Kako sam zavolio Budućnost: Poli, Šćepo i narandžasto-žute stolice

Prvi sportski kolektiv koji sam baš onako iskreno zavolio je bio Košarkaški klub Budućnost. U tim prvim ratnim godinama, sankcijama, stari je mislio da je pametno da mene i mlađeg brata okupira nečim drugim, pa je te davne 1992., ili je pak bila 1993. odlučio da nas uzme za ruke i povede na utakmicu protiv KK Bobanik iz Kraljeva.

Tek kasnije, kada sam pročitao „Stadionsku groznicu“ Nika Hornbija, shvatio sam da najveći i najjači trag upravo ostavlja prvi utisak. Žute i narandžaste stolice, par stotina ljudi, neko svijetlo koje je izgledalo kao da je malo prigušeno i gust oblak dima od cigareta koji se mogao vidjeti na pola sale.

Više od svega što me je opčinilo je taj osjećaj pripadnosti, to zajedništvo koje se osjećalo iako su gledaoci bili rasuti svuda po tribinama.

Novine, špice, hirurški odstranjenja ljubav prema sudijama (svaka odluka protiv Budućnosti salva zvižduka koji je u izuzetno akustičnoj "Morači" stvarao dojam raketa) i naravno stolice, te žuto narandžaste stolice.

Ako je išta otklonilo svaku sumnju o mojoj ljubavi ka klubu (imao sam osam, devet godina) to su bile te stare plastične stolice.

Počelo je negdje tačno preko puta nas, pucanj, kao da je neko bičem udario po vazduhu, a nastavilo je da se širi salom dok cijela "Morača" nije zvučala kao da su igrači na terenu okupirani od kakvih varvarskih hordi, koji su udaranjem u bubnjeve najavljivale napad.

Fora je bila da se stolica malo "podvrne" i pusti što je stvaralo taj famozni prasak. Nebitno dal je u hali bilo 50 ili 500 ljudi, kada krene neko da puca ostatak bi to prihvatio i tako se stvarala da zastrašujuća buka. Zamislite da imate jednocifren broj godina, i da ste u stanju, da kad osjetite momenat i prvi puknete pokrenete cijelu lavinu, a „odrasli“ da vas isprate.

Drugi razlog za ljubav prema klubu je bio Goran Poli Bojanić.

„Kakv je živac ovaj trener“, često bi prokomentarisala moja majka, koja je i sama išla na utakmice s nama.

Poli je imao taj autoritet, to strahopoštovanje kod igrača. Kad bi on zvao tajm aut, nezadovoljan igrom, malo ko bi u hali imao "cojones" da priča. "Moračom" bi odzvanjao njegov glas i svi bi smo znali ko je krivac.

Bojanić je prije svega bio je strog ali pravedan, a meni odraslom na partizansko-kaubojsko-ratnim filmovima bio je pravo otjelotvorenje nekog generala, nekog Patona koji hrabro vodi vodi svoj puk.

I treći razlog koji zaokružuje priču je Vlado Šćepanović.

Tada klinac, 18 godina znatno mlađi od ostatka ekipe, bio je neko s kim ste mogli da se povežete. Nekako kad bi ga vidjeli samom pojavom rekli bi „ovaj čovjek je baš, baš dobar“. Miran, disciplinovan, velikog talneta, dobre karijere. A tu je bio i taj prekul nadimak „Japanac“, sve što klincu treba da stvori sebi sportskog idola.

To je bio temelj i cement, ostalo se sve već nekako samo vezalo od sebe.

Recimo druga ili treća utakmica protiv Lovćena, koja je okupila i najveći broj gledalaca do tada (hala podijeljenja pola-pola izmeđ Cetinjana i Podgoričana) i poraz od poena razlike, sa i sada, kao kroz maglu, sumnjive sudijske odluke da ne svira faul nad Aleksandrom Ivanovićem u zadnjem napadu.

