Kožna sjedišta ispred naoružanja

Novo rukovodstvo Ministarstva odbrane na čelu sa ministarkom Oliverom Injac kao jedan od najvećih izazova imaće povećanje nivoa transparentnosti u načinu trošenja sredstava poreskih obveznika prilikom kupovine nove vojne opreme. Njen prethodnik na toj funkciji, bivši ministar odbrane Predrag Bošković (DPS), ministarki Injac je ostavio obavezu od ukupno skoro 100 miliona eura za plaćanje kredita na koje su on i dosadašnji vojni vrh,u protekle nepune tri godine kupili ili ugovorili nabavku prioritetne vojne opreme – srednjih višenamjenskih helikoptera, lakooklopnih patrolnih vozila i daljinski upravljanih borbenih stanica za ta vozila.

Sa izuzetkom odabranih borbenih stanica koje će na lakooklopna vozila ugraditi renomirani izraelski prouzvođač „Elbit Systems“, dobro upućeni izvori „Vijesti“ problematizuju ostale velike nabavke koje je realizovalo MO za vrijeme mandata Boškovića, smatrajući da je bivši ministar u vrlo netransparentnoj proceduri odlučivanja i sklapanja tih aranžmana, kupio ili zastarjelu opremu skromnijih mogućnosti kakvi su helikopteri tipa “bell-412 EP/EPI” ili preskupu i tehnološki prekomplikovanu opremu neprilagođenu uslovima eksploatacije u Crnoj Gori, kao što je to slučaj sa lakooklopnim patrolnim vozlima tipa „oshkosh JLTV“ kakvi su nabavljeni za dvije pješadijske čete VCG.

MO pod Boškovićem je 2018. sa kanadskom kompanijom “Canadian Commercial Corporation” (CCC), ugovorio nabavku tri helikoptera “bell-412” od kojih jednog polovnog starog 15 godina, u EP varijanti i dva novoproizvedena u posljednjoj varijanti EPI, na kredit za 30 miliona eura. U tu cijenu, međutim, nije bila uračunata obuka većeg broja letačkog i tehničkog osoblja koje leti i opslužuje te helikoptere, niti njihovo opremanje naoružanjem i drugom specijalizovanom opremom za izvršavanje zadataka bliske vatrene podrške jedinicama na zemlji, transporta, medicinske evakuacije, traganja i spasavanja, odnosno gašenja požara. Većina te opreme kupovana je naknadno, kao što VCG od tada svake godine izdavaja na stotine hiljada eura za obuku novih pilota i mehaničara za opsluživanje ovih “bellova” jer do sada nije uspjela da izgradi sopstveni instruktorski kadar za te letjelice.

„Nabavka ovih helikoptera realizovana je bez raspisivanja tendera, suprotno Zakonu o javnim nabavkama, netransparetno i iza zatvorenih vrata. Dva nova i jedna polovni helikopter plaćeni su 30 miliona eura na kredit od šest gidina. U okviru zahtjeva za opremu helikoptera koji su isporučeni Vazduhoplovstvu VCG, tražena su npr., VIP kožna putnička sjedišta za potrebe prevoza ministra Boškovića i drugih visokih funkcionera, ali nije traženo da se vojni helikopter naoruža“, kažu sagovornici „Vijesti“ dodajući da je u namjeri da po svaku cijenu sprovede ovaj posao sa CCC-om, saveznike našao u svojoj bliskoj saradnici – direktorici Direktorata za materijalne resurse MO Ami Ljuljanaj Jovićević (DPS) i tadašnjem komandantu Vazduhoplovstva VCG, pukovniku Nenadu Pavloviću.

“Kao nagradu za uspješno realiziovani posao Bošković je Pavlovića uputio na obuku za letjenje ovim tipom helikoptera, iako je on među starijim pripadnicima Vazduhoplovstva, a ne da je na tu obuku poslao mlade pilote. Čim je obuku završio, Pavlovića je Bošković postavio na novu, izmišljenu dužnost savjetnika načelnika Generalštaba Dragutina Dakića, a neposredno pred izbore 30. avgusta prošle godine, bivši ministar odbrane je pukovnika Pavlovića poslao na vojno-diplomatsku dužnost u Brisel”, tvrde izvori “Vijesti”.

