Oktobar 2016: Pokušaj puča ili obmana?

Za one koji se sjećaju tužnog prizora Kolina Pauela u Savjetu bezbjednosti UN-a, kako promoviše lažne obavještajne podatke o tome da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje (WMD), nedavne izjave američkih zvaničnika poput potpredsjednika Majka Pensa i senatora Džona Mekejna o navodnom „Pokušaju puča uz podršku Rusije“ u Crnoj Gori neizbježno podsjećaju na čuveno Marksovo zapažanje u Osamnaestom Brimeru Luja Napoleona: „Istorija se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“.

To kaže Gordon N. Bardoš, predsjednik SEERECON-a, firme za strateško savjetovanje i analizu političkog rizika koja se specijalizovala za jugoistočnu Evropu, u analizi za Američki centar za demokratiju (ACD).

Iako ističe da je priča o navodnom državnom udaru u Crnoj Gori drugačija vrsta optužbe u odnosu na onu o Sadamovom WMD, Bardoš smatra da oba slučaja pokazuju „do koliko opasnog stepena su pojedinci (i strani i domaći) spremni i sposobni da obmanuju američke lakovjerne kreatore politike i javnost da postignu svoje ciljeve“.

Štaviše, dok Rusija špijunira, miješa se i iskorišćava bilo koji vakuum vlasti da proširi svoj uticaj - kao i većina država, posebno Kina, Iran, Turska i radikalni muslimanski entiteti - američka i evropska rusofobija odvraćaju pažnju od drugih ozbiljnih neprijatelja, ističe ovaj ekspert za balkansku politiku.

Tvrdolinijaši u Vašingtonu vjeruju da činjenica da je Rusija pokušala da napadne demokratsku Crnu Goru znači da moramo biti oštriji prema Moskvi. Ali šta ako Crna Gora nije zapravo demokratija i Rusija nije pokušala da je napadne? pita se on.

„Očigledno je da nas pogrešno shvatanje onoga što se zaista dešava gura u još dublji i opasniji Novi hladni rat, a istovremeno se isključuju potencijalne moućnosti za konstruktivnu saradnju sa jednom važnom regionalnom silom“.

Mekejn je u američkom Senatu u junu 2017. iznio standardni prikaz događaja oko navodnog pokušaja državnog udara u Crnoj Gori: Koliko daleko je Vladimir Putin spreman da ode da bi unaprijedio svoj mračni i opasni pogled na svijet, možda na najuznemirujući način ilustruje ono što se desilo u oktobru 2016. u Crnoj Gori, kada su ruski obavještajni operativci, u saradnji sa srpskim nacionalistima i drugima, pokušali da sruše demokratski izabranu vladu Crne Gore i ubiju njenog premijera na dan izbora.

Bardoš navodi da ozbiljno ispitivanje detalja ovih tvrdnji ukazuje na to da se desilo nešto sasvim drugačije.

„Ono što bi trebalo da zabrine svakog koga zanima kako se američka spoljna politika koncipira i formuliše, jeste kako i zašto vodeći američki zvaničnici iznova prihvataju priče koje nikako ne piju vodu.“

U analizi piše da se za donošenje bilo kakvog zaključka o tome šta se moglo desiti u Crnoj Gori na dan izbora, mora uzeti u obzir novija istorija zemlje tj. priroda režima koji je decenijama na vlasti.

Bardoš navodi da se Đukanović toliko održao na vlasti zahvaljujući „izraženom osjećaju za kretanja političkih vjetrova (stranih i domaćih), i vještom kontrolisanju poluga moći u ovoj maloj zemlji“.

Dodaje da je bilo neophodno i obilje korupcije i izborne prevare. Podsjeća da je politikolog Moizes Naim definisao Crnu Goru kao mafijašku državu u kojoj: Vladini zvaničnici zgrću bogatstvo za sebe, svoje porodice i prijatelje dok eksploatišu novac, snagu, politički uticaj i globalne veze sa kriminalnim udruženjima kako bi cementirali i proširili sopstvenu moć... U mafijaškoj državi, visoki vladini zvaničnici zapravo postaju integralni igrači, ako ne i vođe, kriminalnih poduhvata, a odbrana i promocija tih poduhvata postaju zvanični prioriteti... u mafijaškim državama, nacionalni interes i interesi organizovanog kriminala su sada neraskidivo isprepleteni.

