Hvala, niste trebali

„Ja sam hrvatski branitelj, vjerovao sam da će mi kuća biti darovana.“

Tako je, u najkraćemu, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić objasnio cijelu malu seosku aferu s kućom kraj Gline koju mu je na korištenje ustupila država – otkupivši je od nekog Srbina izbjeglog pred Oluju 1995. – nakon čega je ovaj desetak godina plaćao mjesečnu najamninu od cijelih sto kuna, a od 2008. niti to, hladnokrvno je na koncu u imovinskoj kartici navevši kao svoju privatnu, uzgred jedinu nekretninu.

Kad se pak otkrilo kako ta kuća ne samo da nije županova jedina nekretnina, nego da baš i nije njegova, nego više onako državna, župan se lijepo iznenadio: „Ja sam hrvatski branitelj, vjerovao sam da će mi kuća biti darovana.“

Nije mi namjera baviti se dalje ovom kokošarskom aferom, jer župana, općinskih načelnika, ministara, državnih tajnika i ostalih insekata – kao i njihovih nekretnina, nasljedstava, njiva, šuma, ženinih kuća i svekrovih imanja s bazenima – i meni je, kao i vama, puna imovinska kartica. Druga jedna stvar mene ovdje mnogo više fascinira: županov šok kad je shvatio da mu kuća još uvijek nije darovana. Nije to bila ni rezignacija, ni ljutnja, ni pravedni bijes, ni bahato mahanje odlikovanjima i zaslugama, nego čisto, upravo dječje iskreno zaprepaštenje da ta samorazumljiva stvar do sad nije i formalno riješena.

„Ja sam hrvatski branitelj, vjerovao sam da će mi kuća biti darovana“, jednostavno je sisačko-moslavački župan izrekao tu kratku i podrazumijevajuću rečenicu, baš kao da je sad izašao iz zahoda i rekao: „Ja sam muškarac, vjerovao sam da će mi kurac biti u gaćama.“

Zašto je, međutim, župan vjerovao da će mu kurac biti u gaćama? Pardon, kuća u imovinskoj kartici? Zato što je bio branitelj? Ivo Žinić, koliko nam je izvoljeno biti prinešeno pažnji, nije ni stopostotni ratni invalid ni beskućnik. Štoviše, osim naslijeđenog imanja i ladanja kraj Petrinje kao hrvatski branitelj dobio je i stan u Zagrebu, pa ipak, u cijeloj kokošarskoj aferi to je, koliko vidim, jedino što nije sporno: rasprava se vodi samo oko toga kada je i tko uopće koristio dobiveni stan, kad mu je točno, po kojem zakonu i pod kojim okolnostima ustupljena kuća, ima li gospodin možda još nekretnina i kolika mu je plaća. Ukratko, sve ono za što mene savršeno boli imovinska kartica.

Na ovom mjestu napustit ću stoga župana u šoku i nevjerici, kao posve nevažnog ostavit ću ga u ovoj rečenici da u njoj do daljnjega od državnog katastra čeka baščansku ploču s pravomoćnom darovnicom. Ako je, naime, svojom sasvim običnom i svakodnevnom kokošarskom prirodom – jer ni po čemu nije senzacionalna i šokantna – ova aferica ičega vrijedna, takva je, dakle kokošarska, vrijedna tek kao upravo idealan okidač za otvaranje posljednjeg istinskog hrvatskog tabua.

Dakle, hrvatski branitelji i Domovinski rat.

Istina, o braniteljskim privilegijama i troškovniku njihovih veličanstvenih zasluga u posljednjih se dvadeset pet godina mnogo govorilo i još više mislilo, ali svaka javna diskusija o milijardu eura godišnje samo za mirovine završavala je replikom kako se o toj stvari – o tome dakle koliko koštaju njihove zasluge – bogami nije razgovaralo devedeset prve, kad je trebalo izaći na crtu Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Moralni je to bio šah mat pri kojemu je već i svaki hosovac s kukastim križem na nadlaktici, a kamoli mitski obični branitelj u majici Guns N’ Roses, bio superioran svakoj civilnoj pičkici koja je na kraju oborene glave morala priznati jednostavnu istinu: bez branitelja ne bi bilo ni Republike Hrvatske kao takve, kakva god takva da jest.

U svih dvadeset pet godina te mutave javne rasprave nitko se nije usudio otići dalje i postaviti ključno potpitanje, pa evo, ako nitko neće, postavit ću ga ja. Ključno potpitanje glasi: pa što?

Pa što ako ne bi bilo Republike Hrvatske?

Što bi dakle bilo da nije bilo hrvatskih branitelja, čije ćemo zasluge do kraja naših bijednih civilnih života i do kraja Republike Hrvatske kao takve plaćati privilegijama, penzijama, parcelama, nekretninama, carinskim olakšicama, doživotnim rentama, olakotnim okolnostima na sudu i općom amnestijom za svako pojedinačno sranje koje naprave do kraja naših života? Što bi se, eto, točno dogodilo da devedeset prve nije bilo dragovoljaca s majicama Guns N’ Rosesa i hosovaca s kukastim križevima na nadlakticama?

Hrvatska bi bila okupirana i danas bismo živjeli u Velikoj Srbiji?

Ajde?!

