INTERVJU Savić: Blage se kazne izriču sporazumima o krivici

Predsjednik podgoričkog Višeg suda Boris Savić, saopštio je da se sporazumima o priznanju krivice rješava se sve veći broj predmeta, ali da je taj institut, kroz zakonodavni okvir, potrebno preciznije regulisati - kako bi se približili rasponi kazne koju tužioci mogu ispregovarati sa okrivljenima i kazne koja bi bila očekivana u redovnom sudskom postupku.

“Neću reći ništa novo ako kažem da je utisak javnosti da se kazne preblago odmjeravaju, a kada su i tako blage kazne u potpunosti u skladu sa zakonom, sud odbijanjem sporazuma preuzima ulogu tužioca koji se zalaže za strožu kaznu što svakako nije uloga koju sud treba da ima”, rekao je Savić u intervjuu Vijestima.

Kazao je i da, sa sigurnosnog aspekta, nije dobro da Viši sud u Podgorici funkcioniše u zgradi u centru grada, jer ta činjenoca, osim bezbjednosnog - predstavlja i saobraćajni problem.

Kakva je bila 2020. godina što se tiče rezultata rada sudija i (ne)mogućnosti funkcionisanja u uslovima pandemije koronavirusa?

Godina je bila teška, ne vjerujem da ćete od bilo koje druge institucije ili pojedinca u Crnoj Gori dobiti drugačiji odgovor. Rezultati rada su većim dijelom godine bili u drugom planu i svi smo se više bavili time koliko je bolesnih i onih koji su u samoizolaciji, te kako organizovati posao u uslovima kada svakodnevno nedostaje 20-30 odsto zaposlenih. I pored toga, imajući u vidu da je prethodne godine završeno ukupno 12.150, a ove godine se očekuje da broj završenih bude 11.000 predmeta, to je očigleno da će broj urađenih biti manji za oko sedam odsto. Ovaj broj ne predstavlja značajan problem iz razloga što se i priliv broja smanjio, tako da u konačnom očekujem smanjenje zaostatka što je svake godine imperativ. Ovaj sud je iz godine u godinu uspio da ostvari smanjenje broja zaostalih predmeta i posebno me raduje što ćemo to uspjeti i ove godine i pored epidemije.

Koliko su Specijalno državno tužilaštvo i Više državno tužilaštvo u Podgorici tokom prošle godine podnijeli sporazuma za priznanje krivice, za koliko okrivljenih, koliko je prihvaćeno, a koliko odbijeno?

U ovom momentu statistički podaci još uvijek nijesu obrađeni, a o sporazumima se odlučuje od strane krivičnih vijeća ili sudija koje su zadužene predmetima. Što se tiče krivičnih vijeća, u redovnom prvostepenom odjeljenju je odlučivano o dva sporazuma, a jedan sporazum protiv jednog lica je usvojen, dok je u specijalnom vijeću odlučivano u 12 predmeta, od kojih je u dva predmeta sporazum odbijen. Daleko veći broj predmeta je rješavan pred sudećim sudijama i prema za sada postojećim podacima sporazumom su okončani postupci u 130 predmeta krivičnom prvostepenom i 14 predmeta u specijalnom odjeljenju. Sporazumima o priznanju krivice rješava se sve veći broj predmeta, ali koristim i ovu priliku da zbog oprečnih mišljenja koja postoje o ovom institutu ne samo u javnosti, već i među nama koji o sporazumima odlučujemo, da ukažem na neophodnost da se ovaj institut preciznije reguliše nego što je sad regulisan i to i kroz zakonodavni okvir i kroz podzakonske akte kojima bi se približili rasponi kazne koju mogu ispregovarati nadležni tužioci sa okrivljenima i kazne koja bi bila očekivana u redovnom sudskom postupku. Neću reći ništa novo ako kažem da je utisak javnosti da se kazne preblago odmjeravaju, a kada su i tako blage kazne u potpunosti u skladu sa zakonom, sud odbijanjem sporazuma preuzima ulogu tužioca koji se zalaže za strožu kaznu što svakako nije uloga koju sud treba da ima.

