Trebješanin: Privučen ogromnim brojem dešavanja i ljudi, čovjek u gradu biva usamljen

Akademska slikarka Gordana Trebješanin “obogaćuje enterijer svojim umjetničkim dodirom Mediterana i zanimljivih mjesta širom svijeta”.

To piše i na početnoj stranici njenog veb-sajta gordanat.com, a to potvrđuju i njena djela koja svjedoče različitim pričama, trenucima i idejama.

Njena vječita inspiracija su predjeli iz Crne Gore, jedan atelje u kojem praktikuje da čita i slika, ističe ona, srećna zbog podrške koju uživa od čitave porodice. Pored prirode, inspirišu je i gradovi, ali i komunikacija ljudi, prirode, dešavanja i vremena u istim tim gradovima. Na njenim djelima ćete primijetiti mnoštvo detalja kojim vas Trebješanin vodi kroz kapije zidina njenih polisa i metropola, dok jedinstvenim koloritom, bilo neutralnim, zamagljenim ili jarkim i egzotičnim nudi dah kulture dalekih susjeda.

Do sada je dva puta posjetila Afriku i oba puta ju je dugo pratio naboj živopisnog kontinenta. Jednako kao posjeta dalekom svijetu, motive pronalazi i u svakodnevnom životu, razgovoru sa mladima, emociji slučajnog prolaznika... Trebješanin radi kao profesorka likovne umjetnosti u Gimnaziji “Slobodan Škerović” u Podgorici, a iz razgovora za “Vijesti” se zaključuje da svoj pedagoški poziv voli i da uživa da na likovni put oko planete odvede svoje đake i priča im o kulturi, istoriji i mirisu umjetnosti.

I iako danas umjetnik mora da bude i menadžer, dizajner, producent, kao i mnogo propratnih, modernih zanimanja koja udaljavaju umjetnika od onoga što on zapravo jeste, ističe Trebješanin na samom početku razgovora za “Vijesti”, ona zaista jeste sve to, ali i istraživač i filozof tema kojima se bavi.

Rođena je 1979. godine, a diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore na Cetinju u klasi profesora Dragana Karadžića, gdje je i magistrirala pod mentorstvom prof. Branislava Sekulića. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Izlagala je na izložbama u zemlji i inostranstvu, a planove da se tokom 2020. godine predstavi na nekoliko izložbi i da pođe na umjetničku rezidenciju, pokvarila je pandemija virusa korona. O svom pozivu, svojim gradovima i stvaralaštvu uopšte, govori za “Vijesti”.

”Pokušavajući da razumijete svijet oko sebe, pokušavate da shvatite njegovo bogatstvo” kažete predstavljajući sebe na Vašem veb-sajtu gordanat.com. Koliko umjetnost i likovni izraz doprinose shvatanju svijeta i da li ste, do sada, nakon više godina bavljenja slikarstvom došli do nekih saznanja koja biste podijelili s čitaocima Vijesti?

Čovjek u ovom ubrzanom vremenu mora naći način da zastane i upozna sebe, otkrije svoju istinsku prirodu i razumije svoje mjesto u svijetu. Mora razumjeti svoju potrebu za slobodom i potruditi se da je dostigne. Ukoliko mu je umjetnost pomoć na tom putu, to je uspjeh! Svi živimo u vremenu kada se mnogo stvari dešava u kratkom periodu pa često nijesmo ni u prilici da shvatimo stvari na pravi način i uvidimo njihov značaj. Vjerujem da to utiče na svakog čovjeka, a naročito na umjetnika danas. Nekako sam vremenom shvatila da mi je mir jako važan u životu, kao i na slikama. Volim da lijepo složim misli i da obogatim neki unutrašnji sadržaj, prije svega, ali i da pružim odgovore na pitanja koja su mi u tom trenutku važna. Sa druge strane, svijet je onoliko bogat koliko smo mi spremni da ga kao takvog posmatramo i razumijemo, zar ne? Što se tiče slikarstva, ono je za mene uvijek predstavljalo određenu radost i polje slobode i iskrenosti, pa onda kako razmišljam o svijetu, stvarima i ljudima oko sebe, normalno je da ta promišljanja obuzimaju i moje slikarstvo.

S obzirom na to da slikarstvo nije način Vašeg bijega, već Vâs relan život obuzima, kako dolazi do toga i u čemu se to ogleda?

Svakako da sve to, posredno ili neposredno, utiče na mene i moje slikarstvo. Ne bih rekla da sam ja društveno-angažovani umjetnik koji putem nekih savremenih medija djeluje i direktno ukazuje na određena dešavanja koja možda želim i da promijenim.

