Knjiga zauvijek otvorena
Drevni jezik oživljava u sadašnjem. Jezik je ono što zadnje umire. Taj dreveni jezik Mak pretvara u najljepše stihove
U životu treba mudro da šutiš
Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka
(Uspavanka)
Postoje knjige koje ne umiru, koje žive poput živih, sa živima, knjige koje stalno i iznova ispisuje nevidljiva ruka, na platnu života, knjige kroz koje govore mrtvi, glasovima živih, u živima. Knjige istrgnute iz tmice, iz zemlje, iz kamena, iz sjemena nemuštog u zemlji vjekovima zatomljenog, koje u njima nenadano procvjeta i rascvjeta se najljepšim cvijetom. Knjige istrgnute iz stvarnih događaja i duboke mistike, iz mitskog, iz prajezika, pratame, drače, korijenja. Knjige u kojima se čuju vukovi, prapotopski vjetrovi, izvori davno presahli, pra-stanje koje sve čuva. Istrgnute iz tog stanja i tih korjenova, one vječito žive. Njih stalno i iznova ispisuje ruka povjesničara koji nije dostupan oku smrtnika, ni ruka smrtnoj ruci. U neprestanoj borbi sa zaboravom, one uvijek pobjeđuju zaborav. Ona uvijek postojeća nit života provlači se kroz njih, veže njihove stranice. Nikad raskinuta poveznica. Nit životodajna. Postoje knjige koje i nezapisane žive. Te vječno žive i pulsirajuće knjige, čekaju privilegovanog izabranika, kojeg će iznjedriti vrijeme, trenutak određen za njih, i njega. Skrivene u mramorju, u žilama gora, u pojedinačnoj i opštoj memoriji. A kada vrijeme dođe, može ih zapisati samo jedan i jednom. Nikada drugi i drugačije.Takvog prepisivača određuje sami Tvorac, Demijrug iz kojeg sve potiče i kome se sve vraća.
Uvijek žive knjige
Te knjige su, uistinu, rijetke, u njima pjeva postanje samo. Takve su knjige sve preživjele i nadživjele, ljude, pokoljenja, vjekove, svoje tvorce, i žive dalje. Uvijek žive. Ep o Gilagmešu, Ilijada, Enuma Eliš, Mahabaharta, Knjiga proroka Jeremije, Kuran, Knjiga o Jovu, Rubajie, Pjesma nad pjesmama, Čovjek razgovara sa svojom dušom... Egipatska knjiga mrtvih. Osjećamo ih jednako mi, kao i oni koji su ih pisali, vrijeme u kojem su nastajale, sva kasnija, i ona prvotna vremena, u njima su. U njima smo, svi koji jesmo i koji ćemo biti!
Postoje zato što postoje.
Takvim knjigama se pridružuje Kameni spavač Maka Dizdara. Zemlja Bosna je imala rijetku privilegiju - da iznjedri tu knjigu i njenog pjesnika. Njih, te uvijek žive knjige, i ovu među njima, iznjedri udes, kako bi se spasili od propasti, Usudom obilježenog. Bosna nosi ovaj znak, i njen pjesnik. Zbog toga je zaslužila ovakvu knjigu - Spavača koji je uvijek budan. Postoje knjige koje jednu zemlju učine vječnom. U ovom slučaju, ta zemlja je Bosna, a knjiga Kameni spavač. Nigdje jedna zemlja nije iznjedrila takvu knjigu i nigdje jedna knjiga nije učinila vječnom jednu zemlju. Iz ove knjige odvazanjaju sudbinski akordi koje su profilisali vjekovi i pokoljenja, spaljeni heretici postaju zvijezde, kamen pjeva svoju i našu nemuštu, no uvijek i svuda, čujnu pjesmu, svudaprisutnu pjesmu.
On govoraše glasom i glasnim i jasnim
Da ništa ni ikoga i niti od koga da ne krije
Od takve riječi i kroz usahlosti kroz oholosti i lasti
Procvjetaće iz pustih mladica zeleni jeleni i mliječi
Ovako još nikto govorio ranije nije
Da svaka riječ je na ranu rečena
Da rane liječi
On tako toplo i meko govoraše
Kao kad blagodetna proljetnja kiša romoraše
U pusti kakvoj kroz mrak mrkli i gusti
Na obali slanog mora kao u hramu
Na cesti kao na maslinovoj gori
Kad nigdje još zlatne zrake kad nigdje glasa
Ni pijetlu navještenom ni bilo kakvoj hori
U kojoj bi od riječi da se
Uznemiri žiće
Ustalasa
Masa
On slovom svojim gorkim a ne mačem i kopljem
Učini se i žeatocem
I snopljem
On slovom svojim krči pute
I put otvori
Zori
(bbbb)
Kao što je Grčka iznjedrila Homera, i po njemu, zauvijek postala prepoznatljiva, Bosna je iznjedrila Maka, koji je probudio sve spavače te zemlje od postanja, učinvši sebe i nju uvijek budnom. On je probodio najljepšu poemu ispisanu po kamenju bosanskih planina. Draču i trnje pretvarajući u cvijeće. A tmicu u svjetlost. Od mramorja je sazdao nerazrušive kule i najljepše palate, pred kojima su nemoćni vrijeme i varvari. Rušeni su gradovi, paljena sela, ubijani ljudi, usud koji se ponavlja nad Bosnom i u Bosni, ostali su spavači, Bošnjani i svi dobri ljudi, da žive u ovoj knjizi. Tragika jednog naroda pretvorena je u najljepšu himnu. A spoj, što ga između Mak napravi, neprolazan je.
