Neke najave autoritarnosti nove vlasti ili zamke revanšizma

Povodom najava o smjenama direktora vaspitno-obrazovnih ustanova

Pad bivšeg režima već u početnim analizama pokazao je, nažalost, u kakvom katastrofalnom stanju se nalaze naše državne institucije i kako je razoreno i podijeljeno crnogorsko društvo u svakom pogledu. Naslijeđene zarobljene državne institucije kao „ekspoziture partijske države“ potrebno je demokratski rekonstruisati kroz suočavanje sa prošlošću, nuđenjem alternative kroz novi sistem vrijednosti, a ne samo, kako se čini, izvršiti rušenje/smjenu kadrova i deklarativni prekid sa tim režimom. Da se ne bi ponovila repriza „plišane revolucije“ iz 1989. koja je imala domete samo početnog impulsa slobode, ali bez artikulacije strateškog cilja, potrebna je radikalna transformacija društva i svih njenih institucija. Sadašnje stanje tranzicije vlasti - demokratska smjena vlasti putem izbora prilično podsjeća na riječi Adama Mihnjika - osvojena je sloboda ali se ne zna šta sa njom učiniti. Ova sloboda je tek prvi korak ka budućoj i dugo očekivanoj promjeni društvenog sistema i društvenih institucija. Pad režima i osvajanje slobode ne znači automatski demokratsku transformaciju društva, kako danas neki novi/stari političari pobjedničke koalcije jednostrano i uprošćeno smatraju. Radikalni raskid sa prošlošću i sa bivšim režimom tek predstoji, jer smo na samom početku, pa se ne može sa sigurnošću reći u kom pravcu će se on kretati, a nije nepoznato u novijoj istoriji da su se najdemokratskije namjere i ideje pretvorile u svoju suprotnost, u konzervativne ideje i pokrete.

Nakon pobjede na parlamentarnim izborima, promjena personalnog sastava vlasti je normalna pojava u politici i u najdemokratskijim zemljama. Međutim, te kadrovske smjene koliko god bile neophodne za razvlašćivanje bivšeg režima, vođene bez stroge selekcije, same po sebi neće značiti demokratske promjene, koje se očekuju od pobjedničke koalcije.

Najava partijskog zapošljavanja po dubini u državnim instuticijama suprotna je obećanjima ekspertske vlade. Na djelu je preokupiranost opštim partijskim grabežom za što više funkcionerskih mjesta pa se stiče utisak da se negdje izgubila ona obećana demokratska strategija razvoja i meritokratija. Iskušenja nove vlasti u funkcionerskom pristupu politici, umjesto demokratskom, izgleda su, nažalost, nepremostiva i fatalna prepreka za sve koji vrše vlast. Demokratizacija društva i ovako ogoljeno shvatanje politike kao svrhe samoj sebi, umjesto građanima i društvenoj zajednici nije obećavajuća promocija nove vlasti. Stiče se utisak kao da politika pripada samo političarima, kao što je do juče bilo, i da je politika puko osvajanje vlasti a ne politička participacija građana.

Pored toga, decenijski autoritarni mentalitet društva objektivno ne ide na ruku akterima nove vlasti da budu bitno različiti od onih iz bivšeg režima, budući da smo svi mi „djeca komunizma“, neko onog bivšeg, starog, a neko ovog „novog“ i mnogo opasnijeg komunizma bivše vlasti, u kom se decenijama sijao strah prema građanima, njegovao kult ličnosti, duh podaništva i bespogovornog potčinjavanja. Budući da je nova vlast do juče bila opozicija bivše vlasti i da je antropološki stasavala u nedemokratskom ambijentu i autoritarnom kulturološkom mentalitetu, nije mogla preko noći naučiti demokratske lekcije i manire potrebne za demokratsko upravljanje i tranziciju društva.