Primjetan motiv Vaših radova su gradovi, spoj urbanog i klasičnog. Šta Vas inspiriše i šta grad kao pojam predstavlja za Vas kao umjetnicu? O čemu govore stariji, o čemu manji gradovi, o čemu polisi, o čemu metropole, moderni, “stakleni”, “brzi”, gradovi danas?

Svakako se kroz svu tu priču, prije svega o savremenim gradovima danas, provlače naša današnjica i sva povezana dešavanja. Ja sam prošle godine i magistrirala i bavila sam se temom grada, istraživala sam kroz slikarstvo i raznu literaturu. Grad je pozornica na kojoj se odvija veći dio života stanovništva današnjeg svijeta i gdje svaki pojedinac igra posebnu ulogu. Na svakom uglu se dešava razmjena informacija, susret postaje određena mikrodinamika. Nasuprot tradicionalnom, postoji i savremeni grad u kojem se kretanje dešava ubrzano kao u nekom vrtlogu gdje je čovjek samo jedna čestica u masi. Kao posljedica tog osjećaja, mikročestice u jednom velikom sistemu, nedostatka vremena za svakodnevnu komunikaciju sa ostalim ljudima, javlja se otuđenje kao glavna karakteristika savremenih gradova. Tu dolazimo do apsurda da čovjek privučen ogromnom količinom dešavanja i ljudi u gradu biva usamljen. Ja danas slikam grad koji nema određenu formu i granicu, on je onakav kakvim želimo da ga zamislimo. Kada razmišljamo o vremenu koje dolazi shvatam da će se savremeni čovjek suočiti sa posljedicama ovakvog života, jedne vještačke realnosti, a da će direktno iskustvo i potreba za životom u prirodi i razumijevanju istog biti rijetka pojava. U savremenim gradovima koji se nalaze na različitim mapama nalazi se i veliki broj takozvanih ne-mjesta - međusobno zamjenjive i ni po čemu autentične lokacije na kojima su ljudi prolaznici. Ovakvi gradovi se raspadaju iznutra, a spolja se integrišu u jedan globalni prostor. Na nekim od mojih radova se upravo prikazuju gradovi u njihovom nastajanju ili nestajanju. Nije to samo: uzmem, slikam i stvaram samo radi stvaranja, već se veoma temeljno i detaljno bavim istraživanjem grada, kako u njegovoj strukturi tako i u suštini. Imam potrebu, ne mogu reći za filozofiranjem u umjetnosti, ali da neke stvari propustim kroz svoj filter i da ih dublje promislim i razmislim o njima.

Ipak, kažete da “umjetnik često prvo osjeća, pa tek onda razumije”... Da li je, možda, upravo u toj senzibilnosti i emociji kod umjetnika izražena bliskost sa svijetom i prirodom? Kakav je slučaj kod Vas i mislite li, možda, da je nekada potrebno prvo razumjeti da bi se moglo osjećati?

Mislim da Vam je jasno iz moje priče da mnogo toga razumijem prije nego počnem da slikam ili stvaram. Smatram da postoje stvari u okruženju i u svijetu i prirodi koje nas nekako (ne mogu reći instiktivno) pokrenu, ali se dese i djeluju na nas, a da ih mi tek kasnije promislimo i shvatimo zašto je tako. Zar ne? To se svima dešava, ne samo umjetnicima, to se dešava i posmatračima - postoji toliko ljudi koji su konzumenti umjetnosti kojima se zbog nečeg neodređenog neka slika dopada, a možda je čak i ne razumiju dovoljno, ako me shvatate. Možda nije potrebno da postoji neka prevelika priča iza svega toga, da bi se to umjetničko djelo razumjelo, a opet, sa druge strane, mislim da su za umjetnika emocije i osjećanja presudni i da se to kasnije prenosi na posmatrača. Kandinski je negdje rekao da je umjetnik zapravo ruka koja putem ove ili one dirke ili oblika izaziva određena treperenja čovjekove duše, pa sada da li će neko shvatiti taj sami postupak ili znati sve note i sve poteze - pitanje je.

Na većini Vaših radova dominiraju raznovrsne boje i upečatljiv kolorit. Dominantne su i bijela i siva, a onda i šarenilo jarkih i upečatljivih boja. Tako naslikani gradovi kao da govore ili o magli koja se spušt(il)a na njih ili o zasićenju, nekada i rasterećenju... Gledajući Vaše gradove slažem kockice njihove priče...