U članku stoji da je OCCRP 2015. proglasio Đukanovića za ličnost godine u organizovanom kriminalu, navodeći da niko osim Putina ne vodi državu koja se toliko oslanja na korupciju, organizovani kriminal i prljavu politiku. Ništa od toga, međutim, primjećuje Bardoš, nije spriječilo Đukanovića da dobije zvaničnu potvrdu SAD-a tako što je pozvan u Bijelu kuću u aprilu 2014.

Bardoš kaže da Đukanovićev režim nikada nije uzimao izbore zdravo za gotovo i da je navodni pokušaj puča 2016. bar treći „napad na državu“ koji se dogodio u Crnoj Gori uoči izbora proteklih godina. Iako je Đukanovićev režim razvio izoštrenu tehniku manipulisanja polugama moći da održi kontrolu nad zemljom, u proteklih nekoliko godina su prebjezi iz vladajuće koalicije i organizovanija ujedinjena opozicija počeli da predstavljaju prijetnju za njegovu vladavinu tako da je shvatio da se ishod izbora 2016. ne može uzeti zdravo za gotovo, piše u članku za ACD.

„Stoga je potrebna dodatna pomoć kako bi se osigurala pobjeda, a ona je došla u obliku onoga što je postalo međunarodno poznato kao pokušaj državnog udara pod pokroviteljstvom Rusije“.

U analizi se podsjeća da je specijalni tužilac Milivoje Katnić nekoliko dana prije izbora otkrio „organizovano kriminalnu grupu“ koja je planirala „nezapamćeni užas“ na ulicama Podgorice, i da bi Crna Gora bila „zavijena u crno, kao nikad u istoriji”.

Bardoš se pita zašto Katnić, ako je otkrio tako opasni zavjeru, koja je, prema njegovim riječima uključivala do 500 ljudi, nije obavijestio ministra unutrašnjih poslova, ministarku odbrane, ili Savjet za nacionalnu bezbjednost zemlje. Čak je i meta zavjere, sam Đukanović, rekao da je za to čuo iz medija.

„Ili je specijalni tužilac opasno nekompetentni i izdajnički lakrdijaš ili je priča izmišljena obmana i nikad nije bilo nikakve prijetnje“, kaže Bardoš.

Iako je Katnić rekao da je navodna zavjera usmjeravana iz Srbije, on nije to podijelio sa srpskim kolegama niti je tražio njihovu saradnju da bi je osujetili. Kao još interesantnije se navodi to da je Katnić očigledno vodio tajnu operaciju nadzora „zavjerenika” u susjednoj, suverenoj državi, a Beograd se nije bunio. Reakcije beogradskih zvaničnika autor opisuje kao konfuzne i kontradiktorne.

Bardoš piše da sumnju izazivaju i zavjerenici koje je uhapsio Katnić i da se prije mogu povezati sa komičnom operom nego sa špijunažom. Među njima su „keramičar, poljoprivrednik i taksista, krojač, muzičar, ribar, vozač hitne pomoći, penzionisani građevinski tehničar“. Kaže da je ova raznolika družina trebalo da sruši vladu koju brani 5000 obučenih policajaca i 2000 vojnika.

U analizi se navodi da se veći dio Katnićevog slučaja, kao i izlaganja Džona Mekejna u Senatu - zasniva na svjedočenju Saše Sinđelića, „fantazera sa istorijom mentalnih bolesti, čije je najveće dostignuće u životu bila krađa traktora i ubistvo njegovog vlasnika. Kao zanimljivo se navodi to što se Sinđelić brzo transformisao iz glavnog organizatora zavjere u svjedoka saradnika tužilaštva.

„Jedna od mnogih apsurdnih stvari koje je Sinđelić 'otkrio' tokom svjedočenja je da crnogorska proruska opozicija' zapravo radi za zapadne obavještajne službe,“ piše Bardoš.

