Kula Lazara Sočice - od simbola moći do regionalnog muzeja

Bogato istorijsko nasljeđe Pive od ove godine biće sabrano na jednom mjestu - u regionalnom muzeju koji će biti smješten u kuli čuvenog junaka Lazara Sočice, u selu Goransko.

Pored istorijske postavke, biće tu mjesta i za prirodnjački dio, za, kako to reče Slobodan Delić, direktor Parka prirode “Piva”, spoj čovjeka i prirode.

“Tu smo koncipirali da ima više priča. Prva priča je istorijska, u glavnoj kući, kuli Lazara Sočice. Tu će biti istorija Pive od prvih nalazišta i istorijskih podataka o postanku čovjeka na ovim prostorima. U tom dijelu će biti jedna prostorija koja će opisivati život Lazara Sočice, tu će biti neki njegovi lični predmeti. U jednom dijelu, na oko 100 kvadrata, došli smo na ideju da je najbolje da napravimo prirodnjački muzej, s kolegama iz Prirodnjačkog muzeja Crne Gore. Razmišljali smo da je u Pivi spoj čovjeka i prirode napravio jednu priču koja i danas traje. Eto, i Park prirode koji postoji pokazuje kolike su prirodne vrijednosti ovog kraja”, kazao je Delić za “Vijesti”.

Biće tu, objašnjava on, i suvenirnica, kacelarijski prostor, ugostiteljski dio, ali i apartman za smještaj gostiju i sala za sastanke.

“I porodica Vukotić ima dio legata u tom prostoru. Čim vremenski uslovi dozvole počeće radovi koje će izvesti firma ‘Koto’. Nadam se da će do jula-avgusta sve biti završeno i da ćemo imati jedan novi turistički proizvod na zadovoljstvo svih ljudi koji se bave turizmom u Pivi. Došlo je najzad na red da se i kula završi i bude uvrštena u turističku ponudu Pive i da i ona ispriča svoju priču”, kazao je Delić i dodao da najveći dio finansira Ministarstvo kulture, a dio i Opština Plužine.

Prof. dr Perko Vukotić, kome je vojvoda Lazar bio pradjed, kazao je da je Lazarevim potomcima drago što će kula konačno biti pretvorena u muzej.

“Bilo nam je žao da propada, a plašili smo da se ne pretvori u neke profane stvari poput kafane. Rado smo se odrekli svojih nasljednih prava u korist takve inicijative i radujemo se što će se tu stvoriti jedno lijepo mjesto gdje će moći da se uči o istoriji Pive i vojvodi Lazaru. Nadam se da će se ostvariti ideja da to bude ‘živa kuća’ gdje će dolaziti kulturni i naučni stvaraoci koji će se kraće ili duže vrijeme tu zadržavati i stvarati. Da to ne bude samo mjesto sjećanja na ono što je bilo, već živo mjesto stvaranja, kulturni doprinos današnjici i budućnosti”, kazao je Vukotić.

Vrata kule zatvorena u jesen 1987. godine

Kulu je Lazar Sočica sagradio u drugoj plovini 19. vijeka i bila je jedna od najvećih i najljepših kuća toga vremena u Crnoj Gori.

Učitelj u penziji Sreten Cicmil, koga Pivljani uvijek toplo preporuče kada treba naći “najboljeg sagovornika o kuli”, prisjetio si i kada su vrata tog velelepnog zdanja bila posljednji put otvorena.

“Kula je sagrađena 1864. godine. Lazar je sagradio kulu na tri nivoa: prizemlje, sprat i potkrovlje površine 350 metara kvadratnih. Potom je ispred kule, cijelom dužinom dvorišta podignut pomoćni objekta površine 350 metara kvadratnih, kao i kameni zid visine oko dva metra koji joj daje avlijski izgled. Na njima su ugrađene puškarnice”, kazao je Cicmil pokazujući otvore na kuli.

Poslije Lazareve smrti, kula je prešla u vlasništvo njegovog sina Rista-Muja, koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Kako Mujo nije imao djece, imovina Lazara Sočice je 1946. godine postala državno vlasništvo.

Poslije Drugog svjetskog rata, kula je pretvorena u đački internat, zatim prostor za smještaj milicije i nastavnika, a jedno vrijeme je korišćena i kao omladinska sala za partijske sastanke i kulturno-zabavni život i igranke.

“Zadnja igranka u ovoj kuli održana je negdje u jesen 1987. godine. Ja sam tada s omladinom Goranska i đacima pripremio jedan kulturno-zabavni program i posle završetka našeg programa omladina je nastavila sa igrankom. To je bila posljednja igranka. Od tada je kula prepuštena sama sebi, nije imala nikakvu upotrebnu funkciju i počelo je njeno urušavanje”, prisjeća se učitelj u penziji.

