Da li odlazak Trampa sa društvenih mreža rješava stvar?

“Na društvenim mrežama se ponašaj kao da u svakom trenutku gostuješ uživo na televiziji“, savjet je koji mi je profesor onlajn novinarstva i medijskih poslovnih modela, Pol Kaplan, dao godinu dana nakon nastanka Tvitera. Ovih dana Tviter i Fejsbuk su u centru pažnje, jer su ukinuli profil odlazećeg američkog predsjednika Donalda Trampa zbog, kako navode, rizika od daljeg podsticanja na nasilje. Podsjetimo, Tramp je pozvao svoje pristalice da sa skupa u centru Vašingtona odu do zgrade Kongresa u koju su potom, oni najradikalniji upali. U nasilju koje je uslijedilo umrlo je pet osoba.

Da je Tramp uživo u TV programu pozivao na nasilje, vrijeđao i diskriminisao Muslimane, izbjeglice, žene, novinarke i novinare, iznosio neistine i neprovjerene informacije, svaki profesionalni voditelj, producent i urednik koji se rukovodi etičkim kodeksom svoje profesije, ili bi reagovao, ili bi prekinuo njegovo gostovanje. Američki je predsjednik sve nabrojano činio godinama unazad i to na nekoliko američkih TV kanala, a ponajviše na svom Tviter nalogu. Zato je reakcija Fejsbuka, Tvitera, Snepčeta i ostalih, smatraju mnogi, opravdana, ali zakašnjela.

„Trampova upotreba društvenih medija za širenje propagande prošla je uglavnom nekontrolisano usred zakonskog vakuuma u regulisanju vladinog govora na društvenim mrežama“, rekla je britanskom listu Gardijan docentkinja na Sirakuza Univerzitetu, Dženifer Gridžial. Ona vjeruje da je „ono što se dogodilo proizvod predsjednikove četvorogodišnje sistematske propagande“.

Tviterov postupak, međutim, osnivač Mreže za etičko novinarstvo i bivši generalni sekretar Međunarodne federacije novinara, Ejden Vajt, vidi kao potencijalno opasan, jer je proizvoljan i vremenski neograničen. Vajt se pita zašto Tviter nije nešto preduzeo godinama unazad dok je Tramp gradio i širio politiku mržnje.

„Moć oduzimanja slobode govora se može primijeniti jedino u transparentnim okvirima, uz razumijevanje svih strana. Takođe, ukidanje slobode govora moralo bi da ima ograničeno trajanje. Za cilj smije da ima samo sprečavanje i otklanjanje jasnih prijetnji. U slučaju o kojem je ovdje riječ, opasnost je prošla. Ovo je nalik masivnom katancu na vratima nakon što je konj već izletio iz štale. Prijetnja i opasnost prouzrokovani Trampovim ludačkim tvitovanjem su sada mnogo manji,” kaže Vajt.

Dodaje da je Tviterov postupak ciničan i isključiv, i da ide u korist kompanije. Naime, Tviter i ostali tehnološki giganti, suočavaju se sa mogućim postupkom Kongresa koji bi da razbije njihovu neograničenu moć usvajanjem novih antimonopolskih zakona, te se tako Tviter i drugi trude da pokažu političkom establišmentu da se ponašaju odgovorno i primjenjuju neki oblik samoregulacije. Vajt smatra da je “ovo Tviterovo paradiranje, zauzimanje pozicije moralne superiornosti, ali i nastojanje da se sačuva jedan proizvoljan, nepouzdan i neodgovoran sistem kontrole informacija”.

Za Emili Bel sa Univerziteta Kolumbija, „ukidanje profila na društvenim mrežama je prvi korak, dok je drugi korak primjena politike koja bi oslikavala činjenicu da moćnim pojedincima treba više ograničenja i ‘više’ nadzora na platformama“. Ona kaže da je ideja prema kojoj moćni utiru put dodatnim zloupotrebama protivna etičkim i demokratskim principima. Javne ličnosti koje imaju više moći i više odgovornosti, ograničene su u većini sfera javnog djelovanja. Ne bi trebalo da bude drugačije ni na društvenim mrežama.

Britanski javni servis BBC recimo, nedavno je donio novi pravilnik o ponašanju svojih zaposlenih na društvenim mrežama. Ove smjernice bi trebalo da ograniče zloupotrebu i eventualne greške zaposlenih od kojih su mnogo javne ličnosti, pa tako imaju veću moć, ali i odgovornost za izgovorenu riječ.

Radi se o sporadičnim pokušajima regulacije i samoregulacije na društvenim mrežama. Velike tehnološke kompanije poput Tvitera, Gugla i Fejsbuka zapravo nisu imale snažan razlog da regulišu svoje, prije svega, izuzetno profitabilne platforme. Pritisak javnosti, određenih institucija, nevladinih i medijskih organizacija, tek je tu i tamo urodio plodom da velike kompanije nešto učine na suzbijanju širenja laži, teorija zavjere, rasizma i ultradesničarskih ideologija.

Fejsbuk je tek u oktobru prošle godine zabranio negiranje Holokausta. Da je Fejsbuk država, bila bi to najveća zemlja na svijetu sa preko dvije i po milijarde korisnika. U toj Fejsbuk državi punih 16 godina mnogobrojni ultradesničari našli su slobodan prostor za organizovanje i diskusiju. Prema internom istraživanju Fejsbuka iz 2016. godine, 64% onih koji su postali članovi neke ekstremističke grupe na ovoj mreži, učinili su to samo zato što im je Fejsbukov algoritam istu preporučio.

Dakle, ekstremista, desničara i teoretičara zavjera sve je više. Oni neometano, kako je to utvrdio BBC-jev tim za istraživanje dezinformacija na internetu, planiraju akcije poput upada u američki Kongres nedjeljama unaprijed i to upravo na društvenim mrežama. Da bismo u potpunosti razumjeli šta se dešava, potrebno je izučiti, savjetuje profesor Zejnab Tufekči, „kako kombinacija društvene dinamike, sveprisutne digitalne povezanosti i biznis modeli tehnoloških giganta stvaraju okruženje u kojem dezinformacije bujaju i u kojem čak i istinite informacije mogu da zbune i parališu, umjesto da informišu i ponešto rasvijetle“.

Odlazak Donalda Trampa iz Bijele kuće i sa društvenih mreža, ne znači da će problem duboko polarizovanog društva i sve prisutnijeg nacionalizma, a u nekim slučajevima, fašizma, nestati. Sloboda govora, baš kao i borba protiv govora mržnje, tekovine su demokratskog društva. Problem nastaje kada se na braniku slobode nađe i nekolicina milijardera-profitera iz Silikonske doline.

Autorka je novinarka, Mreža za istraživačko novinarstvo London

(Institut za medije Crne Gore)

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici i Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.

( Danica Ilić )