Lijena gordost došla je glave Jugoslaviji

Pseudo

Jugoslavija, njena politika, energija i javna praksa bila je, s tačke gledišta opozicione kulture i subkulture, čast izuzecima, ne može se reći punjena patka, zvana antidisidentska arogancija, ali se može mirne duše kazati: nedorasla krupnom zadatku kritičkog diskursa. Pokazala je maltene ravnodušnost prema ključnom intelektualnom pokretu u IE, u drugoj polovini 20. stoljeća, tj. prema disidentskoj reformi ideja.

Jugoslavija se odrekla usluge disidenata, nježnih krvnika komunizma, kako sam ih nazvao u romanu Pseudo u doba dok sam ga pisao (1990-92) i održavao čvršće veze sa češkim, poljskim i ruskim disidentima. Nikada ove veze nisam prekinuo, ali sam ih najsnažnije osjećao kroz inspiraciju romana Zrela Herta (1989), romana Pseudo i, na svoj način, premda deceniju kasnije, kroz drhtaj otrovne apostatske inspiracije u romanu Blizanci (2003).

Mnogi pisci i učenjaci izdavali su se javno za otpadnike od jugoslovenskog komunizma. Nijednom od njih, međutim, nije falila dlaka s glave. Izuzeci se daju gotovo izbrojati na prste, ako se uzme u obzir relativno velika zemlja i značajan period u hronici cenzure.

Britanski vodič kroz cenzuru navodi imena cenzurisanih jugoslovenskih autora 1945-2000.g. Spisak se poklapa sa labavim spiskom potencijalnih disidenata, te će ovdje biti naveden, sa ciljem da čitalac sam prosudi koji bi od njih mogli biti nazvani časnim imenom disident a koji uopšte ne: Slobodan Jovanović; Momčilo Ninčić; Dimitrije Đorđević; Ivo Omrčanin; Ljudmil Hauptmann; Vladimir Dedijer; Ljubomir Momčilović; Velimir Terzić; Jovan Marjanović; Miladin Životić; Sima Ćirković; Trpimir Macan; Franjo Tuđman; Zvonimir Komarica; Latinka Perović; Davor Aras; Đuro Đurović; Mihajlo Mihajlov; Božo Kovačević; Franc Miklavčič; Viktor Blažić; Vladimir Marković; Nikodije Minić; Žarko Aleksić; Bogoljub Kočović; Jozo Zovko; Alija Izetbegović; Vojislav Koštunica; Kosta Čavoški; Miodrag Milić; Stipe Šuvar; Ivo Škrabalo; Hamza Asllani; Veselin Đuretić; Savo Skoko; Dragoljub Petrović; Radovan Samardžić; Vasilije Krestić; Ivan Đurić; (up. detaljnije Censorship of Historical Thought, London, 2002, 604-616.)

Moja minornost je mišljenja da neki među njima ni izdaleka ne zaslužuju auru disidenta: kakav Vladimir Dedijer, kakav Stipe Šuvar (više mu stoji ime: Komunista-Čuvar), kakav Kosta Čavoški, kakav Vasilije Krestić, kakav Vojislav Koštunica? - no, tamo kod Engleza stoji što stoji.

Jugoslavija se pravila da joj ne treba disidentski pokret. Gajila je lažne disdente od slame i teneće. Ta lijena gordost došla joj je glave. Zemlja bez valjane opozicije liči, kako se to simbolično ilustruje, na svinju. Skupa greška vratila je jugoslovenski voz na balkansku tračnicu, tamo gdje se svjetlo gasi u ponoć a vozovi nastave nizbrdo.

Svijet naglavačke

Koliko god se činilo da je bila slobodna - slobode željna zemlja - Jugoslavija je, u zrelosnoj ravni Evrope, bila jedna nezrela i prerano razmažena ljepotica. Zašto ja mislim da je i CG, otada do danas, pola stoljeća, naslijedila i u svom dozlaboga rđavom izdanju razvila antidisidentsku lijenost, svoju glupu i unjkavu predrasudu da državni poslovi i kulturni razvoj počinju i svršavaju sa patriotizmom?

Bučni patriotizam bikova i bakonja: ovdje ima mjesta, kad se pogleda komunistička povijest, samo za pola građanstva - druga polovina je obespravljena; otuda proizvodnja heroja i izdajnika, otuda hiperprodukcija rodoljuba i kvislinga.

Mala zemlja bunta i ponosa, odjednom, kao da je okrenula ploču i uspavala se na lovorikama u Titovo doba. Šta su posljedice? Svega četvrt stoljeća kasnije, gle čuda, njena tzv. elita neokomunista biće ošamarena u najgorem mogućem vidu po jedno društvo - sa gubljenjem kritičkog kontinuiteta.