Mještani Goranska su na zboru u jesen 1999. godine prikupili 9.320 maraka i pokrenuli inicijativu da se formira Odbor za obnovu kule.

SO Plužine je tu inicijativu prihvatila i naredne godine formirala Odbor.

“Opština Plužine, istaknuti pojednici i sve privredne organizacije sa teritorije opštine koje su tada upješno poslovale, donirale su izvjesna sredstva, pa je njena adaptacija počela 2001. godine. Tada je podignut pomoćni objekat, konaci, dobrim dijelom je urađen i avlijski objekat, a na kuli je postavljena krovna konstrukcija i pokrivena je plehom. Postavljena je i drvena stolarija i kada su sredstva utrošena, sa radovima je prekinuto. Opet se 2008. godine nešto sredstava prikupilo, pa je počela unutrašnja izgradnja, krečenje, postaljanje podova i 2010. je prekinuto sa radovima”, kazao je Cicmil.

Nakon dogovora Ministarstva kulture i Opštine Plužine, krajem 2019. godine, da kuli Lazara Sočice udahnu novi život, kakav ovakvo zdanje odavno zaslužuje, kula, koja je dobila status kulturnog dobra, ove godine će ponovo otvoriti vrata. Ovoga puta, kao regionalni muzej.

“To je trebalo mnogo ranije da bude. Mislim da je to zaslužio vojvoda Lazar Sočica”, zaključio je Sreten Cicmil.

Piva moja, a uprava tvoja

Čuveni pivski junak Lazar Sočica bio je čovjek koji je, kako ističu mnogi savremenici, bio ispred svog vremena. Ostalo je zapisano da je kralj Nikola, koji je Sočicu zbog hrabrosti, odvažnosti i brzine prozvao Munjica, svjestan vojvodine snage, kazao:

„Lazare, Piva moja, a uprava tvoja“.

“Šogo Nikolić, serdar Župski, kazao je da od Gacka do Kape Moračke nema boljeg junaka od Lazara Sočice, dok je vojvoda Perko Vukotić kazao da u cijeloj Hercegovini nije vidio boljeg junaka od Lazara. Gatački vojvoda Bogdan Zimonjić, ide još dalje i kaže da u svoj Crnoj Gori i Hercegovini nema boljeg junaka od Lazara Sočice koga stavlja ispred Marka Miljanova i Miljana Vukova“, kazao je učitelj u penziji.

Nije Lazar samo na sablji bio vješt. Bio je u svoje vrijeme “najnapredniji duh, najkulturniji seljak, radnik i domaćin, stvaratelj, reformator, socijalni i privredni političar”.

“Da je imaš šire okvire, da se istorija našalila s njim da mu dodijeli ozbiljnije mjesto i drugo poprište, on bi bez sumnje čuda načinio i tvoraštvom premašio mnoge naše velikane. Ovako pak, u siromašnoj Crnoj Gori, u besputnoj i planiskoj Pivi…on je uspio da proživi na Goransku život najvećega gospodina, kulturnoga poglavice, da umre u Crnoj Gori kao najbogatiji čovjek, kao jedini čovjek na našem selu koji je u svoju kuću mogao primiti i lorda i grofa, i koji je o svojem gospodstvu i radljivosti ostavio spomen dokle je Pive”, zapisao je u “Politici” 1931. godine pripovjedač i putopisac Grigorije Božović.

Ostali samo potomci vojvodine kćerke Joke

Danas od Lazara Sočice, koji je umro 1910. godine i sahranjen ispred crkve Sv. Jovana u Plužinama, ima potomaka samo po ženskoj liniji.

Lazar je sa suprugom Jovanom, koja je bila rodom od Tasovaca iz Trebinja, izrodio 17 djece.

Prvo petoro djece je umrlo odmah nakon rođenja, dok drugo četvoro djece nije imalo ni pola godine kada je umrlo.

Onda je krajem 80-ih godina 19. vijeka doživio pravu porodičnu tragediju. Prvo mu je umrla supruga Jovana, a ubrzo za njom i petoro djece, tako da su mu ostala samo dva sina, Mujo i Bećo, i kćerka Joka.

“Kako je vojvoda mnogo pažnje davao obrazovanju, a djeca mu bila dobri đaci, Muja je spremao za Pariz da bude pravnik, a Beća za Beč, da se školuje za ljekara. Nažalost, i Bećo je umro i njegova smrt je vojvodi teže pala od svih ostalih“, ispričao je Cicmil.

Mujo je u Prvom svjetskom ratu bio komandant Pivskog bataljona, a u Kraljevini Jugoslaviji ban Zetske banovine i perjanik. Bio je oženjen od Vukotića, a ubijen je u Nikšiću 1943. godine.

Vojvodini potomci ostali su samo po ženskoj liniji. Kćerka Joka bila je udata za čuvenog barjaktara Perka Vukotića.

( Svetlana Mandić )