Još jedna stvar koja je bila karakteristična je poklapanje termina odbojkaškog kluba sa košarkašima. Dođete u dvoranu, a tamo se igra peti set sa Spartakom iz Subotice, sa svim onim dosadnim promjenama koje su pravile od odbojkaških mečeva maratone, ali se i tu davala podrška. Interesantno da su baš Cetinjani tom prilikom navijali za Budućnost u odbojci, da bi onda na košarci se ponovo upalio mod neprijateljstva.

Budućnost je tih mojih prvih sezona bila nezgodan domaćin ali ne sa nekim naročitim uspjehom ukupno u prvenstvima. Liga se tada dijelila na Plavu (donji dio tabele) i Bijelu (gornji dio), i mi smo tavorili u plavoj.

Ali, što kaže i Hornbi - ljubav kad se rodi, rodi se. Pošli smo jednom i na utakmicu TG Borovice ekipe koja je probala u Podgorici, ali se brzo preselila u Rumu. Imali su legende Zorana Sretenovića, Miletu Lisicu i nevjerovatnog šutera Slađana Stojkovića, ali to jednostavno nije bilo to. Nisu kliknuli, nisu bili Budućnost.

Mnogo je ekipa prošlo "Moračom", u tim duelima, timovi koji danas predstavljaju kombinaciju nostalgične egzotike i nekog kviškog znanja. Bobanik Kraljevo, BFC Beočin, Beobanka, Profi Kolor Pančevo, Metalac Valjevo, Iva Zorka Farma...Bili su bolji s počekta, ali nikom nismo u Podgorici podigli bijelu zastavu, a i većinu klubova smo nadživjeli.

Tako se Gavrilo Pajović nakon poraza od Profi Kolora, izvrnutog zgloba sam zaletio (skačući na jednu nogu) na Željka Topalovića i cijeli protivnički tim, jer nije bio zadovoljan što zbog poraza, što zbog suđenja, što zbog likovanja protivinka. I da, svi smo ga voljeli zbog toga. Naš osjećaj za ponos i nepravdu i poraz.

Mnogo ljepši Gašov momenat je svakako polaganje u posljednjim sekundama, godinama kasnije, protiv Partizana u rekordno popunjenoj dvorani (bilo je onih koji se kunu da je bilo i sedam hiljada ljudi).

Svi ti momenti kasnije, i Kup u Nikšiću, i sa mog aspekta krađa za Zvezdu u polufinalu (mislim da je sudio famozni sudija Bubalo), dolazak tria Radonjić-Bošković-Bulatović, pobjeda protiv ultra jakog Tofaša it Burse, stvaranje "dream team"-a sa igračima koji su reprezentativci, pobjeda protiv vjerovatno najbolje ekipe Panatanaikosa u istoriji slavnog grčkog kluba, titule, savršene sezone....spadaju u različite faze odrastanja.

Pa i kasnije kada su reprezentativce naslijedili Pejčinović, Arsić i slični, pad, pa nova nada sa talentovanom generacijom Mijatovića, Maraša, Dašića, Gordića, osicilacije u igri, organizaciji, publici, već sam dovoljno bio inficiran košarkom kao sportom da se ponovo svake sezone vratim, gledam, nerviram, radujem.

Nema više žuto narandžastih stolica, nema više ni Polija Bojanića, ostala je gorčina kako je iz kluba otišao Vlado Šćepanović.

Nema više ni mog starog, „glavnog krivca“ za ljubav prema Budućnosti i košarci generalno. Bez neke patetike ovakva sezona, ovakva igra, samo finale sa Zvezdom bude to iskonsko faljenje nekoga sa kim se pomno, studiozno komentarisala svaka akcija, svaki igrač.

I upravo ove sezone sam sam se našao u nekoj ulozi mentora sa nekim novim klincima na tribini, u pokušaju da ih inficiram sa nekim novim Bojanićem, nekim novim Šćepanovićem, ali i košarkom prije svega.

I imao sam sreću da imam podršku u Aleksandu Džikiću, u Nikoli Ivanoviću, cijeloj eikipi, u istom onom raketnom zvižduku sa tribina.

Fale samo narandžasto-žute stolice. I titula.

( Luka Vlaisavljević )