Glasovi mrtvih i živih
U njoj svi živi čuju sve mrtve, svoje prethodnike, to višeglasje prerasta u veličanstveni hor, koji odjekuje u zemlji i svemiru, vremenu i čovjeku, dajući snagu živima da i dalje žive, a mrtvima da u njima traju.
Prepliću se i raspliću glasovi mrtvih i živih. Ono kolo u koje su svi uhvaćeni, o kome Mak pjeva, Kolo bola: Koliko kola od dola do dola/Koliko bola od kola do kola/. Zemlja i kamen i nebo, sve pjeva. Taj pjev nadjačava smrt. Vrijeme i njegove zube. Uništitelje svemoguće. Sve suštinsko i dubinsko se oglašava. Prajezik, praživot, pratama, postaju živi govor, život, svjetlost:
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
I ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put do mene
(Putovi)
Drevni jezik oživljava u sadašnjem. Jezik je ono što zadnje umire. Taj dreveni jezik, arhaiku, prastanje jezika i čovjeka, Mak pretvara u najljepše stihove, koje ispisuje postojanje samo. Otuda postojanost ove knjige, knjiga postojana!
Zato je živa kao narod, kao jezik kojim govori. Pisala ju je Bosna cijela, Bošnjani, svi dobri ljudi ovoga i onoga svijeta. Dok bude zemlje Bosne biće i Kamenog spavača i njenog pjesnika Maka. Njene biblije, proročke knjige, žilišta jezika, koji je u njoj dostigao najviše stanje. Zemlja prerasla u jezik, iz kojeg se rođaju besmrtne riječi. Dok je čitate, osjećaj da se riječ svaki put, iznova rađa. Vječito porodilište.
Bosna je u Kamenom spavaču dobila svoju svetu knjigu. Knjiga mrtvih koju čitaju živi. Da bi živjeli dalje. Postoje knjige koje mnogi žele pisati, ali to može samo jedan. Takva knjiga je Kameni spavač, a mogao ju je npisati samo Mak Dizadr. Napisao jedan, a potpisali, prošli i budući. Postoje knjige koje vrve istinama, koje rijetki prepoznaju. Zato je rijetkima dato da prime poruke, da ih prenesu, svima, bez razlike! Kameni spavač je knjiga poruka, koje je Mak primio, i, prenio svim ljudima.
.......................................
Neka je otvorena za sve ljude
Što mitnice ne minu
Al mitničare ne mite
Nego ih uvijek jasno i javno
I ruže
I kude
Neka su vrata djedovske hiže
Širom otvorena
Za one što na mučnom ročištu
Znaju za riječ
Blagu i
Čistu
Za riječi koje su jednako dane
Za one daleke i neznane
Kao za one uz skute
Što su nam
Bliže
Za one hude što život bez jala žive
A život im se
Povazdan
Ruga
Neka je otvorena za neznanog brata
I neznanog
Druga
Za one koji u tmici svoje tamnice
U čami svog čamovog tijela
Zbog toga pate
Žudeći da slovo ono bude
Za svekolike
Ljude
Da se svi oni konačno
Sa tim slovom
Zbrate
(Hiža u Milama)
Kao ova Hiža, tako i ova knjiga, za sve i zauvijek, širom je otvorena .
Postoje knjige kao kamen, kao planina, kao rijeka. U njima sve pjeva. Glasom kojim ne može umuknuti, šumom rijeke koja ne može presahnuti. U njima sve teče, njima sve se vraća. Izvor i utoka svega: jezika, pjesništva, mudrosti i saznanja. Kameni spavač je takva knjiga. Njoj se nema šta dodati ni oduzeti. Od nje se može učiti i naučiti. Knjiga bola i radost, saznanja i sveznanja. Knjiga vaša i knjiga naša, svih, bez razlike.
Izdanje kakvo zaslužuje knjiga osuđena na trajanje bez roka
Nestrpljiv da što prije u rukama imam izdanje Kamenog spavača, objavljeno povodom sto godina od Makova rođenja, molio sam Gorčina Dizadara da je što prije pošalje.
Knjiga je stigla autobusom Sarajevo - Herceg Novi. Lijepo oblikovana. Sačekao sam je na stanici, a potom čitao, držao u rukama, ophodeći se prema njoj, kao božanstvu. Eto, postoje i ovakve knjige. Koliko bi siromašniji bili bez njih?! Sa njima smo bogati neizmjerno. Hvala Bosni i njenom i našem Maku za ovaj neprocjenjivo dragocjeni dar. A Fondaciji s imenom njenog pjesnika za ovo lijepo izdanje , s pozlaćenim rukama, na naslovnoj strani, k nebu podignutim. Trebalo bi je čitavu optočiti zlatom, uklesati u kamen, sa kojeg je prepisana. I bez toga, ona je u nama, u dušama svih ljudi. Činjenica koja garantuje trajanje, bez roka.
Galerija
( Miraš Martinović )