Mlada Gojkovica u digitalnoj eri

(Slavica Perović, „Beton bluz“, Nova knjiga, Podgorica, 2020.)

Nije uobičajeno u ovdašnjoj književnosti da se autori upuštaju u direktnije suočavanje s pošastima koje nam definišu stvarnost. Vjerovatno je prisutan strah od neke naknadne odgovornosti. „Alibi“ fikcionalnosti ne igra ulogu - zna se da sve izgovoreno potiče iz jedne glave, autorske, ma u koliko literarnih inkarnacija ona bila izdijeljena. Često se nalazi i nekakvo srednje rješenje, da se o problemu govori uvijeno. Da se, eto, ostavi utisak o veljoj angažovanosti, a u slučaju malo oštrije prozivke brže-bolje ukaže na benignu umjetničku figurativnost. Tako oportuni pokušaji po pravilu se završavaju groteskno. Poštenije je otvoreno zastupati nešto nepošteno, pretapajući književnost u pamflet, nego podešavati vjetrokaz u ruži vjetrova. Zaludna je to rabota, nije vrijedna jednog napisanog slova. Ili što Njegoš kaže: „Što se mrčiš kad kovati nećeš, što zbor kupiš kad zboriti ne smiješ?“

A toliko je toga lošeg što porađa naše vrijeme, vrijednog umjetničke pažnje, da je suludo iščekivati inspiraciju uz zagledanost ka dalekim horizontima. Kriminal, nepotizam, partitokratija, ekocid, uz svakovrsnu korupciju koja društvene tokove poput koaguluma filuje ugrušcima - kad pogledaš, vjerovatno nije ni lako uhvatiti se ukoštac s onim što te okružuje, a izmiče tvome domašaju. Književnost to može, njeno je da nadvisuje i razotkriva. Ona nadograđuje čovjekove sposobnosti opažanja i razumijevanja. Uvidi su joj, izgleda, najubojitiji kad su neočekivani, kad odskaču od stereotipa na kojima počiva predvidljivost svijeta.

Slavica Perović je istaknuta lingvistkinja, redovna univerzitetska profesorica, uz to književnica koja bi stereotipski naštelovanim svijestima zasigurno predstavljala nerješivu enigmu. Kad spaze naslov „Beton bluz“, moguće je da bi pomislili na nekakvu visokoparnu posvetu muzici. No, autorka ovako ritmično naslovljenog romana ne kupi zbor kako bi zborila o koječemu. U pitanju je njeno drugo književno djelo (nakon uspješnog debi-romana „Life Lift“) koje će se, sve su prilike, pamtiti kao visprena analiza ozakonjenih ljudskih nedjela, pogubnih kako za pojedinca, tako i za kolektiv; a pogubnost se dešava ovdje i sada, dok joj - barem u početku - bezbrižno pratimo hroniku. Priča je raspoređena na nekoliko nivoa, podjednako važnih u kontekstu nikad veće potrebe za njihovom aktuelizacijom. Onaj temeljni, iz kojeg narastaju ostali, tiče se nesputane bahatosti građevinskog lobija. Dakle, imamo posla s nekom vrstom legalizovane mafije (gora od podzemne upravo zato što je uvijena u oblandu legalnosti). Svuda su vidljivi rezultati njihove nakaradne vizije prostora: umjesto vijuganja rijeke, funkcionalno osmišljenih drvoreda, te planski raspoređenih urbanih kontura, pogled stješnjuju betonske gromade nalik okamenjenim divovima koji će jednog dana oživjeti i pregaziti ljudski rod. Posebno mjesto zauzima ona tik nad rijekom, posađena baš tu kao u ime nekog agresorskog inata (sličnost sa situacijom iz realnosti dodatno nas veže za njenu domaštanu varijantu, pošto dobijamo dublji uvid).