Sinđelić je rekao da su dva agenta GRU-a (ruske vojne obavještajne službe) Eduard Širokov i Vladimir Popov zatražili od njega da organizuje državni udar i obezbijedili mu novac i opremu. Širokov je navodno ranije službovao u Poljskoj, gde je otkriven kao špijun i prisiljen da napusti zemlju. Međutim, iako je razotkriven kao špijun i bio poznat zapadnim obavještajnim službama, ruske obavještajne službe su navodno odlučile da mu povjere, kako je u jednom medijskom izvještaju nazvan, „jedan od najsmjelijih primjera pokušaja Kremlja da potkopa evropske demokratije“.

Podsjeća da se GRU nije ni trudio da mu da novi identitet već je samo promijenio nekoliko slova u njegovom imenu tako da je Eduard Širokov postao Eduard Šišmakov.

Crnogorski zvaničnici tvrde da se dodatni „dokazi“ o ruskoj umiješanosti u zavjeru mogu vidjeti u prenosu novca iz Vestern uniona koji se nalazi u istoj ulici kao sjedište GRU-a u Moskvi na Sinđelićev račun u Beogradu.

„To bi trebalo da nas ubijedi da za finansiranje rušenja strane vlade i atentat na lidera države, ruski obavještajni agenti neće uzeti novac iz crnog budžeta, već će poći do lokalne banke i čekati u redu da bi na šalteru obavili transfer kojem je lako ući trag,“ kaže Bardoš. Dodaje da je Sinđelićevo svjedočenje puno drugih nedosljednosti, kontradiktornosti i vjerovatnog vrdanja.

Za drugog svjedoka optužbe, Miroslava Velimirovića, Bardoš kaže da je ispao komičan i da je dao oprečne izjave o oružju koje je navodno trebalo da se koristi u atenatu na Đukanovića.

Bardoš dalje navodi da je jedan svjedok u junu 2017. pred odborom američkog Senata svjedočio da je bivši komandant srpske žandarmerije Bratislav Dikić priznao učešće u aferi.

„Dikić, zapravo, nije to učinio i uporno je negirao bilo kakvu krivicu u vezi sa takozvanom 'zavjerom'. Činjenica da je Dikić, koji boluje od karcinoma, prisiljen da pati tokom ovog postupka, čini ovu farsu još odvratnijom“.

Američki ekspert kaže da je Katnić vremenom počeo da osporava sopstvenu verziju događaja.

U februaru 2017. je tvrdio da ima dokaze da je ruska federalna služba bezbjednosti (FSB) bila uključena u navodni pokušaj puča, i da „znamo da iza ovoga stoje ruski državni organi.“ U oktobru 2017. je rekao da je jedinica komandosa GRU-a koja je trebalo da učestvuje u puču bila stacionirana na Zlatiboru. Međutim, u novembru je kazao da nikada nije tvrdio da ruska vlada stoji iza navodne zavjere.

Tužilac je takođe priznao da su transkripti navodnih komunikacija zavjerenika „netačni“ ili samo „polu-tačni“, ističe Bardoš.

Dodaje da, koliko god veći dio ove priče djeluje kao farsa, ono što se dešava u Crnoj Gori ukazuje na ozbiljnije probleme u Evropi.

„Od pada komunizma, politika Zapada prema istočnoj Evropi zasnovana je na uvjerenju da će samo obećanje o pristupanju EU po sebi ima trajne, transformacijske efekte na političke, ekonomske i pravne sisteme ovih država i pretvoriti ih u 'liberalne demokratije' fetišizovane u spoljnopolitičkim salonima Njujorka i Vašingtona“. Međutim, ono što se može vidjeti širom regiona, naročito u Bugarskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rumuniji i Slovačkoj, je sasvim suprotno. Te države ne samo da se ne transformišu u skladu sa očekivanjima, nego aktivno i svjesno odbacuju političke i društvene direktive Brisela, podsjeća Bardoš.

