Hrana i pitanje identiteta: Navike koje posljednje nestaju

Zima je tu, a sa njom i svi mogući praznici. Udrobljene, naša i danska tradicija traže da budu ispoštovane. Dobro, biće malo više šopinga po tzv. etničkim radnjama da se sve, pogotovo ovo naše: kiseli kupus, rebra, jufke i ostalo nabave, ali šta se može, proći će i to.

"Ki-sjelo zel-je,“ na našem jeziku, po slogovima izgovara moj lokalni trgovac, Iračanin po porijeklu. „Stiže uskoro, poručio sam,“ nastavlja onda na danskom, sav važan što ima kontrolu nad svojim mušterijama i njihovom tradicijom.

Priča o hrani i običajima vezanim za ishranu nije nimalo naivna stvar. Pogotovo ako ste promijenili životni kontekst i živite u dijaspori, dakle, između dva svijeta. Tada se stvar zagužvava jer se uticaji miješaju, a odnos prema hrani se zaoštarava, dovodi se često u vezu sa jednim od najvažnijih pitanja - pitanjem identiteta. Imate li ga ili nemate. Naravno, ako ste se preusmjerili na fastfood, jedete u Mekdonaldsu, ili bilo kojem drugom prehrambenom lancu tog tipa, onda ga nemate, a ako držite do dobre domaće supe, sarme, upražnjavate pitu i sitne domaće kolače, onda ste ga očuvali. Uz sve ovo idu i navodno ozbiljna istraživanja koja podržavaju vašu uobrazilju da u novom svijetu imate veće šanse za uspjehom ako se držite kulinarske tradicije, sarme, pite i sitnih domaćih kolača.

Danci, koji su u mom slučaju domaćini i oni koji kao takvi diktiraju pravila integracije došljaka, istaći će da je u redu držati se svojih prehrambenih običaja, da je to nešto što se posljednje napušta u novoj sredini. Primjer onih danskih emigranata koji su u Americi nastavili da jedu sild, ili pajcovanu živu ribu, frikadele, tj. faširane šnicle, te kalorični smeđi sos, kao uspješnijih Danaca u odnosu na one koji su se preko noći amerikanizovali i preorijentisali na fastfood, ističe se često i u raznim kontekstima.

Iako je Skandinavija kao dio savremenog kapitalističkog svijeta podložna svim mogućim uticajima, na području ishrane i socijalnih običaja vezanih za hranu, pokazuje se da i nema tako drastičnih zaokreta. Prema istraživanjima, Šveđani su i dalje zadržali u svom meniju obične kuhane krompire kao najčešći prilog glavnom jelu, suši, iako se o njemu mnogo priča i gastronomski je hit, daleko je od toga da zaguši proizvodne trake ovog dijela svijeta, samo 10% Norvežana jede van kuće jednom ili više puta sedmično, a najveći broj Skandinavaca drži da je večera glavno jelo, koje se sastoji od mesa, krompira i povrća, jelovnik koji je star sto i više godina.

Valjda zato i nema velikog paljenja i nerviranja zbog insistiranja roditelja sadašnjih imigranata da njihova djeca u savremenim danskim dječijim institucijama jedu drugačije. Najvažnije je da idu u te iste institucije, u čemu je zakon, odlučan da sprovede integraciju mališana već u prvoj generaciji, nepopustljiv, a to da li su vegetarijanci, vegani, ili jedu samo na halal način zaklano meso i pripremljenu hranu, nešto je što je stvar izbora i što se praktično rješava u dogovoru između roditelja i uprave pojedinačne institucije.

Na javnom planu su stvari nekako uređene i izgledaju pod kontrolom, iako od strane roditelja povremeno postoji sumnja da li se dogovoreno poštuje. U pitanjima postavljenim personalu da djeca slučajno nisu pojela nešto van vegetarijanskog menija, a pogotovo artikala koji su van onih propisanih halal kodeksom, treba prije svega vidjeti nepovjerenje u institucije i javni sektor uopšte. Nešto što je donešeno iz matične zemlje, gdje tog bazalnog povjerenja u sistem nije bilo i ljudima je teško povjerovati da ono, povjerenje u sistem, kao realna vrijednost negdje uopšte postoji.