Mislim da sa sigurnosnog aspekta nije dobro da Viši sud u Podgorici funkcioniše u zgradi u centru grada a imajući u vidu da se svakodnevno sprovode okrivljena lica iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija a što predstavlja, osim bezbjednosnog, i saobraćajni problem”, kazao je Boris Savić, predsjednik Višeg suda u Podgorici

Koliko je sud tokom ove i prethodne godine donio presuda u postupcima za oduzimanje nezakonito stečene imovine, koliki iznos novca, placeva, i uopšte nekretnina?

Tokom tekuće godine okončan je postupak u četiri predmeta trajnog oduzimanja imovine, a vrijednost oduzete imovine je nešto preko 10.000,00€ uz jedno oduzeto vozilo. Kako nema neriješenih predmeta, to je očigledno da je ove godine veoma mala vrijednost trajno oduzete imovine. Međutim, kada imamo u vidu vrijednost privremeno oduzete imovinu koja se mjeri višemilionskim iznosima, za očekivati je da će u narednom periodu doći do povećanja i broja predmeta i iznosa trajno oduzete imovine, ali u ovom momentu se ne mogu davati bilo kakva predviđanja. Ovaj institut je još uvijek u svom periodu zaživljavanja kroz sudsku praksu i još uvijek ima jako veliki broj zakonskih dilema, ali imajući u vidu da predstavlja jednu od najznačajnih oružja u borbi protiv organizovanog kriminala siguran sam da bi na njemu trebalo da bude fokus angažovanja organa koji vode finansijsku istragu.

Koliko iznosi ukupna trenutna “imovina” Višeg suda, kada se radi o jemstvu koju su okrivljeni dali u zalog za ukidanje pritvora... Koliko se u depozitu suda nalazi novca i koliko nekretnina je upisano kod Uprave za nekretnine, u korist suda?

U ovom momentu u sudskim depozitima imamo 347.000,00€ koje su uplaćene na ime jemstva. Najveći uplaćeni iznos je 100.000,00€, dok posebne evidencije o vrijednosti i broju nekretnina ponuđenih na ime jemstva ne vodimo statistički. Ova vrijednost je daleko veća. Radi ilustracije, u septembru smo imali jemstvo u vidu hipoteke na nepokretnosti u vrijednosti 2.407.520,00€. Međutim, ovi iznosi su daleko od toga da postanu državna imovina, relativno rijetko se dešava da dođe do propasti jemstva, odnosno da okrivljeni pobjegne, a jemstvo pređe u svojinu države. U ranijem periodu u jednom predmetu je došlo do propasti jemstva i tada je iznos od 230.000,00€ uplaćen budžetu Crne Gore. Možda ovaj podatak sam po sebi govori da bi institut jemstva trebalo češće primjenjivati, tim prije kada se zna da po broju pritvorenika premašujemo evropski prosjek.

Šta bi trebalo još dodatno unaprijediti da bi kvalitet rada Višeg suda bio bolji? Da li nedostaju sudnice za nesmetano funkcionisanje, bolji i obučeniji kadrovi - savjetnici - sudije, sposobni da sude u pojedinim složenim predmetima?

Stalni problem Višeg suda u Podgorici su smještajni kapaciteti. I dalje iznajmuljemo šest kancelarija u zgradi koja se nalazi pored zgrade u kojoj je smješten Viši sud u Podgorici, a i pored toga imamo kancelarija u kojima boravi po dvoje sudija. Obje postojeće sudnice su preopterećene i nemoguće je naći termin slobodne sudnice za mjesec do dva unaprijed. Ovo svakako predstavlja limitirajući faktor za rad suda i smatram neophodnim u što skorijem roku izmjestiti Viši sud u Podgorici iz postojećih prostorija i naći neku lokaciju sa boljim smještajnim kapacitetima. Mislim i da sa sigurnosnog aspekta nije dobro da Viši sud u Podgorici funkcioniše u zgradi u centru grada a imajući u vidu da se svakodnevno sprovode okrivljena lica iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija a što predstavlja, osim bezbjednosnog, i saobraćajni problem. Što se tiče obučenosti kadra, osim postavljenih uslova da bi neko uopšte mogao biti sudija višeg suda, a koji podrazumijeva najmanje osam godina prethodnog sudijskog ili tužilačkog staža, tu su i redovne obuke i sudije su obavezane da svake godine provedu određeni broj dana na obuci a da ne govorimo o testiranju kvaliteta rada koji se svakodnevno vrši kroz odluke sudova višeg stepena. Mislim da nijedna profesija danas nije toliko izložena provjeri kvantiteta i kvaliteta rada kao sudijska. Podaci o kvantitetu i kvalitetu rada nedvosmisleno pokazuju da u Višem sudu rade i sudije i savjetnici koji su dovoljno obučeni da rade u svim predmetima iz nadležnosti ovog suda.

