Kad slike postanu poprišta protivrječnosti
Slika Dragana Karadžića zato i počiva na dragocjenoj granici unutarnjeg i vanjskog, sanjanog i konkretnog, na blistavoj sučeljenosti doživljenog i opredmećenog
Pod naslovom “Skrovite poruke” otvorena je nedavno nova izložba od 56 slika akademika Dragana Karadžića, renomiranog i svjetski prepoznatog likovnog umjetnika, u Centru savremene umjetnosti u dvorcu Petrovića na podgoričkom Kruševcu.
Za razliku od mnogih prethodnih ciklusa gdje je bio prepoznatljiv figuracijom oslikan crnogorski pejzaž, s motivima mora i jezera, ovoga puta autor nam se predstavlja kao ekspresionistički orijentiran umjetnik koji strogi i do geometrijske jednostavnosti svedeni izraz i strogoću poteza nadomješta bogatim nanosima boje u kojima prevladavaju snažne boje mediteranskog Juga kao medij kojim umjetnik saopćava svoje unutarnje dvojbe. Otuda svaka od slika ima svoj naziv, najčešće apstrahiran od tjelesnog znaka, pomaknut ka psihološkom i misaonom, unutarnjem i kontemplativnom značenju.
Zapaženo je već kako ovim ciklusom najnovijih slika autorovih, nastalih u protekloj kalendarskoj godini, dominiraju kontraponirane plava i žuta u svoj punini svoje izražajnosti i slikarske ekvivalentnosti. Rijetka figuracija naznačuje „najapstraktniji“ element, zrak, u zgusnutosti oblaka ili kapi kiše, obojenih ultraplavom, žutom, crvenom ili sivom bojom.Kako oblak zgušnjava svoje slojeve tako i autorska paleta iskazana formom kratkih i krotkih poteza, linijskih ili polukružnih, sugerira zgusnutost kazivanja o duši. Aluzije na starije tekstove Istoka, u slojevima palimpsesta, usmjerava individualno umjetničko iskustvo ka arhetipskom, dakle kolektivnom i univerzalnom znaku. Tu se susreću znak i simbol, mit i povijest. Ipak, za razliku od arabeske koju nudi istočnjačka figuracija, Karadžić pomiče svoju točku gledanja, svoje umjetničko gledište ka apstraktnosti izraza, ka maksimumu iskaza, ka ekspresiji postignutoj minimumom figurativnog oblikovanja. Na tom se mjestu nastavlja na plodan rad ekspresionista, nadasve na likovni izraz Paula Kleea, koji je svoje snovite apstrakcije oblikovao geometrijskim crtežom i puninom boje, i time naznačivao gustinu unutarnjih glasova umjetnika, što svaki za sebe predstavlja prodor introspekcijskog u vanjsko, u opredmećenje.Imenovanje slika upućuje na vrlo suptilnog promatrača duše i duševnosti pa su nazivi slika shodno tome skice za likovnu refleksiju proživljenog.
Potreba da se kazuje o duši i oblicima, da se izrazimo u duhu ranog djela Georgyja Lukacsa, nije manja u slikarstvu nego u književnosti, a najnoviji ciklus slika Dragana Karadžića upravo upućuje na slikarsku Ich-Form, na govor iz prvog lica, na finu, tananu lirsku deskripciju viđenog i doživljenog i njegovu preobrazbu u sliku, u likovnost. Zato se i Karadžićeve slike doimaju kao poprišta proturječnosti: na fragilnosti ravne ili kružne linije, ili geometrijskih likova, počiva sva vehementnost zatomljenog mediteranskog temperamenta, a iza tenzije koja se krije iza stišanih fragmenata naslućuje se suptilna senzibilnost promatranja i osjetljivost promatrača koji ne nameće svoju viziju osobnog: on nam je jednostavno predaje snažnom ekspresijom.
Valja reći kako postoji jedan likovni analogon Karadžićevu slikarstvu iz ove faze: to je ono u slikarstvu Ede Murtića. I ako Murtić nanosi guste namaze crvenog i crnog, modrog i plavog, upravo je Karadžić slikar koji sugerira živodajnost žutoga i umirujuću plemenitost plavoga. Osobno su nam pak najdraže one Karadžićeve slike iz Skrovitih poruka koje se kreću unutar monokromnosti sivoga i sivoplavoga i koje vise na granici s nasljedovanjem unutarnjih glasova kasne Moderne koja priopćava svoj očaj i svoju tjeskobu geometrijskim vibracijama.
Slika Dragana Karadžića zato i počiva na dragocjenoj granici unutarnjeg i vanjskog, sanjanog i konkretnog, na blistavoj sučeljenosti doživljenog i opredmećenog. Ona unatoč lirskoj tjeskobi blista i slavi život, opredmećen linijom i bojom, i iako skrovitom, zaista mnogoznačno iskazanom porukom.
( Lidija Vukčević )