Kad nema informacija, haraju dezinformacije

U danima kada su evropski i većina medija u regionu izvještavali o pristizanju vakcina i prvim vakcinacijama, kod nas su na naslovnim stranama bile crkvene, identitetske i slične teme.

Prema podacima objavljenim krajem decembra 2020. godine 42 odsto građana Crne Gore vakcinisalo bi se protiv koronavirusa kada bi vakcina bila dostupna. Istraživanje IPSOS-a je pokazalo je da je broj građana koji bi se vakcinisali protiv koronavirusa u odnosu na oktobar porastao za četiri odsto. Ipak, više ljudi je kazalo da ne bi primilo vakcinu - 43 odsto, dok 16 odsto građana nije znalo ili nije htjelo da odgovori.

Nepovjerenje u vakcine postoji i u razvijenim zemljama. U Njemačkoj, na primjer, prema zvaničnim podacima iz decembra 48 odsto ljudi je reklo da će se vakcinisati, 11 odsto odbija vakcinaciju, dok je 40 odsto ljudi reklo da želi da pričeka sa odlukom. Iako u procentu ljudi koji bi htjeli da prime vakcinu ne postoji velika razlika između Njemačke i Crne Gore, podaci govore da je kod nas znatno više onih koji su izričito protiv vakcinacije, dok je broj neodlučnih znatno manji.

Iz vlade je najavljena "komunikaciona strategija" u vezi sa vakcinacijom, međutim, dok taj proces bude realizovan, građani će, po svemu sudeći, imati već formirane stavove o vakcinama, često zasnovane na dezinformacijama. Našim sagovornicama, različitih starosnih iz obrazovnih profila, zajedničko je da im smeta svakodnevno suvoparno izvještavanje o broju zaraženih, dok detaljnijih informacija o virusu i vakcinama nema.

Penzionerka, domaćica iz Berana kratko kaže: "Samo broje zaražene i mrtve, a ne znamo ništa o konkretnim stvarima koje nas interesuju. Ja sam, na primjer, u grupi koja bi prva trebala da primi vakcinu, ali imam artritis i ne znam smijem li, jer sam negdje čula da se ne daju ljudima koji boluju od autoimunih bolesti ".

Penzionerka iz Nikšića Mija J. kaže da redovno čita novine i prati portale iz okruženja. "Sigurno ću se vakcinisati. Nažalost, mi nemamo informacija o tome koliko će vakcina biti nabavljeno. Imam više od 65, ali manje od 70 godina - ne znam u kojoj grupi za vakcinisanje bi mogla da budem."

Prema najavama zvaničnika, pored ljudi u staračkim domovima, prvi će vakcine dobiti stariji od 80 godina. To je, prema podacima sa posljednjeg popisa, oko 15.000 ljudi. Starijih od 70 godina, u Crnoj Gori ima oko 57.000.

Naša sagovornica smatra da o vakcinama i njihovoj bezbjednosti nema dovoljno informacija: "O toj temi ne govori niko od naših ljekara. Ako nema naših stručnjaka, mediji bi mogli da nađu sagovornike iz inostranstva, kao što to rade kada je o političkim temama riječ."

Milica Kovačević, predsjednica Centra za demokratsku tranziciju (CDT) podsjeća da je javnost tokom proljećnog talasa pandemije, zdravlje bilo najvažnija tema koja je iz medija i javne komunikacije gotovo u potpunosti potisnula sve druge:

"Tada su svi mediji, nadležne institucije i većina javnih aktera pozivali, apelovali, objašnjavali... Već od početka ljeta na scenu su se vratila pitanja koja tradicionalno donose glasove na izborima. Crkva i nacija, prijetnje i tenzije, egzaltirana slavlja i tugovanja – sve je to stavilo brigu o zdravlju u drugi plan. Vakcine smo se sjetili tek kad smo je vidjeli u susjedstvu".

Inženjerka iz Podgorice Milena V, kaže da su informacije o koronavirusu i vakcinama u Crnoj Gori šture i da širu sliku pokušava da stekne čitajući portale iz regiona. "Razumijem interesovanje javnosti za crkvene obrede koji su vezani za prenošenje virusa, ali na konferencijama za štampu nema dovoljno kvalitetnih pitanja. Novinari su imali vremena da se na neki način 'specijalizuju' za izvještavanje o ovoj temi. Preciznije informacije o vakcinama morali bi da daju i naši konvencionalni mediji, ne koriste svi ljudi u Crnoj Gori internet".

Da se informiše preko interneta, čitajući medije iz regiona, jer ima malo zvaničnih informacija kaže i Ljiljana P. medicinska sestra iz Podgorice. "Ne znamo ni kad će, ni koje vakcine će stići. Voljela bih da primim neku od 'klasičnih' vakcina, kinesku ili rusku, jer nemam povjerenja u vakcine do kojih se došlo, pored ostalog, genetskim izmjenama."

