karijeru, niti je to danas uopšte moguće, posebno kod nas, ali ću iskoristiti svaku priliku, a mislim da će ih biti, nadam se barem, da u susretu sa publikom vidim da li ono što smo mi radili ima smisla. Jer to je materijal koji ima duh vremena druge polovine 70-ih i 80-ih godina, to je povratak živoj svirci, tu nema kompjutera i slično. Mi smo čak i kad smo snimali uvježbali se i svirali sve odjednom dok nismo dobili tejk koji nam odgovara, tako da je u pitanju želja da se nešto što je počelo da se gubi, što je počelo da se programira, što je ohladilo poprilično taj neki osnovni motiv roka i muzike koja mora da bude živa, da to oživi. Mi to pokušavamo, hoćemo i za sada smo zadovoljni, a nadam se da će to ljudi prepoznati.

Djeca su najbolja i najzahvalnija publika

Kako je nastao dječiji album koji ste objavili i što mislite da je najbitnije u pristupu kad radite sa djecom?

Nije to ništa novo kod mene, ja sam imao sreću - mogu slobodno da kažem, da svoj profesionalni glumački život počnem u pozorištu “Boško Buha” u Beogradu i tu sam upoznao i definisao na veliki način neki svoj moto bavljenja ovim poslom, a to je igra, ja volim da se igram. A drugo, opet kažem imao sam sreću, jer sam radio za najmlađe, a smijem sasvim slobodno da tvrdim da je to najbolja i najzahvalnija publika ukoliko ste vi maksimalno angažovani i maksimalno iskreni. Dobijate od njih stostruko više. A uspio sam i da tu na određen način vidim da je djeci, pa i mladima naravno, neophodna samo veća pažnja. Da im posvetimo pažnju, da se bavimo njima i to će sigurno dovesti do njihovog boljeg odrastanja, sazrijevanja, formiranja, a to opet daje rezultat za budućnost. To znači jednu generaciju koja će sigurno umjeti i znati kvalitetnije da postavlja stvari, da ih rješava, što znači poboljšanje života.

I ovo nije prvi, ovo je naš četvrti album. Ima 12 numera, 13. je poklon instrumental jedne bajkovite pjesmice. To su teme koje pomažu najmlađima da razriješe neke svoje dilemice, strahove... Tu se pjeva i o ljubavi i o školi, ima i nekih edukativnih, o saobraćaju i naravno ekologiji, imamo jednu pjesmicu koja nam je posebno draga i već je izvodimo na nekim susretima sa djecom, a zove se “Selo”. Ona je proizašla iz naše želje da djeca, posebno gradska, koja u ogromnom broju nisu imala prilike da upoznaju kvalitet života na selu, da im to približimo jednom lijepom, duhovitom pjesmom. Tako da ja eto i pored ovih 64. pune i još nešto godina nisam izgubio žar, naprotiv, i želju da se susrećem sa njima, jer to je zaista veliko uživanje. Njihova radost i energija je velika nagrada i to je ono što zaista možete samo da sanjate ponekad da dobijete kao nagradu za svoj angažman.

( Stefan Strugar )