Stoimenov: Crna Gora je jedan od najboljih filmskih studija na svijetu

Kažu da nema ničeg ljepšeg nego kada radiš posao koji voliš. U slučaju srpskog producenta i reditelja Igora Stoimenova to je očigledno. Sa vidnim uživanjem on je radio u Crnoj Gori na drugoj sezoni serije “Besa”, našavši se u ulozi reditelja, pa je tako na neki način zaokružio svoje učešće u stvaranju ove hvaljene krimi drame, budući da je jedan od njenih tvoraca.

“Kad napraviš prvu sezonu nečeg dobrog, onda svi očekuju da druga bude još bolja. To je najveći problem. Kao i sindrom drugog albuma kod rok bendova. Ja se nadam da ćemo mi nekako da prevaziđemo taj sindrom. Vjerujem, nije to neka fraza ni floskula, da će nova sezona biti bolja nego prva”, istakao je on na početku razogovora za “Vijesti” povodom nastavka “Bese.”

Ova sezona ima duplo više radnje u Crnoj Gori?

Mi smo Crnu Goru, odnosno grad Ulcinj prije svega, a onda se sve ostalo nadovezuje, izabrali zato što je Ulcinj mitološko mjesto gdje još uvijek i Albanci i katolici, muslimani, Srbi, Crnogorci žive na jednom mjestu i zaista tu nema neki velikih trzavica i problema za razliku od nekih drugih mjesta po Balkanu gdje stalno bude neka povuci-potegni situacija. Tako smo i koncipirali tu prvu sezonu, da se zapravo sve lomi u Ulcinju, a zato smo to nadogradili u drugoj sezoni, malo podmladili seriju, uveli neke nove, mlađe likove, uveli neki sukob dvije generacije - starije i mlađe... Tako da sad ono što je novo u drugoj sezoni je da više nemamo glavnog junaka, nego imamo pet ili šest paralelnih radnji gdje se likovi prepliću, a priča se odvija od Estonije, preko Austrije, Srbije, Crne Gore, Italije, do Kosova i Albanije i ozbiljno se plete. Mi smo došli ovdje ne znajući što će da nas dočeka i snađe, ali evo izgurali smo dva mjeseca snimanja u Crnoj Gori uspješno. Snimali smo svuda, od Ulcinja i solane preko Jaza i Luštice do Vrmca i Rijeke Crnojevića. Mnogo sam srećan i zadovoljan, jer mnogo toga što sam napisao kad sam stvarao ovu drugu sezonu je na lokacijama ispalo vizuelno mnogo ljepše od onoga što sam zamišljao. Zbog toga moram da kažem nešto, eto s obzirom da sam ja i jedno vrijeme živio ovdje par godina - greota je da Crna Gora nema jedan ozbiljan filmski studio. Crna Gora od 15. septembra do recimo 1. juna može da bude jedan od najboljih filmskih studija na svijetu. Naročito od Cetinja na dolje, tu nema nigdje niko i kad nema turista to je sve jedan veliki filmski studio na otvorenom i bukvalno vam fali još samo jedan filmski studio kad pada kiša da možeš da uđeš unutra i sve bi funkcionisalo fenomenalno. I to je baš greota da nema te i ja evo koristim priliku da predlažem i apelujem na novu, staru, bilo koju vlast da to uradi, jer to je stvarno nerealno bogatstvo. Vi od Crne Gore za potrebe filma možete da napravite Azurnu obalu, Amazoniju, što god hoćete i mi tako i tretiramo Crnu Goru i snimili smo mnogo toga lijepog ovdje.

Što se tiče pisanja, koje su vam bile glavne ideje, krimi žanr naravno ima svoja pravila, ali što ste dodali ovoj priči da dobije na autentičnosti koja bi je odvojila od sličnih naslova?

U suštini ovo i nije kriminalistička serija, ovo je porodična serija. Najveći sukobi su zapravo u okviru porodica, a ne u okviru kriminalaca da tako kažem. Glavni sukobi su između roditelja, sinova, braće, djece, rođaka... U prvoj sezoni je inicijalna kapisla bila smrt ćerke i onda čitav taj stari kod koji se prelamao, a u drugoj sezoni uvodimo nove generacije i osnovni motiv druge sezone će zapravo biti sukob starog i novog. Sukob starijih generacija koje se drže određenih kodova u životu i mlađih generacija koje su brze, koje žive od danas od sjutra, zanima ih samo brza lova i pitanje je ko će da ispoštuje besu do kraja.