Tako je, svaki rad ima svoju priču. Sve to što ste pomenuli - tu negdje gdje je svedenija paleta ili se samo radi o crtežima, upravo je to jedna pročišćena atmosfera, baš kako ste i Vi rekli - pročišćenje jeste prisutno. Smatram da sve ono što slikar prikazuje, bilo da se radi o pejzažu, o nekoj figuri, pa čak i o gradu, nije neophodno blisko njemu. Čovjek ne slika samo onaj grad koji poznaje i posmatra. Ukoliko ne ubaci nešto svoje, ukoliko ga ne oboji svojim bojama, šta je onda to? To onda nije dio njega. Jednostavno, umjetnik mora da umetne dio energije svog života, jednu novu atmosferu u svoja djela. Dobro ste primijetili. Ja ne mogu reći da imam konkretno određene boje koje koristim, jer nekada sliku počinjem samim crtežom, koji mi je izuzetno važan u svakoj slici, ali mogu reći da imam neku svoju paletu koja jeste prepoznatljiva i karakteristična. Nikada ne mogu unaprijed odlučiti kojom ću bojom početi sliku, već me rad ponese. Svako djelo ima svoj put.

Na Vas je prilično snažno uticao i boravak u Africi. Na koji način, da li su utisci još uvijek živi i da li imate želju da je ponovo posjetite?

Ja sam počela da studiram 1998. godine kada su ta putovanja, a naročito u neke egzotične zemlje, bila prava privilegija. Bio je to period sankcija kada niko nigdje nije išao, putovao. Nijesmo bili u situaciji. Igrom slučaja, ali i mojim zalaganjem, desila se prilika da posjetim Afriku. Bila sam u Egiptu, u Tunisu i moram reći da osim svog kulturnog nasljeđa koje tamo postoji i koje sam obišla, naravno, prisutna je potpuno nova atmosfera, ambijent, kolorit, egzotika na svakom koraku. Naravno da je taj boravak uticao na mene. Ja sam imala i jednu seriju skica sa portretima žena iz tih ambijenata sa onom njihovom odjećom prepunom boja, ornamentike i tako dalje. Ono što je isto interesantno jeste koliko suprotnosti ima u toj umjetnosti, kulturi gdje sa jedne strane jedno bogatstvo i tih boja i egzotike, sa druge strane kroz arhitekturu posmatramo jednu svedenost u linijama, u prostoru i slično... Zemlja je zaista prepuna kontrasta, prepuna života, nekakvog dešavanja, a ono što dodatno doprinosi utisku je jedna potpuno drugačija priča koja je nama nedokučiva, a opet sa druge strane uvijek prijemčiva i interesantna. I ne samo Afrika. Kasnije sam imala priliku da putujem više. Mislim da sva ta putovanja mnogo utiču na čovjeka, mnogo utiču na njegov sadržaj, sve se to kasnije složi i kroz razmišljanje, stvaralaštvo, rad... U stanju ste da se izmjestite na ta mjesta, da razmišljate o tome kako sve to utiče na formiranje čovjeka i obogaćuje ga.

Da li trenutno radite na nečemu i o čemu je riječ? Planirate li neko predstavljanje publici u skorije vrijeme?

Pandemija nas je sve poremetila. Ja sam prošle godine u aprilu imala jednu zakazanu izložbu u Trebinju i dogovorila sam se sa organizatorima, sve je bilo isplanirano, ali desio se jedan opšti karantin koji je sve to poremetio. Takođe sam za jun imala planiranu rezidenciju u Jerusalimu do koje sam mukotrpno i teško došla, moram priznati. To su neke stvari koje su propale, slobodno mogu tako reći. Jedino što sad mogu da planiram jeste izložba na moru, u Tivtu možda, u ljetnjim mjesecima. Ne mogu da planiram ništa van granica Crne Gore, iako mi je to bila želja i potreba. Htjela sam da počnem od Trebinja, nastavim negdje u Beogradu, a kasnije i dalje, ali sve je stopirano. Čovjek ne smije da se usudi da bilo šta planira ili najavi jer se ne zna kako se to sve može razviti.

Nauka i umjetnost je "naučiti nekoga da zavoli ptice"

Radite u podgoričkoj Gimnaziji "Slobodan Škerović". Kako usklađujete umjetnički i pedagoški rad? Koliko je zahtjevno biti likovni pedagog danas?

Prije svega, mislim da je biti pedagog danas veoma odgovoran i važan posao. Vratiću se na Vita Nikolića i njegovu čuvenu rečenicu "naučiti nekoga da zavoli ptice" - u takvom vremenu - e to je zaista i nauka i umjetnost...