Urbanistički agresor je Petar Kameni, jedan od troje glavnih likova i vodeći antijunak. Oličenje je onog zadriglog soja svemoćnika, kojima vrtoglavi uspon preraste u hazard, pa vremenom umisle da su sâma božanstva. A zašto i ne bi - vjerovatno umuju u rijetkim trenucima preispitivanja - kad za njih ne važe zemaljski zakoni? Planirajući grandiozne projekte, koji se listom otimaju logici i etici, Petar projektuje svijet po vlastitoj mjeri. Odveć prevelik za sadašnjost, okreće se budućnosti riješen da bude ispred svoga vremena. To mu jedino mogu omogućiti poduhvati čija je svrha da svojom impozantnošću nabijede javnost i, igrajući na jeftine utiske, uvjere je u mesijanski karakter vrhovnog neimara (ili, kako se ističe u sloganu kompanije: „Mi gradimo vaše snove“). Rezultat, dakako, ne može biti drukčiji do rogobatan, što se rječitije od faktografskog zapisa predstavlja tonalitetom antibajke, uz odgovarajuću dozu cinizma:

„U davno doba, jedna je rijeka rodila građevinu kao što zemlja rodi travu ili voda ribu. U ne tako davno doba, jedan je soliter popio rijeku, to su rekli, ali ja baš ne vjerujem. Prva je građevina bila hotel, druga je zgrada bila visoka. Za prvo su djelo govorili da je biser, druga je zgrada bila četvrtasta, a biseri nikada nisu četvrtasti. Još su rekli: dvije će građevine biti susjedstvo bez susjeda, i dvije vremenske zone bez svog Griniča i nultog meridijana; neko je čak dodao da nisu doprinosile postmodernoj urbanističkoj jukstapoziciji. Jedan je lik bio mnogo tužan, i to medijski tužan, i trubio da ništa od ove visoke neće napraviti leptira, samo će ostati kao propeta i začuđena buba zarobljena u čauri.“ Međutim, kako sadašnjost krasi jaka sila gravitacije, desi se da megalomanske namjere (mimo svih očekivanja) ostanu prizemljene. Materijal se podesi onako kako ga podesiš, mašina reaguje kako je usmjeriš, a sve to zavisi od čovjeka, najgrešnijeg stvora. Nešto škljocne u pogrešno postavljenoj karici i, eto de, puče čitav lanac. Incident na gradilištu lako oburdava Petrovu umišljenu nedodirljivost. On se osjeti ranjivim, izloženim silama nad kojima nema kontrolu. Tu autorka vješto umeće motiv iz pjesme „Zidanje Skadra“ - kako bi se uspjelo u nečemu što nadilazi okolna mjerila, potrebno je učiniti nešto više, više i od sopstvenog shvatanja „visokoga“: okrenuti načas leđa materijalnom i obratiti se za pomoć ezoteriji. A kako su naum svemoćnika kadre sabotirati samo više sile, onda se one moraju umilostiviti. I to najstarijom metodom - polaganjem žrtve. Naravno, ovdje se radi o osavremenjenoj verziji, ali i ona za sobom povlači mnogo toga: čast, dostojanstvo, lični integritet poništavaju se na podmukao način, da bi ljudsko biće tako ogoljeno i bespomoćno poslužilo kao sredstvo za ostvarivanje tuđeg cilja.