Zašto je antidisidentsko raspoloženje - uprkos tome što je otac disidentskog pokreta bio Crnogorac - samo promijenilo oblik, iz jugoslovenskog federalnog čelika izmetnulo se u lokalnu leguru teneće i, najzad, uhrđalo u doba postjugoslovenske krize kao gnjecava kruška?

Otkud to da zemlje i narodi sa tradicijom borbe za slobodu i aurom junaštva odbiju uslugu opozicionog mišljenja prijatelja, a podlegnu skorojevićkom kompleksu od neprijatelja?

Je li se svijet okrenuo naglavačke?

Karta 77

Šta se dešava dok Jugoslavija spi?

Pojava dokumenta zvanog Karta 77 (Charta 77), potpisanog od strane nekoliko desetina čeških pisaca i umjetnika, u Pragu, označila je novu etapu u evropskoj kulturi i politici. Disidenti su digli glavu i svoj glas definisali kao kosmopolitski bunt. Među glasnogovornicima Karte bili su sledeći pisci i filozofi: Jan Patočka (1907 - 1977); Václav Benda (1946 - 99); Jirži Dienstbier (1937 - 2011); Martin Palouš (1950 -); Václav Havel (1936 - 2011); Eva Kanturkova (1930 -); Bohumír Janát (1949 - 98); Zdena Tominová (1941 - 2020) i dr. Disidentski pisci su imali među mladim naraštajem svetačku auru tadašnjih književnih bogova kao J. L. Borges, Umberto Eco, John Updike, Günter Grass. Neke sam znao iz andergraunda Praga, druge po čuvenju.

Javna pažnja na Zapadu imala je za potpisnike Karte 77 poseban značaj, kaže Manfred Wilke, pogotovo one godine kad je potpisana, dodavši da je centar te pažnje u Njemačkoj, tj. u Berlinu bio nedjeljnik Spiegel koji je u kontinuitetu donosio vijesti o Karti.

Ono što je najvažnije spomenuti jeste Wilkeov stav da je Spiegel uzimao za ozbiljno Kartu od samog početka, smatrao je novim političkim faktorom u IE i simptomom krize sovjetskog komunizma (up. Manfred Wilke: Das Erste Jahr der Charta 77 in der Speigel, Berlin, 2007, 105.)

IE-disidencija neposredno je primana kao politički korak u doba svog nastanka. Čitana je u aktuelnom svjetlu kao politički pokret. Danas, međutim, disidenciju čitamo kao nešto više od političkog proboja u oblasti ljudskih prava i oslobođenja od komunističke diktature: kao približavanje Istoka Evrope zapadnoj kulturnoj orbiti.

Veliki dremež zahvatio je i Crnu Goru, uopravo tada, kostatujem sa žalošću, kad je dremež prekinut u IE. Hrče se pola stoljeća. Kad sam dobio Trinaestojulsku nagradu, ona gospoda, koja su pala u dremež prije tri decenije, trgla su se. Okolo se više ne hrče, u bivšoj komunističkoj IE pjeva se druga pjesma - međutim, budžet-patriote su se prenule iz mamurluka, šta je sad to? Mene je, dakle, trebalo odmah i bezuslovno proglasiti izdajnikom, protivnikom naroda - trebalo je nacrtati metu i pokazati prstom: kvisling, žuta traka oko ruke!

Takve stvari se ne potežu bez dokaza, ni u trezvenom stanju pojedinca, niti u trezvenom stanju javne scene, no eto, neko je zloupotrijebio službeni položaj i krenuo da prekraja zakon sa ciljem da rasplodom domaćih izdajnika napravi dimnu zavjesu za pljačku javnih dobara od strane budžet-patriota i gotovana.

Egzistencijalni identitet

Začudi se sada, ti, čitaoče, koji je od naših pjesnika prvi ostvario dodir svjetske književnosti (nije znao ni da čita ni da piše)!

Prošla su dva stoljeća otkako se prvi put pojavio izraz svjetska književnost: Weltliteratur; kumovao mu je J. W. Goethe.

Okrenuta je time nova stranica u povijesti mišljenja i, za divno čudo, stvar se poklapa sa godinama kada je pisac Fausta upoznao našu usmenu poeziju (reformator epike: Starac Milija Kolašinac, autor Ženidbe Maksima Crnojevića). Daleko sam od toga da Goetheovo otkriće pripišem čitanju Milijinog (i narodnog) Maksima. Isto kao što sam daleko da to negiram, jer, iako je Maksim, izvjesno, bio pri dnu Goetheove agende, kod velikog pjesnika ništa nije za bacanje.

Prosvjetni optimizam njemačkih pjesnika nikad ne spava.