„Tako je čitava paradigma evroatlantskih integracija kao katalizator demokratskih reformi sada ozbiljno dovedena u pitanje“.

Crnogorski slučaj nameće i pitanje da li je moguće formulisati djelotvornu, relevantnu i stabilizujuću balkansku i rusku politiku ako su pretpostavke na kojima počiva ta politika zasnovane na lažnim ili iskrivljenim razumijevanjima problema sa kojima se suočavamo, kaže Bardoš.

Podsjeća da je veći dio izlaganja Kolina Pauela u SB UN u februaru 2003. bio zasnovan na informacijama iračkog agenta za kojeg se ispostavilo da je „lažov...lopov i slab student, a ne ekspert za hemijski inženjering, kako je tvrdio. Veći dio njegovog opisa Sadamovog biološkog i hemijskog oružja je zapravo iz holivudskog filma „Stijena“ (The Rock), navodi Bardoš i podsjeća da je rezultat bila smrt stotina hiljada ljudi i destabilizacija čitavog Bliskog istoka.

Američki ekspert kaže da se „iako više apsurdno nego tragično“, istorija nedavno ponovila u ovom slučaju kada je Mekejn u Senatu rekao da su šarlatani u crnogorskoj šaradi „samo jedna faza dugoročne kampanje Vladimira Putina da oslabi SAD, destabilizuje Evropu, razbije NATO, podrije povjerenje u zapadne vrijednosti i oslabi svaki otpor njegovom mračnom i opasnom pogledu na svijet“.

Ovo, smatra Bardoš, pokazuje da političari i liberalni internacionalisti u Vašingtonu nastavljaju da promovišu bilo kakvu praznu priču dok god ona unapređuje njihove militarističke, intervencionističke priče, planove i interese. Svoj osvrt na dešavanja u Crnoj Gori zaključuje riječima bečkog esejiste i satiričara Karla Krausa: „Kako se svijetom vlada i dovodi do rata? Diplomate lažu novinare i vjeruju u te laži kada ih vide u štampi.“

Đukanović znao da će mu Zapad dozvoliti sve da bi ostao na vlasti

Bardoš kaže da će, imajući u vidu balkansku politiku i intrige, vjerovatno proći godine dok se razmrse ove suprotstavljene tvrdnje i navodni dokazi, ali da se, na osnovu trenutno dostupnih informacija, nameću tri moguća scenarija onoga što se moglo dogoditi.

Prva verzija popularna u javnosti - da je u pitanju zvanična operacija ruske obavještajne službe koja je imala za cilj rušenje Đukanovićevog režima i sprečavanje ulaska Crne Gore u NATO - djeluje najmanje vjerovatno.

„Šta god mislili o ruskoj diplomatiji i službama bezbjednosti, malo ko će ih optužiti da su neprofesionalni ili aljkavi“. Ističe se da je teško povjerovati da bi ruski zvaničnici dali tri nedjelje jednom obavještajcu, čiji je identitet već otkriven, da organizuje puč uz pomoć ljudi kao što su Sinđelić i Velimirović.

Osim toga, javna je tajna da Moskva decenijama ima naklonjene pojedince u vojnim establišmentima i službama bezbjednosti svih balkanskih država. Bilo kakav ozbiljan pokušaj rušenja crnogorske vlade - ili bilo koje druge vlade u regionu - aktivirao bi te ljude, a ne Sinđelića i Velimirovića.

Druga mogućnost je da su ruski i srpski nacionalisti bez odobrenja izveli operaciju. Dokazi koji potkrepljuju ovu mogućnost mogle bi biti fotografije koje navodno pokazuju da se Sinđelić sastao sa pojedincima za koje se tvrdi da su Širokov/ Šišmakov i Popov u jednom beogradskom parku. Mada ako se radilo o ozbiljnoj operaciji nadzora, postavlja se pitanje zašto nisu korišteni jednosmjerni mikrofoni kako bi uhvatio razgovor navodniih zavjerenika. Iako ova verzija izgleda malo vjerovatnija i ne može se potpuno odbaciti, ipak je teško prihvatiti sve ostale nedosljedne i apsurdne pojedinosti iz zvanične verzije događaja.