Da li bi se moglo reći da je priča “Bese” na neki način kao grčka tragedija?

To i jeste suština. Ja sam to postavio tako da je u suštini negdje i vezano za antičku tragediju. Vrlo bitna stvar je da mi ovdje na Balkanu uopšte nismo svjesni da je civilizacija nastala ovdje. Nepunih 300 kilometara odavde je Halkidiki gdje je bio i Eshil i Aristotel i Platon... Mi živimo tu tragediju i dan danas. I što idemo južnije po Balkanu, ta tragedija je sve jača i jača. Kroz besu, kroz krvnu osvetu i milion sličnih stvari. Ja obožavam antičku tragediju, obožavam Eshila, obožavam sukobe u okviru porodice, sukobe koji nisu na prvu loptu nego iza sebe imaju ozbiljno naslijeđe i ozbiljan ruksak problema... Uostalom, takvi su i moji sukobi, moji odnosi, ja ono što pišem i proživljavam, naravno ne toliko dramatično i radikalno kao u seriji. I sad isto i režiram i mnogo sam srećan i što režiram i pišem i zato sam uvjeren da će druga sezona biti još bolja. (smijeh)

Hoće li biti više crnogorskih likova u drugoj sezoni?

Ima crnogorskih glumaca koliko je i bilo. Tu imamo dvije velike uloge, imamo Dušana Kovačevića i Mimu Karadžića, i crnogorskih glumaca ima u onolikoj mjeri koliko ova priča dozvoljava. A ono što je ključ svega u ovoj seriji, i to je velika stvar sa cijelom ovo hiperprodukcijom serija koja se dešava sada na ovim prostorima je to da su serije potpuno razbile granice - više nema crnogorskih, srpskih, slovenačkih glumaca. Evo vam kao živi primjer Goran Bogdan koji glumi i Srbe i Bosance i Hrvate. Mi ovdje imamo glumce iz 12 zemalja, priča se najmanje devet ili deset jezika. Uopšte ne pravimo tu barijeru, to nam je nebitno, imamo scene u kojima jedan lik priča albanski, drugi srpski i razumiju se, razmjenjuju dijalog bez ikakvog problema. Mislim da smo mi ovdje uradili jednu veliku civilizacijsku stvar, napravili nešto što je do skoro bili praktično nemoguće, a to je da Srbi i Albanci glume zajedno, a da to nije neki NVO projekat. I veliku zahvalnost dugujem glumcima sa Kosova koji su prihvatili da igraju kriminalce i vjerovali nam da nećemo da napravimo od njih negativce, nego ljude se više slojeva i više nivoa. I kao što vidite, oni uživaju u radu sa nama, mi sa njima i sad smo već postali i mnogo dobri prijatelji.

Upravo je Goran Bogdan nedavno kazao da srpska kinematografija doživljava renesansu, slažete li se? I da li se previše serija, pogotovo krimi žanra, radi sad ili mislite da će kvantitet dati kvalitet?

Nikad nije previše. U vrijeme stare Jugoslavnije, zlatno vrijeme 60-ih i 70-ih ta država je radila po 70 filmova godišnje. Bolje da ima nego da nema. Skandinavcima recimo ništa ne smeta što samo prave krimi serije i zahvaljujući seriji “Bron” (“Most”) oni su napravili veliki bum u svijetu. E sad, mi smo napravili jednu vrstu buma, naša serija je prodata kao licenca, kupili su je Arapi i napravili arapsku verziju “Bese”, to je snimano početkom prošle godine u Bejrutu, prije nego što su sva ona sranja desila tamo, to je ispalo super, oni su napravili odličan koncept između Sirijaca i Libanaca. Nama je potrebno nešto da to povuče i da pet, šest naših serija ode na Netfliks, na HBO i onda više niko neće da se pita je li nečega previše. Ja to sve sa ovih prostora doživljavam kao naše serije, ja hrvatsku seriju “Novine” doživljavam kao našu, jer to rade moji prijatelji, to radi Branka Katić. Ja nemam tu nacionalnu preferencu, imam preferencu kvaliteta - ako je nešto kvalitetno, onda je to moje, ako nema kvalitet onda nije moje. Ne bi trebalo ništa više gledati kroz nacionalnu kinematografiju. To je sve sad zaista jedan pokret. Kao što niko ne zna je li “Bron” danska, švedska ili norveška serija, već se doživljava kao skandinavska serija. Mi bi trebalo da radimo isto to jer imamo praktično isti jezik, isto nasljeđe, ja se ovdje u Crnoj Gori osjećam kao da sam kući. Suština je da napravimo kvalitet, tri ili četiri ili pet serija koje će da pokrenu jedan kvalitetan talas, a ako to krene onda je samo nebo granica.

