Spoj umjetnosti i nauke

Vinuvši se sa tla i temelja ka visinama neba i novim horizontima plavetnila, jedan od najplodonosnijih crnogorskih slikara Dragan Karadžić na nove načine nastavlja da bogati svoj likovni opus. To je i potvrdio tokom razgovora koji je upriličen u Centru savremene umjetnosti Crne Gore u utorak veče, a povodom njegove izložbe “Skrovite poruke” koja je publici dostupna još sjutra. Postavka “Skrovite poruke” nudi tako nastavak Karadžićevog upečatljivog kontinuiteta uz primjese novih umjetničkih sfera.

“Ranije slike sam direktno vezao za slikarske probleme i tražio materiju i čvrsto tle na koje bih se oslonio. Međutim, u ovim mojim novim slikama sve je manje toga. Obično ljudi misle da je okruženje tô koje direktno pravi upliv u nešto što će izroditi umjetničko djelo.

Međutim, ja sam ovih godina više u nekoj sferi traženja nečega što čovjek nema u realnosti i okruženju, tražim druge putanje, a kada bih taj proces pojednostavljivao rekao bih da sam se ‘odlijepio od zemlje’. I kao fotograf sam često fotografisao nebo, djelove pejzaža i rastinja koji traže put ka suncu, ka nekom bljesku i svjetlosti... To su putevi koje ne pronalazimo u svom okruženju već ih tražimo pokušavajući da dosegnemo neke svjetove koji nam nijesu toliko poznati. Drugačiji je osjećaj kada čovjek zalazi i gleda u neke više sfere, kada gleda avione ili obalu, različiti su to horizonti”, objasnio je Karadžić tokom večeri.

Ipak, dodaje on, “u šifrovanim djelovima uvijek ima nekih elemenata koji se donekle oslanjaju na neki vidljivi svijet, ili su meni u transponovanju ostali tako, kao asocijacija na neki svijet”, što dalje asocira na dobro poznato vraćanje umjetnika djetinjstvu, za Karadžića posebno karakteristično. Moglo bi se zaključiti tako da su njegovo likovno stvaralaštvo i nadahnuće svoju punoću formirali i mnogo prije nego je on stupio na likovnu scenu.

Kroz kist i platno kasnije nastavlja da se “vraća kući”, da oživljava scene djetinjstva i spoznavanja sebe. Karadžić ističe da “slikarstvo ne bi trebalo da bježi od bilo čega”, a onda posebno ne od onog perioda koji otvara horizonte svemogućeg.

“Djetinjstvo je značajno u svakom segmentu čovjeka... Djetinjstvo je puno ambicija i nagomilanih mogućnosti koje čovjek kasnije sabira. Tek tokom odrastanja mi bivamo aktivni čineći neke pomake kroz svojevrsno odmotavanje djetinjstva, i to onda kada se ono pojavi u onom obliku kada će umjetničkom djelu dati neku notu kvaliteta i potrebe da za nečim traga. Drugačija je samoća djetinjstva i drugačija je samoća odraslog čovjeka. U samoći tokom djetinjstva čovjek može sve”, rekao je Karadžić kasnije “Vijestima”.On je već na samom početku razgovora u Dvorcu Petrovića kazao da umjetnik, kao što je i poznato, stvara u tišini, stvara sam sa sobom naglašavajući upravo trenutak samoće koji u umjetnosti poprima mitske razmjere uzvišenog stvaralačkog trenutka...

“Stvaralaštvo umjetnika počinje iz samoće i tišine. Taj prostor sam ja nazvao ‘skroviti prostor dječijeg perioda’. Osjećam se prijatno među mnogim slikama koje imaju elemente skrovitih poruka. Intenzivnije samim tim što se tu dešava nešto značajno”.

Na pitanje “Vijesti” da li je, onda, i na koji način na njega uticao period virusa korona u kojem smo idalje zatočeni, on odgovara da je u stvaranju pronašao skrovište, ali i spas.“Kada su u pitanju ove slike, kao i one koje sam izložio u Pizani 2018. godine, one su nastale u kući u kojoj sam rođen. To je uvijek bila jedna moja uzdanica i olakšanje gdje se osjećam komotnije. Bježao sam od korone i to me je i motivisalo, na neki način. Tražio sam neku zdraviju varijantu da se izborim sa svim. Tako moje stvaranje ovih slika, pa i njihovo izlaganje, pripadaju nekoj vrsti spasa, stvaralačkog spasa”, objasnio je umjetnik.

Nezaobilazno je primijetiti da njegova likovna izražajnost korespondira sa drugim vrstama umjetnosti, pa tako posmatrač koji se nađe ispred njegove slike na nekoj od njih može čuti muziku, na drugoj osjetiti (straho)poštovanje prema arhitektonskom procesu i djelu, na sljedećoj već dominira poezija, a onda dalje vidimo i Mediteran, ali i krš i brda...

“Puno ovih slika sadrži ritmove prirode, ritam talasa, strujanje našeg disanja, otkucaje srca, strujanje vazduha... Mi to ne možemo bukvalno nacrtati, ali u smislu transponovanja sve je moguće. Ono što je najbolje u svemu tome jeste da sam ja rano pokušao naučiti, ne znam jesam li uspio, to da je najbitnije upravo pokušati, a ne uspjeti... Kad bih prepričavao svoje slike možda bih ih banalizovao, ali sve ove slike sadrže procese mišljenja, a sam taj proces je za mene uvijek bio mnogo bitniji nego sami rad”, rekao je Karadžić ističući da ga najviše izazivaju podsvijest, ali i proces gradnje u kojem ona direktno, a samim tim i stvaralac, učestvuje...

Lakoća pokreta, elegancija pokreta četkicom, igra geometrijskih oblika, tanana linija života koji vrvi, tačke koje zaokružuju sve “skrovite poruke” Karadžićevih radova čini arhitekturu i kompoziciju njegovih slika rađenih u akriliku. Ipak, gradivo svake slike, za njega je crtež.“Crtež je idalje za mene gradivo slike. Negdje je taj crtež u nekim flekama i drugačije je ugrađen... Gradaciju crteža i fleke vodio sam do linija koje su tanke, gotovo nevidljive, a koje imaju veliku i daleku putanju koja je za mene značajna. U tom kontrastu tražim neku suptilnost... Svaki element promišljam crtački tako da on može da traje, da se nalazi u središtu slike... Taj središnji dio slike je za mene još uvijek zagonetka, volim tako da kažem”, otkriva on.

Na konstataciju “Vijesti” da je umjetnost koju nudi na svojim djelima potkovana i osnažena ljepotom pripovijedanja, ali i liričnosti u nazivima njegovih radova, Karadžić kaže za sebe da “čita i više nego što slika”, te da voli da zadrži poetiku u nazivima djela. Na pitanje da li bilježi neka svoja promišljanja o djelima, o procesu stvaranja ili sebi uopšte, “Vijesti” saznaju da su ga mnoga velika imena iz svijeta književnosti na to podsticala, te da, iako ima brojne spise i zabilješke - “to je samo za njegovu ličnu upotrebu”. Ipak:“Sve skupa kad se spoji i kad čovjek i pogleda i pročita, ovo dođe kao rad u fragmentima, između umjetnosti i nauke”, zaključuje Karadžić.

( Jelena Kontić )