Mukotrpnik koji se dešava...
Sveto Gavrov je u međuvremenu ušao u stanje vrhunaravne emanacije - tako da nema te vode, nema toga sapuna i, na koncu, nema toga junaka koji bi bio kadar da “opere” Svetislava Gavrilovoga Popovića...
“Zašto je”, pita se gospođa koja nastupa pod nickom “stvarno patriota” u komentaru ispod mog prošlosubotnjeg teksta, “Svetislav G. Popović toliko puta ‘opran’ u (...) tekstovima koje piše gorepotpisani?”
Gospođo, molim vas - hajdemo, za početak, da uvučemo kandžice u šapice i da vidimo na čemu smo...
Informacije radi, za neupućene u problematiku, uvaženi Svetislav Gavrilov Popović je (bivši) dekan Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore - rab božji i velikomučenik koji se, još malo pa će bit i cijele dvije decenije, polako uzdiže na akademskoj ljestvici - nižući izvanredne uspjehe na personalnom planu - usput strpljivo učvršćujući temelje pomenute institucije - što jeste, mora mu se priznati, nekakav preduslov nečemu što bi moglo da se desi u dalekoj budućnosti - ali ne mora da znači da će se i desiti.
Svetislav Gavrilov je, drugim riječima, mukotrpnik koji je uporno, iz godine u godinu - konstantno radeći na sebi, što bi se reklo - polako preuzimao obličje prvog čovjeka AF - uporedo oblikujući i AF po svom obličju - na svoje podobije - pogotovo u potonje vrijeme - vrhuneći apsolutnom ličnom ostvarenošću - i sklanjanjem AF sa okeana i mora neizvjesnih ishoda u mirnu luku predvidljivih i ustaljenih praksi i rutina - što jeste oportuno, u svakom pogledu, ali jeste i preduslov trajanju na ovim nesrećnim prostorima - gdje je, povijesno gledano, vrlo malo od onoga što je trebalo da traje - stvarno trajalo.
Bitna razlika između uvaženog profesora Popovića i mene - ako mi uopšte dozvoljavate tu vrstu usporedbe - ogledala bi se u činjenici da Sveto voli da se dešava stvarima, dok sam ja vrlo nesklon svakom obliku nametanja - puštajući da se stvari spontano odvijaju - nošen nepokolebljivom vjerom u ljubav i duboko ubijeđen da je život zapravo plima kojoj nije mudro suprotstavljati se - ili u prevodu: u životu sve ima cijenu i sve se plaća - i zato je najbolje prepustiti se valovima i strujama - do izvjesne granice, svakako.
“Još davno je primijećeno”, veli Svetislav Gavrilov na jednom mjestu, “da ostvareni ljudi rijetko kada čekaju da im se stvari dogode. Oni izlaze i dešavaju se stvarima, ljudima, događajima...”.
Uz opasku, naravno, da je ovo ipak CG - majka naša - i da ovdje dešavanje stvarima, ljudima, događajima... jeste preduslov - ali nikako nije garant ostvarivanju na ličnom, a pogotovo ne na opštem planu. Ovdje, u pravilu, nema nikakvog garanta - jer ne postoji, niti je ikad postojao, jasan i čvrst tzv. institucionalni okvir - što će reći da se ovdje vrlo često dešava i ono “što biti ne može” - tako da jeste najvažnije slijediti sopstvenu viziju - a ujedno i viziju sebe u okvirima pripadajuće nam institucije, koja je, istini za volju, neodvojiva od našeg ukupnog bivstvovanja - sve do slatkog vrhunca - dakle, beskompromisno i neštidimice.
Sve u svemu, Sveto Gavrilov je u jednom trenutku - relativno davno - na neki način ipak preuzeo na sebe odgovornost po pitanju sređivanja stanja na AF, te vođenja i uzdizanja AF - poglavito iz razloga što niko drugi, nakon staroga Kekovića, nije bio spreman za takvu i toliku žrtvu - što je podrazumijevalo i dar od Boga - izniman talenat u vrlo specifičnoj vrsti ekvilibristike - u pakovanju onoga što Basara naziva Savezom rogova u vreći.