Bivši ministar odbrane, ali ni MO koje sada vodi ministarka Injac, nisu odgovorili na pitanja “Vijesti” u vezi sa načinom odabira helikoptera koji su kupljeni za VCG, kao ni u vezi sa tim zašto je opremanje VIP kožnim putničkim sjedištima jednog od njih, dobilo prioritet u odnosu na nabavku npr. podvjesnog naoružanja, FLIR senzora, nosila za povrijeđene, spasilačkih korpi, reflektora, termovizijskih kamera za pretraživanje terena i mora.

Helikopteri tipa “bell-412” su letjelice koncepcijski stare više od pola vijeka i koje su danas po performansama na dnu svoje klase. Ova koncepcijski vrlo stara mašina koja korijene vuče čak iz legendarnog, prastarog američkog helikoptera “UH-1 Huey” iz vremena Vijetnamskog rata najlošija je po generalnim performansama, ali i upola jeftinija od modernih uporedivih helikoptera.

“B-412” u svijetu većinom koriste državne službe poput policije, vatrogasaca, hitne pomoći i obalske straže za civilne misije, dok je upotreba tih helikoptera u oružanim snagama u borbenim misijama veoma ograničena i najčešće podrazumijeva nabavku posebnih, tzv. militarizovanih verzija ove letjelice opremljenih posebnim senzorima, nišanskim spravama i demontažnim naoružanjem, a kakvi nisu nabavljeni za VCG. Čak i takvi “B-412” u vojskama širom svijeta koriste se prije svega u tzv. utility namjeni – odnosno za prevoz manjih odjeljenja vojnika, njihovo snabdijevanje na terenu i održavanje veze, te za spasavanje oborenih pilota drugih vazduhoplova.

Inače, inicijativa da se za Vazduhoplovstvo VCG izabere nasljednik starih, ali vrlo pouzdanih srednjih transportnih helikoptera sovjetske proizvodnje tipa „mil mi-8“ koji su ranije korišteni u vazduhoplovstvu VJ, traje duže od deceniju. U sklopu tih aktivnosti od strane grupe najiskusnijih naših vojnih pilota napravljena je i vrlo detaljna studija u kojoj su oni razmatrali prvo pet različitih modela helikoptera, da bi onda izbor sveli na tri potencijalna kandidata: helikopter tipa “AW-139” koji proizvodi italijanska korporacija “AugustaWestland” (Leonardo-Finmeccanica), letjelice tipa “H-145” koji pravi francuski “Airbus Helicopters”, odnosno “B-412” američkog “Bell Helicoptersa”. Iako je u toj studiji najbolje ocjene dobio italijanski “AW-139” i stručnajci dali preporuku da se nabave upravo te moderne letjelice koje su tada već službovale u Vazduhoplovstvima dvadesetak država svijeta, Bošković i njegovi saradnici su krajnje netransparetno odlučili da se, ipak, kupe mnogo lošiji i od “AW-139” ne toliko drastično jeftiniji “B-412”.

Iako su oni isporučeni prije skoro tri godine, upotreba ovih helikoptera u Crnoj Gori ni do danas nije dostigla puni obim, posebno ne kada je njihova upotreba u pružanju vatrene podrške jedinicama na zemlji u pitanju, kao ni u vršenju operacija traganja i spasavanja na moru. “Umjesto da se njihove posade obučavaju za gašenje požara i transport jedinica, te da se na taj način ograničeni i vrlo skupi radni resursi letjelice koriste namjenski, radne sate naših helikoptera bivši ministar odbrane je najčešće koristio za svojevrsni aero-taksi.

Novi „bellovi“ najčešće su širom Crne Gore, a posebno često na Svetom Stefanu, Žabljaku i Kolašinu viđani kako prevoze Boškovića i njegove goste. Svi ovi u suštini za vojne svrhe nenamjenski letovi, pravdani su obukom pilota i sve se relaizovalo pod priličnim velom tajnosti, tako da ni operativni centar Generalštaba nije mogao da zna gdje i kada leti pojedini helikopter Vazduhoplovstva VCG“, ističu izvori „Vijesti“. Inače, jedan sat naleta helikoptera tipa “B-412” košta nešto preko 2.000 eura u troškovima održavanja i goriva.