Odluka o pritvoru ni na koji način ne prejudicira krivicu

Kako komentarišete medijski praćena hapšenja osoba kojima sud nakon zadržavanja ne odredi pritvor i nađu se na slobodi? Da li kod tih očigledno različitih, tumačenja zakona postoje propusti ili nesnalaženje tužilaštva ili suda?

Tačno je da je bilo situacija u kojem je tužilaštvo donijelo rješenje o zadržavanju a u kojima kasnije sud nije prihvatio predlog za određivanje pritvora. Ovako nešto je sasvim razumljivo i upravo mislim da ne bi bio dobar pristup da tužilaštvo i sud gledaju istim očima pojedine krivičnopravne situacije. Međutim, javnost mora da bude svjesna da i kada sud ne odredi pritvor to apsolutno ne znači da se i dalje ne vodi krivični postupak. To samo ukazuje da sud nije našao postojanje pritvorskog osnova u vidu opasnosti od bjekstva, uticaja na svjedoke i slično, a ni na koji način ne znači da je takvom odlukom sud ocijenio da nema osnova za vođenje krivičnog postupka. Uostalom, i u okviru samog suda postoje situacije različite ocjene sudije i za istragu i krivičnog vijeća o potrebi određivanja pritvora.

347.000 eura u sudskim je depozitima na ime jemstva. Najveći uplaćeni iznos je 100.000, dok posebne evidencije o vrijednosti i broju nekretnina ponuđenih na ime jemstva ne vodimo statistički. Ova vrijednost je daleko veća. Radi ilustracije, u septembru smo imali jemstvo u vidu hipoteke na nepokretnosti u vrijednosti 2.407.520,00”, kazao je Savić

Zakon predviđa ovakve situacije, propisuje kako se rješavaju, ali javnost mora biti svjesna da odluka o određivanju ili neodređivanju pritvora ni na koji način ne predjucira da će lice kojem je određen pritvor jednog dana biti oglašen krivim, niti da će onaj kojem nije doređen pritvor izbjeći dalji krivični postupak ili na kraju biti oslobođen. Pritvor je samo mjera za nesmetano vođenje postupka i određuje se samo onda kada je neophodan za tu svrhu.

Slično je i pitanje vezano za odnos potvrđenih optužnica i kasnije donijetih osuđujućih presuda. Ni na koji način to što je optužnica potvrđena ne znači da je stav onog koji je potvrdio da treba donijeti osuđujuću presudu. Optužnica se potvrđuje onda kada postoji nivo dokaza koji ukazuju na nešto veći stepen u odnosu na stepen koji predstavlja osnovanu sumnju na osnovu koje se donosi naredba o sprovođenju istrage. Međutim, to ne znači da postoji onaj stepen izvjesnosti koji je potreban za osuđujuću presudu, već će se kasnije, u kontradiktornom postupku na glavnom pretresu, utvrditi postoje li ili ne postoje dokazi dovoljni za osuđujuću presudu. Ovo posebno treba imati u vidu u svjetlu činjenice da istragom rukovodi i dokaze prikuplja samo jedna strana u postupku, odnosno tužilac. Uvijek ima prostora da se i nakon potvrđene optužnice od strane druge stranke pruže dokaze koji bi ili bacili drugo svjetlo na postojeće dokaze, ili ih potpuno obesmislili.

( Komnen Radević )