Da se razumijemo - pitanje koje je gospođa “stvarno patriota” zalijepila ispod mog prošlosubotnjeg teksta nije upućeno meni - direktno - ali kako nalazim da je sasvim na mjestu - a uz to je i vrlo, vrlo inspirativno - riješio sam da ga nagradim iscrpnim odgovorom. Ko je, uostalom, pozvaniji od mene da odgovori na to supstancijalno pitanje.
Dakle, draga gospođo, krenimo, kao što je i red, od tzv. istorijskog pregleda - odnosono od hronologije efektivnog činodejstvovanja raba božjega Svetislava Gavrilovoga Popovića, od jeseni davne 2002. godine naovamo...
Nisam sasvim siguran, ali bih cijeli honorar od ovoga teksta stavio, bez razmišljanja - na opciju da je Sveto od samoga starta bio uključen u projekat Aleksandra Kekovića i Miša Obradovića naslovljen - u ono vrijeme - Arhitektonski odsjek pri Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore - slava joj i milost. Zakleo bih se da je (i) Sveto bio u prvoj, istorijskoj postavi - ali uvijek distanciran od centra, mudro nastupajući iz pozadine i sa strane - a uz to i apsolutno indiferentan prema nastojanjima ekstatične avangarde - mladih saradnica i saradnika u nastavi - mnogo mladih, mnogo slatkih. Sveto nije organski pripadao toj veseloj ekipici probranih - Kekovićevim prstom dotaknutih - koja se u to prvo vrijeme, užarenih očiju, bukvalno gušila u samozadovoljstvu - koje je, jednim dijelom, počivalo na iskrenoj vjeri u Kekovićev projekat - a drugim dijelom na tipično mladalačkoj vjeri u ljude, te njihove uzvišene aspiracije i dobre namjere.
Postojala su dva razloga za distancu - prvo: Sveto je, za razliku od mlađahne saradničke ekipice, imao iza sebe i par referenci - jakih, ali ne i toliko bitnih - a, drugo, bio je skoro duplo stariji od pomenutih omladinki i omladinaca - isto koliko je, otprilike, Keković bio stariji od njega. Da li je Svetova akademska titula u to vrijeme bila dipl. ing. arh. (dia) - ili je već bio magistar - ne znam, da budem iskren. Ne bih se iznenadio da jeste - a možda i nije.
Kako bilo, samo Sveto zna koliko su konstantna trvenja na liniji Aleksandar Keković kontra svi ostali - a pogotovo kontra Goran Radović - uticala na Svetovu opštu psihofizičku kondiciju - jer je bilo pozicija i kad je teško bilo ostati neopredijeljen. Sveto je, za razliku od Kekovića - i tek nakon što je stekao nekakve predispozicije koje su mu donijele čvršću poziciju uz Kekovića - znao da je impetus na strani gospodina Radovića - i da treba čekati.
A ko čeka taj (ponekad) i dočeka. Nakon što je Radović ispucao svoja dva đira na poziciji dekana AF - i nakon kratke i neslavne epizode dobroga čika Duška u ulozi dekana AF - stvari u svoje ruke konačno preuzima Svetislav G. Popović. Bilo je to, ako se ne varam, koncem, 2014. godine.
U ovom trenutku je sasvim izvjesno, draga gospođo “stvarno patriota”, da će lik i djelo uvaženog prof. dr Svetislava G. Popovića - biti tema nekih budućih promišljanja i istraživanja - te stoga ne bih rekao da je ‘opran’ adekvatan termin u kontekstu načina na koji problematizujem lik i djelo Svetislava Gavrilovoga u mojim tekstovima. Sveto Gavrov je u međuvremenu - ne sumnjam da ste i vi to primijetili - ušao u stanje vrhunaravne emanacije - što će reći da neštedimice emanira nešto što će jednoga dana, Njegoš bi rekao - brilijantnim zasijat sjemenom - tako da nema te vode, nema toga sapuna i, na koncu, nema toga junaka koji bi bio kadar da “opere” Svetislava Gavrilovoga Popovića...
I kako to ponekad biva - doduše iznimno rijetko - ispucah za danas, ali ne stigoh do poante...
Poenta naredne subote ili u nekoj od narednih.
( Borislav Vukićević )