Posljednjih godina sve više se ide ka tom stvaranju jedne scene na istom kulturnom prostoru, istom govornom područuju, nestaju granice?

Gledajte, kad smo završili prvu sezonu glumac Mensur Safćiju, koji glumi Hašima i kojeg su svi zavoljeli, to je fenomen. Ja sam primijetio da naša publika mnogo više voli albanske nego srpske glumce u “Besi”, što je nevjerovatno. Pitajte Arbena (Bajraktaraj, igra mafijaša Dardana Berišu) ili Gresu (Palaska, igra Teutu Berišu), koji su dobili hiljade novih pratilaca na društvenim mrežama iz Srbije. Kad smo završili Mensur mi je rekao da ne mogu političari toliko da useru koliko mi možemo da ispravimo. Tako da to je to. Naš je posao da širimo, njihov posao je da skupljaju, pa ćemo da vidimo ko je jači.

Ljudima je dosta američkih stvari, možemo da prodamo našu frustraciju

Je li upravo “Most” bio inicijalna kapisla i inspiracija za ovaj talas krimi serija, pokazao da evropske serije mogu da budu globalni hitovi?

Mogu, ali nije to samo evropske, pogledajte izraelske serije koje razbijaju. “Most” je nastao iz užasno jake književnosti koja je u tom trenutku postojala u Skandinaviji, na desetine i stotine knjiga tog žanra, film noara sa tim krimi momentom, otuđenošću, mrakom, pa je to krenulo. Izraelci su prodali neku drugu, svoju frustraciju... Mi bi trebalo da prodajemo našu frustraciju koju ćemo da prodamo u globalnu oblandu. Ja vjerujem da “Besa” to radi i da u sebi nosi to nešto što ima hvala bogu, pa imamo ovako predivene krajolike i u Crnoj Gori i u Srbiji i na Kosovu, pa to još i vizuelno fenomenalno izgleda. Tako da jeste “Most” pokrenuo, to je činjenica, ali su se i vremena od tad promijenila. Otvorile su se platforme koje pucaju na cijeli svijet, ljudima je malo pun kufer američkih stvari, tako da vlada sve veće interesovanje za ostalo i ima sjajnih serija i ruskih i rumunskih i ukraijinskih i čeških, poljskih... Recimo, gledao sam skoro genijalnu izraelsku seriju “Fauda”, pa mađarsku seriju “Sladak život”, to su genijalni naslovi i hvala bogu da postoji taj HBO, Netfliks, Amazon, sad ih ima na desetine. Svi ćemo mi naći neki put do tamo, samo je pitanje ko će to htjeti ili neće htjeti da gleda. A ja se nadam da hoće.

Naša frustracija - je li to ta grčka, odnosno balkanska tragedija?

To jeste suština. Grčke, balkanske tragedije izlaze iz komedije, sve naše komedije su crnuhumorne, gorke komedije, nikad nisu na prvu loptu, pa i vi Crnogorci imate dvije ili tri takve antologijske komedije, to su ostvarenja koja imaju užasnu težinu iza sebe. Recimo “Ljepota poroka” koja je komedija koja je zapravo tragedija, “Smrt gospodina Goluže” i sve što je Živko Nikolić radio ima ozbiljnu gorčinu u sebi, a da ne pričamo o “Maratoncima”, “Ko to tamo peva”... Pa i komedija koju sam radio, “Crni Gruja” je satira zbog koje su mi prijetili desničari. Komedija je mnogo težak žanr, naša komedija mora da bude utemeljena na nečemu teškom. Kao što stvari poput “Bese” moraju da imaju neki momenat svjetlosti.

( Stefan Strugar )