Uvijek postoje teška vremena i uvijek ih je bilo, pa je tako i ovo naše po nečemu teško. Dobijam potvrdu od đaka. Na izvoru sam te mlade i zdrave energije, a to mi je veoma važno i podsticajno, a doprinosi i mom stvaranju. Često i sa učenicima pričam o mojim slikama, komentarišemo ih i ti razgovori uvijek lijepo proteku. Jednom prilikom sam od jedne učenice dobila interesantan komentar. Ona mi je nakon predavanja i naše neformalne priče rekla: "Profesorice zašto i kako Vi toliko volite umjetnost?"... I rekla mi je da se iz svake moje riječi i pogleda vidi koliko ja volim tu materiju. Mislim da na predavanjima, tokom svog posla i rada, negdje nijesam u stanju (ne samo ja, već bilo ko od profesora) da svakog učenika zainteresujem i kod svakog probudim iskru i potrebu, volju i želju za znanjem iz te oblasti... Sa druge strane, ako se nekoliko njih zainteresuje za umjetnost, u mom slučaju, onda mislim da je moja misija ostvarena.

Mislim da je izuzetno važna i moja uloga i uloga mojih kolega koji se bave ovim poslom. Sada, zbog čitave situacije nastojim da ne opterećujem djecu učenjem teorije, već mi je više stalo da i moj predmet i priča vezana za umjetnost budu rasterećujući, da ih oplemenjuje, a da ne bude procedura koja se mora ispoštovati.

Sa druge strane, ne znam da li je to dobar odgovor, ali mogu reći da imam dobru podršku kompletne porodice i supruga - svi me razumiju i podržavaju u svim mojim nastojanjima da se bavim onim što volim. Mnogo je tu i neprospavanih noći i raznih odricanja da bih se uopšte bavila ovim, to stoji... Pored toga, nijesam tip nekog ekspresivnog umjetnika koji može sliku da završi za pola dana ili par sati. Meni je potrebno vrijeme, studioznija sam u tom poslu, treba mi posmatranje, razmišljanje, sarađivanje i razrađivanje, tako da to zaista zahtijeva dosta vremena. Nijesam umjetnik koji ni za 15 ili mjesec dana može da uradi nešto, meni treba više vremena. I nemam potrebu da radim mnogo slika, već više volim da imam kontinuitet i da pratim neku svoju nit.

Ista imena se svuda provlače

Kako vidite likovnu kulturnu scenu trenutno u Crnoj Gori?

Negdje možemo reći da nije blistavo stanje na bilo kom polju u Crnoj Gori, a naročito u oblasti umjetnosti. Mislim da je položaj umjetnika na momente veoma zabrinjavajući zbog toga što ima dosta ljudi koji su i cijenjeni i kvalitetno rade i bave se nekim važnim stvarima, a opet se samo jedna te ista imena svuda provlače i svuda su zastupljena - to je činjenica i evidentno stanje. Dalje, svi smo svjedoci da je ovo zahtjevna profesija koja zahtijeva i prostor, mnogo novca za materijal, a na stanju je jedna situacija gdje ljudi nijesu u mogućnosti da nađu zaposlenje. Mladi ljudi koji završe akademiju prolaze golgotu - nema radnih mjesta na kojima bi se mogli zaposliti. Oni nijesu u situaciji, nije ni prošlo dovoljno vremena da bi se mogli dokazati tako da mogu da žive od svog rada i svog stvaranja, pa je situacija koja vlada vrlo nezahvalna. Mislim da postoje različita udruženja čija funkcija bi mogla da bude mnogo veća... U Podgorici, glavnom crnogorskom gradu, ne postoji institucija koja bi eventualno dodjeljivala ateljee umjetnicima, pa makar i neki zajednički prostor u kojem bi ljudi mogli da stvaraju.

Prema mom mišljenju, zalaganje za to bi bio posao nekih udruženja, jer, zašto smo mi članovi organizacija ukoliko nemamo bilo kakve privilegije ili bilo šta što možemo ostvariti i tražiti kroz to članstvo? Postoje neke inicijative... Znate za Kulturnu Bazu Kunst, u pitanju je jedna mlada i nova energija i vjerujem da je i to veoma bitno - konkurencija. Ivana Stanić je okupila različite ljude koji su došli do izražaja, a koji nijesu bili pretjerano promovisani. Ona ima želju i potrebu da radi i zastupa prava i potrebe svih umjetnika, pa samim tim ne mogu reći da se ništa ne dešava, ali mislim da bi moglo mnogo više. Treba napraviti cilj, koncept i plan, a možda čak i okupiti neke druge, nove, mlade ljude sa novim idejama, jer ipak mi funkcionišemo u jednom potpuno novom vremenu. Treba pružiti priliku da se povežemo sa vremenom. Loša je situacija u Crnoj Gori jer smo mi ovdje uopšte zatvoreni za saradnju. Bez razmjene energije na svjetskom nivou nema nikakvog pomaka, a mi jesmo u situaciji da kao ovakva zemlja, prelijepa, dovodimo neke svjetske likove, da organizujemo dešavanja koja će pokrenuti ljude da dolaze ovdje, ali i da idu odavde negdje drugo. Bez toga se ne može funkcionisati ni na kom polju.

( Jelena Kontić )