Iako radi direktno sa kovid pacijentima ova naša sagovornica kaže da, zapravo, uopšte ne bi željela da primi vakcinu: "Ne vjerujem da je vakcina bezbjedna, čitava priča o virusu mi je čudna, iako se svakodnevno suočavam sa posljedicama koje može da proizvede kod ljudi. Iako znam da je u Evropskoj uniji odobrena, ne bih primila Fajzerovu vakcinu, čak ni po cijenu sankcija na poslu. Mnoge moje kolege misle isto."

Teorije zavjere i poluinformacije očigledno su neuporedivo raširenije nego što bi se moglo očekivati na osnovu informacija koje do javnosti stižu posredstvom crnogorskih medija.

"Tokom čitave prethodne godine Raskrinkavanje.me se dominantno bavilo analizom i razotkrivanjem dezinformacija o pandemiji koronavirusa. Napisali smo oko 200 analiza kojima smo obuhvatili nekoliko stotina članaka crnogorskih i regionalnih medija, ili objava na društvenim mrežama. Rezultati našeg rada nedvosmisleno ukazuju na to da crnogorski mainstream mediji, oni sa urednicima, novinarima i redakcijama, nijesu širili dezinformacije o koronavirusu. Bilo je i tu grešaka i propusta, naravno, ali ogromna većina dezinformacija je potekla sa društvenih mreža, desničarskih portala i regionalnih tabloida", objašnjava Milica Kovačević.

Istovremeno, ističe ona, sva istraživanja javnog mišljenja u koja je CDT imao uvid pokazuju da se građani dominantno informišu putem 'mainstream' medija, i da u njih imaju najviše povjerenja. Gledanost televizija je izuzetno visoka, i građani iskazuju najveće povjerenje u televizijske kuće koje nijesu širile dezinformacije. Raste broj građana koji se informišu preko društvenih medija, ali kada je u pitanju povjerenje – i dalje ga iskazuju prema renomiranim medijima. Procenat građana koji saopštavaju da se informišu i vjeruju medijima sa margine je nizak. Međutim, primjetan je raskorak između onoga u šta građani vjeruju i onoga što su mogli vidjeti ili pročitati u medijima kojima vjeruju.

"Nažalost, nije mi poznato da postoji istraživanje koje se bavilo uzrocima ovakvog raskoraka, a bez toga je teško saopštiti neke čvrste zaključke. Ali ono što mi u praksi vidimo je da u vremenu demokratizacije medija građani ne čekaju informacije, već ih sami traže. Ako ih ne nađu u medijima kojima vjeruju, potražiće ih negdje drugo. A tamo negdje drugo se odvija ozbiljna, organizovana antivakserska kampanja, koja nije spontani izliv budalaština marginalnih aktera, nego snažni politički stav i iskaz čitave jedne ideologije. Potcjenjivanje opasnosti te kampanje je dovelo do toga da bi samo 42 odsto ljudi primilo vakcinu".

U CDT-u podsjećaju da je prije nekoliko godina u Crnoj Gori obuhvat vakcinacije MMR vakcinom, zahvaljujući strahovitoj globalnoj kampanji protiv ove vakcine, iznosio tek nešto iznad 51 odsto. Ta se situacija počela postepeno popravljati zahvaljujući koordinisanoj kampanji.

"Takvu kampanju za COVID-19 kampanju mi u Crnoj Gori još nemamo. A nije dovoljno samo da mediji ne šire dezinformacije o vakcini, važno je da se protiv dezinformacija neko aktivno bori i vakcinu promoviše", naglašava Kovačević.

Ona objašnjava da se često govori kako naši građani nijesu dovoljno otporni na dezinformacije i manipulacije, a puno rjeđe o tome da su i mediji nepripremljeni za organizovane kampanje dezinformisanja, da često ne prepoznaju propagandne narative, da su i oni nespremno dočekali ovu infodemiju.

Istraživanje koje je uradio Institut za medije sredinom prošle godine pokazalo je da su se dezinformacije i teorije zavjere dominantno su se širile u tabloidnim online medijima iz Srbije koji su popularni medu crnogorskim građanima (npr. Informer, Alo, Espreso...), ali I lokalnim desno orjentisanim medijima, na drustvenim mrežama, mobilnim aplikacijama poput Vibera i Whatsappa, ali i u komentarima čitalaca u online medijima.

U trenutku kad svijet ima malo konačnih odgovora o koronavirusu, znatno je lakše posijati sumnju nego obezbijediti kvalitetne odgovore. Međutim, taj posao se mora uraditi kako bitka sa virusom ne bi bila izgubljena.

(Poštujući volju sagovornica Institut nije objavio njihova puna imena. Ona su poznata Institutu za medije).

Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku britanskog Ministarstva vanjskih poslova, posredstvom Britanske ambasade u Podgorici. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije I autora I ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.

( Nataša Novović )