Ipak, očekivano je da nova vlast bude osjetljivija od prethodne na ogrezlu partokratiju, jer je između ostalog i na tim principima zadobila vlast na izborima, a posebno u politici obrazovanja i vaspitanja. Jer ako se obrazovanje ne transformiše u „školu za emancipaciju ličnosti“ i ako se puko činjenično znanje ne zamijeni funkcionalnim znanjem, u cilju razumijevanja naučenog i sposobnosti samostalnog mišljenja kroz objašnjenje pojava i događaja, neće biti ništa od prijeko potrebne i obećane humanizacije društva i revitalizacije kulture. Demokratska radikalna rekonstrukcija institucija sistema, uključujući posebno obrazovne i kulturne institucije je neophodna i istinski moguća samo strogom selekcijom kadrova i starih i novih na mikro i na makro nivou, tako da institucije mogu da ozdrave i nesmetano funkcionišu, ali bez revanšizma.

Medijske najave smjene (možda i spekulacije ili glasine zlobnika) direktorice podgoričke Gimnazije, Zoje Bojanić-Lalović ne uklapaju se u demokratsku rekonstrukciju obrazovno-vaspitnih institucija, jer je ova gimnazija paradigma demokratske škole 21. vijeka, a stil rukovođenja i upravljanja koji se u njoj praktikuje školski primjer praktičnog ispunjenja najviših Standarda kompetencija direktora. U to sam se lično uvjerio kao član tima prosvjetnih nadzornika koji je vršio eksternu evaluaciju ove ugledne ustanove u ime Zavoda za školstvo u kojoj su rukovođenje i etos, dakle dvije najvažnije oblasti kvaliteta koje su preduslov za kvalitetnu nastavu, ocijenjene najvišom ocjenom u skladu sa standardima kvaliteta. U procjeni kvaliteta rukovođenja i etosa ove škole aktivno su učestvovali učenici, nastavnici i roditelji kao ravnopravni učesnici i partneri obrazovno-vaspitnog procesa. Građanska i službena dužnost me obavezuju, dakle etika poziva i struke, da javno saopštim svoj stav neslaganja sa ovim najavama o smjeni direktorice Gimnazije, jer je zasnovan na objektivnim argumentima na osnovu zvaničnog Izvještaja o utvrđivanju kvaliteta obrazovno-vaspitnog rada ove ustanove. Nakon eksterne evaluacije, koja je jedini kriterij kvaliteta rada jedne obrazovno-vaspitne ustanove, može se reći da je renesansa ove škole otpočela dolaskom Zoje Bojanić-Lalović čije ime treba da bude zapisano zlatnim slovima u Ljetopisu Gimnazije. Sve je u ovoj školi inovirano, uređeno, kultivisano, humanizovano i znatno unaprijeđeno sa jednim osnovnim ciljem - da koristi učenicima, roditeljima i nastavnicima. Stvorena je bezbjedna, stimulativna i prijatna atmosfera za nastavu i učenje, tako da nedovršeni mandat direktorice Bojanić-Lalović predstavlja zlatno doba podgoričke Gimnazije.

Lična politička i ideološka uvjerenja nekog direktora ili državnog službenika ne smiju biti smetnja i prepreka za profesionalnu karijeru u nekoj državnoj ustanovi. Uostalom obrazovanje nije moglo i ne može biti izolovano od društvenog konteksta, ma kakav on bio, jer ga on u cjelini determiniše. Ne možemo se praviti Englezi pa da glumimo kako smo svi do juče bili opozicija bivšoj vlasti, jer i da smo htjeli ne bi nas bilo na rukovodećim mjestima.

Da bi se sa riječi prešlo na djelo, na djelu treba pokazati da se stare nepravde bivšeg režima prema političkim neistomišljenicima ne smiju ispravljati nanošenjem novih nepravdi - osvetom i revanšizmom, i zbog toga se smjene kadrova moraju voditi selektivno, na temelju poštovanja objektivnih kriterija kompetentnosti i profesionalnosti. Zamke revanšizma prema političkim neistomišljenicima treba da budu relikt prošlosti, jer su strano tijelo istinske demokratske tranzicije zdravog društva. Moramo konačno iskoračiti iz ovog bolesnog stanja kada je patologija normalnosti (Erih From) bila naša jedina egzistencijalna sudbina. Sudeći po ovim najavama, bojim se da patologija normalnosti tek počinje.

Autor je samostalni savjetnik u Zavodu za školstvo

( Vojin Cicmil )