Treća mogućnost, prema Bardošu, je da se radi o obmani koju je osmislio i počinio Đukanovićev režim da bi stvorio osjećaj vanrednog stanja u zemlji, ocrnio političke protivnike kao „proruske izdajnike“ i na kraju obezbijedio režimu još jedan mandat. Ovoj mogućnosti ide u prilog to što je Đukanovićeva klika već nekoliko puta uspješno koristila ovaj trik.

Američki stručnjak konstuje da je Đukanović vjerovatno ispravno kalkulisao da će mu SAD, EU i NATO dozvoliti da uradi sve što je mu potrebno da bi ostao na vlasti i navodi komentar Vanje Ćalović u vezi sa navodnom zavjerom.

„Đukanović predstavlja NATO i Rusiju kao glavno pitanje i uspijeva u tome jer ako posmatrate Crnu Goru iz Londona ili Vašingtona, naravno da ćete reći da je to važnije od onoga što se zapravo dešava u zemlji: korupcija i kršenje ljudskih prava. Crna Gora je raj za kriminalce i pruža im razne vrste podrške poput pranja novca. To je ono što Đukanović pokušava da sakrije od Zapada ističući NATO kao glavno pitanje.“

Posljedice politike Zapada - ratovanje sa Rusijom po svaku cijenu - odlažu demokratizaciju Balkana

Ekspert za politiku Balkana smatra da crnogorski primjer ukazuje na nešto što još više zabrinjava.

„U aktuelnoj političkoj klimi u kojoj percipirana potreba za vođenjem hladnog rata protiv Rusije/Putina obuhvata sve druge interese, zapadni kreatori politike, svjesno ili ne, sada vide ulazak u NATO kao alternativu demokratskoj reformi - a balkanske autoritarne vođe su brzo to shvatile.“

Bardoš upozorava da će posljedice aktuelne zapadne politike na Balkanu - vođenje Hladnog rata protiv Rusije po svaku cijenu - nesumnjivo odgoditi demokratizaciju regiona za još jednu generaciju. On citira politikologa Srđu Pavlovića, koji je taj fenomen nazvao stabilokratija.

„Suštinska vrijednost stabilokratije je uvjerenje da su zaštita i promovisanje zapadnih interesa najvažniji. Međutim, to je dvosmjerna ulica. Režimi koji razumiju to suštinsko uvjerenje i koji su voljni da štite i održavaju zapadne geopolitičke, bezbjednosne, vojne, ekonomske ili energetske interese u datoj zemlji obično su pošteđeni gnjeva velikih sila kao što su SAD, Britanija, EU. Stoga lokalne autokrate mogu da čine sve što odgovara njihovim potrebama u svojim privatnim domenima. Stabilokratija omogućava Zapadu da održi retoriku promovisanja demokratskih, slobodnih, fer i transparentnih izbora, nezavisnog pravosuđa, snažnog parlamenta, vladavine prava, zaštite ljudskih prava i potrebe za borbom protiv korupcije i organizovanog kriminala. Istovremeno, to lokalnom partneru omogućava da postavi fasadu demokratije, dok smanjuje ulogu parlamenta, održava nefer izbore, kriminalizuje lokalnu političku arenu, preuzimanjem diktatorskih ovlašćenja, donošenjem predatorskih zakona sa ciljem eliminacije političke konkurencije i gušenjem suprotstavljenih glasova, kao i pljačkom državnih resursa u korist političkih lidera i njihovih najbližih saradnika”.

U analizi se navodi da su empirijski dokazi koji ilustruju ove pojave lako dostupni. Iako je Crna Gora stekla nezavisnost, postala kandidat za članstvo u EU i ušla u NATO, njena ekonmija je, prema Indeksu demokratije Ekonomist intelidžens junita, pala sa 58. mjesta u 2006. na 85. mjesto 2016. godine. Bardoš navodi i podatak Reportera bez granica da je prema godišnjem indeksu slobode medija Crna Gora doživjela pad sa 58. mjesta 2007. na 106. ove godine.

( Angelina Šofranac )