Da nije dakle bilo hrvatskih branitelja, danas bismo dakle živjeli u jednoj od najsiromašnijih i najzaostalijih zemlja Europe, kojom vlada arogantni i samosažaljivi psihopat Aleksandar Vučić, u nepovratno propalom i korumpiranom pašaluku u kojemu se bez članstva u Srpskoj naprednoj stranci ne može dobiti ni uputnica za zubara, a kamoli poslovni ugovor s državom, u kojemu su ozbiljna opozicija SNS-ovim tehnokratskih četnicima samo srpski nacisti i fašisti gori od vlasti, a Radio televizija Srbije tek partijski video-nadzor: državi u kojoj Vučićeva kamarila u svjetskoj pandemiji otvoreno zajebava građanstvo, a policijski sat navija po pravoslavnom kalendaru, od mjera za discipliniranje stoke izuzimajući samo seoske popove, episkope i vladike što oslikavaju hramove Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, predvode masovne litije, voze džipove, siluju djecu i osveštaju vodovode.

Živjeli bismo, dakle, u državi u kojoj se u školama uči o zločinima partizana i herojstvima četnika, nedićevaca i ljotićevaca, a omladina po zidovima crta murale đenerala Draže Mihailovića i ostalih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, državi u kojoj se Beograd kao glavni grad šminka šarenim fontanama, velebnim spomenicima i blistavim staklenim tornjevima, dok se u ostatku Velike Srbije traže vize za inozemstvo, kaljuži od države po kojoj djeca utjecajnih i uglednih Srba automobilima gaze sirotinju na pješačkim prijelazima, pravosuđe služi samo za zataškavanje korupcije i organiziranog kriminala, svaki jebeni mafijaš iz kojekakvog surčinskog klana ima člansku iskaznicu Srpske napredne stranke, preživjela sirotinja živjela u vlažnim uđericama i gledala TV Pink, a zaslužni članovi SNS-a i veterani onog kratkog rata 1991. održavaju korona žurke na imanjima izbjeglih Hrvata iz Krajine.

Hrvati, kažete, u toj Velikoj Srbiji ne bi imali nikakva prava? Koja to točno prava Hrvati ne bi imali, je li to Hrvati ne bi mogli dobiti ni Oskara ni Nobela, a Hajduk ne bi mogao biti prvak? Da preformuliram: o čemu Hrvati u Velikoj Srbiji ne bi mogli odlučivati, a o čemu suvereno odlučuju danas u Republici Hrvatskoj? Može još preciznije: koje bi se to za Hrvate vitalne stvari u Velikoj Srbiji pitale Beograd, a da se danas ne pitaju Bruxelles ili Washington? Pa Hrvatska je suverenija država bila već i u Karađorđevićevoj Jugoslaviji, a kamoli u onoj srbokomunističkoj!

Ako sam, naime, dobro shvatio, da nije bilo hrvatskih branitelja – valja ponoviti – danas bismo živjeli u smiješnoj paradnoj paradržavi u kojoj se ni za jednu stvar od hrvatskog nacionalnog interesa, od financija i proračuna do vojske i vanjske politike, ne bi pitalo Hrvate: u partijskoj državici, jednoj od najsiromašnijih i najzaostalijih u Europi, kojom vlada arogantni i samosažaljivi psihopat i u kojemu se bez članstva u vladajućoj stranci ne bi mogla dobiti ni uputnica za zubara, a kamoli poslovni ugovor s državom, u kojoj bi ozbiljna opozicija bili samo nacisti i fašisti gori od vlasti, a nacionalna televizija bila tek partijski video-nadzor, državi u kojoj bi kamarila na vlasti u svjetskoj pandemiji otvoreno zajebavala građanstvo i policijski sat navijala po crkvenom kalendaru, od mjera za discipliniranje izuzimajući samo svećenike i biskupe što slave ratne zločince, predvode procesije, voze limuzine, siluju djecu i posvećuju liftove.

Ponovimo: da nije bilo hrvatskih branitelja, danas bismo živjeli u državi u kojoj bi se u školama učilo o zločinima partizana i herojstvima kvislinga, u kojoj bi se glavni grad šminka šarenim fontanama, velebnim spomenicima i blistavim staklenim tornjevima, dok bi se iz ostatka države bježalo u inozemstvo, u kaljuži od države po kojoj bi djeca iz neuglednih obitelji šarala po zidovima fašističke murale, a djeca iz uglednih obitelji automobilima gazila sirotinju, u kojoj bi pravosuđe služilo samo za zataškavanje korupcije i organiziranog kriminala, preživjela sirotinja živjela u podstanarstvu i za vrijeme policijskog sata gledala šareno smeće na lobotomoviziji, a zaslužni članovi vladajuće stranke i ratni veterani na doživotnoj renti održavali korona partyje u poklonjenim državnim nekretninama.

Pa da onda i ja ponovim: ajde?!

Ne kažem, i to je legitimno, boriti se za velikosrpsku Hrvatsku, dobru veteransku penziju, carinske olakšice, parcelu, stan u Zagrebu i još pokoju državnu nekretninu, ali što se nas ostalih tiče, ovako odoka, milijardu eura godišnje samo za mirovine, pa tako punih dvadeset i pet godina, a sve samo za život u Velikoj Srbiji – dobro, i za broncu i srebru na Mundijalu – meni ne izgleda ni kao osobito pametno potrošen novac, ni kao osobito pametno potrošenih dvadeset pet godina.

Pa ako su se zaista za to borili, ako im za to plaćamo povlaštene mirovine i poklanjamo državne nekretnine, i ako im se u svih tih dvadeset pet godina nitko na tome nije udostojio zahvaliti, evo ja ću: hvala, niste trebali.

(N1)

( Boris Dežulović )