Stari rapsod iz Morače je dokaz da neko, ko nikad nije izgovorio ime svog jezika, kamo li napisao (niti je to ime postojalo, niti on bio pismen), ipak može biti tema za svjetsku književnosti. Goethe je napisao kratku recenziju za Milijinu guslarsku operu, koju je 1824. godine objavila u Haleu njegova prijateljica Tereza von Jakob, što zvuči kao posmrtna počast.

Maksim ni u kom slučaju nije djelo koje bi moglo opredijeliti stvari na tako velikoj prekretnici u istoriji ideja, stvari sa tako velikim zalogom, s obzirom na svoj nepoznati, čak bezimeni jezik (ime srpskohrvatski dali su mu kasnije Goetheovi saradnici: braća Jacob i Wilhelm Grimm). No, ep Starca Milije jeste kap u moru akumulacije nijansi svjetskog duha, koja je uzišenog vajmarskog pjesnika dovela do otkrića svjetskosti u kosmopolitskom narativu.

Šta mi radimo danas i ovdje - je li se svijet okrenuo naglavačke?

Ako krik negramatnog rapsoda nije bio stran evropskom duhu (Maksimu su se divili njemački i poljski romantičari), zar danas, ovdje, da se zatvaramo u čobanske kolibe i musafirhane, u karavan-saraje i nahije, u nepotističke klostere tetaka i ujnica, zovica i jetrvica - ima li paradoks asimetrije svoje granice, gdje su one?

Zar divnu iskru egzistencijalnog identiteta - za koju se David našeg naroda krvio sa Golijatom! - da pretvorimo u neki provincijski performans zbog privatnih interesa, ulizičkih džepova, frustracija provincijskih partokrata i privatnih nemira budžovana neokomunističke klike, koja se obogatila pljačkom svoje zemlje više no ikoja druga postkapitalistička?

Gospodi treba kazati da je nepristojno žvalaviti povazdan o identitetu, jer identitet nije odaljena istorija, nagvaždanje o junacima i bitkama jednog zauvijek odaljenog i mrtvog svijeta, već dinamička struktura živog života, utjeha savremenosti: sam život sa svojim stalnim promjenama, koje nose u svom toku uz ostalo i nacionalni identitet.

Egzistencijalni identitet!

Od crnogorskih disidenata ja poznam trojicu: Milovana Đilasa, Borislava Pekića i Slobodana Tomovića. Držim gdjekad predavanja o njima u inostranstvu a djelo im apostrofiram u časopisima, na javnim tribinama itd. - u kontekstu disidencije i reforme ideja u IE.

Đilas i Tomović, te Pekić pripadaju moralnim i intelektualnim snagama kulture IE, njenom nasljeđu iz ideoloških vremena - spadaju oni tamo još dok drugi autori spavuckaju slatkim snom o bratstvu-jedinstvu, koje se kasnije izmetnulo u trulež svega što su ti bratstvo-jedinstvovići dotada postigli.

Vagon u stanici

Za CG, ovoliku kolika je - a čovjek voli domovinu bila stoput manja ili stoput veća - nije malo imati tri disidentske figure tog formata za pola stoljeća. Malo je i sitno imati lopovsko srce budžet-patriote, busati se u njega bez pokrića umjetničke i moralne snage, bez kontrole građanske pristojnosti; malo je, sitno, ćiftinski i filistarski imati srce zeca u tako gustoj šumi kakva je književnost. Gospoda neokomunisti, koji su nasrnuli da prekrajaju zakon kako bi jednom romansijeru oteli nagradu, a time i građanska prava, obratili su se na pogrešnu adresu. Oni su prespavali ideološku borbu i pasivno prešli iz stanice u stanicu sa svojim prnjama. Nisu ni slutili da u književnosti nema pasivnog spavanja, da je literatura, ona prava, akcija čak i kada je zatekneš u dremežu. Da je elkovencija, u stvari, akcija. Spavali su u vagonu koji je ostao u stanici i trgnuli se na pogrešan pisak.

Kritika političke ekonomije kroz ideološku ravan (Jean Baudrillard: 1929 - 2007) počela je sedamdesetih, kroz tezu o realnosti samoj po sebi, kaže Harrison (up. The Critic of Originality, Blackwell, 2003, 1018) pretvorenu u informatički i medijski kontrolisani svijet. Bilo je to stanje hiper-realizma (promjena ideja na koju misli Baudrillard kada govori o smjeni epoha). Moji huškači, neokomunisti, koji ideološkim persekucijama i žvalavljenjem o identitetu skrivaju svoju pljačku javnih dobara, razur države kroz razur resursa i njenog materijalnog portfolia, prehrkali su što se moglo prehrkati: medvjeđim snom u kritičko doba.

Za romansijera je, međutim, promjena ideja jedini pravi obrt. Ostalo je gušterov svlak. Optimizam evropskog romana, kome ja pripadam, još nije rekao svoju posljednju riječ.

( Gojko Čelebić )