I slično slučaju mlade Gojkovice, opet je Ona viđena kao pogodno oruđe. Tu dolazimo do drugog važnog čvorišta „Beton bluza“: pozicije žene u današnjem društvu, koja se radikalno promijenila samo u svojim spoljnim manifestacijama. Dubinski - u folkloru, običajima, refleksnoj raspodjeli rodnih uloga - ona je ostala manje-više ista, podložna manipulaciji u formatu primjerenijem modernim uslovima. („Proživljavam saznanje o ženi kao središtu koncentričnih krugova od kojeg se pravi svemir porodice, društva i svijeta, samo što drugi pol, ovaj moj, predstavlja sve ostale krugove tog koncentričnog univerzuma. Kada kore ženu, prekorijevaju je zato što je središte.“) Taman posla, neće Petar Kameni uzidati svoju uposlenicu Mariju u zidine poklekle građevine (iako bi i to rado, da mu se može, da je savremenik kralja Vukašina), ali će smatrati dovoljnim da se poigra s njenom intimom i time zadovolji poziv vlastitoga sujevjerja. Za njega je žena antipod, ranjiva suprotnost, odraz koji valja naštelovati prema svome shvatanju posrećenja. Treba mu antiuroknik, a šta ga u digitalnoj eri može bolje otjeloviti od dokumentovane ljubavi jedne žene? Ljubav je održala svijet, rezonuje Petar; dokaz ljubavi mora „obdržati“ makar jedan njegov djelić. Ženino nije da zna ili, ukoliko nedajbože dozna, dâ pristanak. Njeno je da nesvjesno odigra ulogu koju joj nameće hijerarhijski položaj, mireći se sa sudbinom u kojoj prevagu uvijek treba odnijeti „jača volja“. Drugim riječima, jasna ili prikrivena prinuda.

Slavica Perović ovako negativnom scenariju suprotstavlja bezvremene vrijednosti ljubavi i požtvovanja. Umjesto da bude iskorišćena, ljubav će pokušati da sama sebe iskoristi, slično situaciji u kojoj robovi naglo postanu svjesni svoje brojnosti i snage. Isto tako, autorka nenajavljenim manevrom, praktično „u hodu“, redefiniše pojam žrtve. Viktor, dojučerašnji Petrov potrčko, uvijek „na gotovs“ njegovim marifetlucima, dolazi u situaciju da izbije klin klinom, odnosno da jednom žrtvom spriječi drugu. Upravo je ljubav ta sudbinska vododjelnica. Ili će Viktor udovoljiti njenoj naredbi (koja pokazuje odloženo djelovanje), ili naredbi svoga nadređenog koja je, zbog osjetljivosti zadatka, samo formalno izrečena kao molba. Ulog je mnogo veći nego što na prvi pogled djeluje. U naizgled tehničkom pitanju krije se prekidač ključnog životnog odabira. Nije to ništa čudno, nije to nikakva pretjerana dramatizacija. Svi se mi makar jednaput zapitamo koji nas je to detalj presudno učinio onakvim kakvi jesmo. U kom trenutku je započeo efekat leptira?

Jezik kojim je pisan „Beton bluz“ odiše autorkinom željom da se igra. Ona piše antibajku i jednostavna sintaksa ne bi odgovarala njenom kritičkom karakteru: umrtvila bi ju je, isisavši joj lakrdijašku oštrinu. Naratorske etape (u prvom i trećem licu) obiluju uspješno uklopljenim metaforama, dok su dijalozi često kriptični, u maniru nekog strpljivog kockarskog nadmudrivanja. Zato je ovo tekst koji će se u svojoj cjelokupnoj raskoši rastvoriti samo onima koji budu imali hrabrosti da mu se prepuste i da u njega urone bez balasta prethodnog čitalačkog iskustva. Ne hodite utabanim stazama već viđenoga, postaje jasno nakon prvih pasusa. To je upozorenje, ali istovremeno i putokaz. Prije bi se reklo da stupate u šumu gdje je za orijentaciju potrebno dodatno napregnuti čula. Ili, da se pozovem na svoj prvi utisak nakon čitanja: kao da sam ispio gusti voćni sok, koji možda u početku nije lako klizio niz grlo, ali sam zato uživao u blagodetima unešenih vitamina.

Jedno je sigurno - crnogorska književnost odskora je bogatija za minucioznu kritiku realnosti koju prećutno prihvatamo kao kolateralnu štetu novog doba. Kao poraz nakićen lovorikama. Samo je pitanje kako će ko svariti tu nimalo prijatnu istinu.

( Nikola B. Nikolić )