Na privatnom planu su stvari mnogo koloritnije, da ne kažemo haotičnije, tu se dramatičnije sukobljavaju staro i novo, naslijeđeno i usvojeno. Čini se da se vodi svojevrstan rat za duše i formiranje identiteta svake jedinke. Na pitanje da li postoji neka razrađena i konzekventno primjenjivana strategija u tom ratu, nema jasnog odgovora. Država i novo društvo u koje ste došli računaju da će vas i vaše nasljednike apsorbovati u dogledno vrijeme, vi sami opet izmičete, igrate se mačke i miša, iako znate da su odsi nejednaki. Država i društvo u kojem ste se obreli ima veće resurse, više iskustva i dalekosežnije vizije, može si dozvoliti strpljenje i sitne zaobilaznice. Može računati na eventualan zastoj u isporukama vegete, ajvara, lošim godinama kad su u pitanju berbe kupusa, a prije svega može računati na siguran zamor materijala, pod čim se podrazumijeva odustajanje i prepuštanje opšem trendu. Trendu koji podrazumijeva prihvatanje pjesme Jingle bells kao univerzalne zimske himne i black fridaya kao glavnog praznika svih ljudi koji se prepoznaju kao potrošači. Praznika, koji je, evo, skoro nadišao sve hrišćanske praznike, ujedinjujući ljude i brišući sve razlike među njima - san koji država i zvanične institucije sanjaju odavno.

Novo u svoj ovoj priči o hrani je da je ona u mjeri, većoj nego ikada, postala sredstvo naglašavanja individualnog identiteta. Umjesto proste potrebe da se bude sit, nešto čemu se težilo dobar dio ljudske istorije i o čemu je država ispunjavala jednu od svojih najvažnijih funkcija, danas je hrana jedno od vrlo važnih obilježja našeg atomiziranog svijeta u kom svaka jedinka teži posebnosti. Pa iako danas izgleda da svaki pojedinac formira svoj jelovnik i rituale vezane za ishranu kao potvrdu svoje identitetske posebnosti, ova tvrdnja je daleko od istine. Na duge staze su zapravo društvene promjene i tehnološke inovacije te koje formiraju naše običaje vezane za ishranu. Tržišna ekonomija koja je oko 1800. godine razvila specijalističku trgovinu i pomogla razvoj željeznice i puteva, omogućila je da se tone svježe hrane nađu brže na tržištu. Tu je i pronalazak šporeta na pr, koji je omogućio da i obični ljudi mogu pripremiti obroke sastavljene od više jela, čime su se u ovoj oblasti približili društvenoj eliti.

To što savremeni kapitalizam toleriše toliko razlika na ovom polju i što ne ravna poput buldožera te iste razlike između domaćeg stanovništva i pridošlica, što ostavlja prostor i vrijeme za postepenu adaptaciju etničkih grupa jednih drugima, rezultat je koliko-toliko razumne implementtacije tehnološkog napretka u društvene tokove i oblikovanja savremenih zapadnih društava. Skandinavija je poznata po promjenama koje se dešavaju u malim količinama, ali konstantno. Ideal o društvenoj harmoniji i pružanje mogućnosti da se svaki pojedinac ostvari, omogućava da postoje na istom mjestu mali etnički dučani koji garantuju staru tradiciju čiji su simboli: vegeta, jufka i kiseli kupus, kao i veliki potrošaćki centri sa svojom univerzalnom robom. Kako i na koji način jedni i drugi utiču preko svojih prodajnih artikala na naš identitet vrlo je interesantno, a vrlo često i zamršeno pitanje.

Galerija

( Ljiljana Bulajić )