Vakcina

Ne vjerujem da je ikad u proteklih pola vijeka preminulo više značajnih ličnosti u jednoj godini.

Svijet je 2020. ostao bez glumaca Kirka Daglasa, Olivije De Hevilend i Šona Konerija, sportista Kobija Brajanta, Dijega Maradone i Paola Rosija, bivših predsjednika Egipta i Francuske, Hosnija Mubaraka i Žiskara D’Estena, kompozitora Enia Morikonea, modnog kreatora Pjera Kardena...

Region je bio prosto zatrpan tužnim vijestima, od 10. januara kad je preminula Neda Arnerić do 26. decembra kad je otišla Milka Babović. U međuvremenu, umrli su duhovnici Mitropolit Amfilohije i Patrijarh Irinej, reditelji Vatroslav Mimica, Igor Vuk Torbica i Goran Paskaljević, pjevači Kićo Slabinac, Džej i Beba Selimović, muzičari Rajko Dujmić, Isidora Žebeljan i Miša Aleksić, glumci Mustafa Nadarević i Ivan Bekjarev, pisci Bekim Sejranović i Isidora Bjelica, čitava jedna (dobra) jugoslovenska navala: 7. Ilija Petković, 8. Vladica Popović, 9. Slaven Zambata, 10. Edin Sprečo, 11. Krasnodar Rora, sa selektorom Radomirom Antićem. Preminuli su i košarkaši Blagoje Georgijevski i Bora Stanković, kasnije cijenjeni dugogodišnji predjednik FIBA.

Crna Gora se oprostila od bivšeg člana Predsjedništva SFRJ Branka Kostića, pisaca Branimira Šćepanovića i Miodraga Karadžića, nekadašnjeg košarkaškog reprezentativca Žarka Kneževića...

* * *

O svemu se priča u Crnoj Gori osim o tome kad će kod nas početi vakcinacija protiv korone. Za to vrijeme jedna primitivna, sebična, neobrazovana Crna Gora jaše na krilima bivše pokvarene i aktuelne sluđene vlasti.

Pogledajte koliko je novozaraženih u Baru. Samo na Badnji dan bilo ih je 90, a na drugi dan Božića 70! U prodavnicama je sve manje i kupaca i prodavaca s maskama ili ih drže „na pola koplja“; više vas niko ne upozorava ako u maksi, mini i druge markete ili kafiće, uđete bez maske; video snimci sa načičkanih žurki preplavljuju društvene mreže; nisam još vidio sveštenika s maskom, uprkos upozorenjima i mudrog vladike Grigorija; potpredsjednik Skupštine na sjednici Odbora za zdravstvo (!) sve vrijeme bio je bez maske, itd, itd.

Jedini spas od ove pošasti za Crnu Goru jeste vakcina. Ali nje nema na vidiku.

Ni Srbija nije u EU, pa je počela s vakcinacijom...

* * *

Ponovo sam od ukućana dobio pidžamu za Novu godinu. Ali, ovaj put jedva su uspjeli da ugrabe da je kupe, tolika je bila jagma u barskim buticima.

Pidžama je u doba korone najpopularniji odjevni predmet. Ko uspije da je od zore do mraka ne skine, taj može da smatra da je imao uspješan dan.

* * *

Nikad nisam mogao da upamtim ko je kome bio učitelj a ko učenik među trojicom velikih grčkih filozofa. Ovih dana sam (čovjek se stvarno uči dok je živ), zahvaljujući takozvanoj mnemotehnici, jednom za svagda, naučio: najstariji je Sokrat, pa Platon i Aristotel. A mnemotehnika je vještina koja omogućava da se povezivanjem slika ili riječi (u konkretnom slučaju slova), informacija lakše zapamti. Dakle, SPA (centar) – Sokrat, Platon, Aristotel.

* * *

Tradicionalno dobra saradnja jetrva rezultirala je time da su u našu kuću stigle i posljednje tri knjige Sergeja Dovlatova prevedene na srpski. Prvu, „Solo na IBM-u” pročitao sam za sat. Malo me konsternirala, jer je to nešto slično ovome što pišem na ovom blogu, samo…

Kaže Dovlatov:

„Društvo ne voli časne, nego dobre ljude. Ne hrabre, nego osećajne. Ne principijelne, nego popustljive. Drugom reči – neprincipijelne.”

* * *

Poslije, naravno, legendarnog Georgija Žukova (1896 – 1974), omiljeni vojskovođa mog oca u Drugom svjetskom ratu bio je maršal Kliment Vorošilov (1881 – 1966). Za njega sam čuo još u djetinjstvu jer je otac često pjevušio pjesmu u kojoj je bio i stih: „Sa sjevera Vorošilov Hitlerove bande tjera...“

Na ovaj stih me podsjetila priča Sergeja Dovlatova:

„Sportski komentator Ozerov vozio se automobilom po Moskvi... Na bulevaru ugleda starog Vorošilova. Prikoči.

- Dozvolite – kaže – da vas odvezem do kuće.

- Hvala, već sam blizu.

Ozerov insistira. Vorošilov klimne glavom i uđe u vozilo.

Stignu kući. Pozdrave se. Ozerov već okrenuo auto. Odjednom, starac se vraća i kaže, zadihan:

- Unuci mi neće oprostiti ako saznaju... Reći će – kakav si to deda! Vozio si se u kolima s Ozerovim a nisi tražio autogram!?... Napišite mi nešto, molim vas.“

( Milan Vujović )