Iako je kada su kupovani iz MO rečeno da će se novi helikopteri koristiti i za gašenje požara, to se nije dogodilo kada su u septembru prošle godine veliki požari poharali značajne površine u nacionalnom parku “Skadarsko jezero” i napravili ogromnu ekološku štetu. „Vijestima“ iz MO, ali ni od strane bivšeg ministra Boškovića nije odgovoreno zašto makar jedan od tri vojna “B-412” nije poslat da gasi požare oko Skadarskog jezera gdje su se oni, zbog konfiguracije terena, mogli najefikasnije gasiti upravo iz vazduha.

Bez odgovora su ostala i pitanja zašto „bellovi“ koje smo kupili 2018. pored vojno-evidencijskih brojeva Vazduhoplovstva VCG, još nose i privremene civilne američke registarske oznake N365 TD, N835KB i N835LG), kao ni zašto je MO pred kraj Boškovićevog mandata, sklopilo još jedan netransparentan i kontroverzan posao sa kompanijom CCC za kupovinu najmanje dva nova laka helikoptera tipa “bell-505”. Time je Crna Gora postala prva i zasada jedina država na svijetu koja “B-505” koristi za vojne potrebe, jer je ta skromna letjelica konstruisana prvenstveno kao civilni helikopter za obuku i laki prevoz, bez ikakvih ambicija da se 505-ica koristi za ikakve izazovnije vojne namjene.

Istovremeno dok je forsirao nabavku B-505, Bošković je naložio da se prizemlje i van upotrebe stavi svih 12 preostalih lakih višenamjenskih vojnih helikoptera tipa AS-342 „gazelle“ koje posjeduje Vazduhoplovstvo VCG. Nakon incidenta na polijetanju jednog od tih helikoptera, bivši ministar odbrane je sve preostale „gazelle“ među kojima su bili i primjerci varijante H-45N „gama“ koja je jedini tip naoružanog helikoptera u posjedu VCG, prizemljio i odlučio da ih rashoduje i proda. To je Bošković učinio iako prethodno nije temeljno i stručno sagledana u potpunosti mogućnost dalje upotrebe „gazella“, pa je na taj način on Vazduhoplovstvo VCG potezom pera, učinio u vojnom smislu potpuno „impotentnim“ jer trenutno VCG nema niti jednu letjelicu koja je naoružana i sposobna da upotrijebi protivpješadijsko ili protivoklopno naoružanje.

Ko će u Crnoj Gori popravljati “oskoshe”?

Iako ne spore impresivne tehničke karakteristike tih vozila, sagovornici „Vijesti“ upozoravaju da je odabir najnovijih američkih “oshkosh JLTV-a” za lakooklopna patrolna vozila kojima će se opremiti dvije pješadijske čete VCG „vjerovatno preskup i preambiciozan za zemlju skormnih finansijskih i tehnoloških mogućnosti kao što je naša“.

Sagovornici „Vijesti“ objašnjavaju da je za naše (gotovo nepostojeće) uslove održavanja tehničkih sredstva u VCG, veliki izazov kako će održavati ispravnost ili otklanjati eventualne kvarove na, na primjer, vrlo kompleksnoj elektronici koja kontroliše rad automatskog mjenjača i integralne transmisije na JLTV-u i posebno, na veoma kompleksnom hidrauličnom sistemu njegovog vješanja koji vozilu omogućava da se podiže i spušta u čak 4 različite pozicije.

Ovaj odabir takođe je obavljen vrlo netransparentno a američka kompanija koja pravi ova vozila je vidno bila na „pol poziciji“ još od kada je sjedište „Oshkosha“ SAD, marta 2019. godine, obišla Boškovićeva pomoćnica za materijalne resurse, Alma Ljuljanaj Jovićević. MO je u septembru 2019. saopštio da je neimenovani „radni tim Ministarstva odbrane i VCG koji je radio na evaluaciji potencijalnih oklopnih vozila za potrebe VCG”, donio odluku da se kupe upravo „oshkoshi JLTV“, pa je sa Amerikancima sklopljen ugovor o kreditu od 36 miliona eura za nabavku ukupno 67 takvih vozila.

Pojedinačna cijena vozila koje smo kupili nikada nije saopštena iz crnogorskog MO, ali ako se uzme ukupna vrijednost kredita, ispada da nas jedan JLTV košta nepunih 538.000 eura. To je značajno skuplje nego što ista takva vozila sa puno dodatne prateće opreme i rezervnih djelova, proizvođaču plaća američka vojska koju jedan JLTV u prosjeku košta “samo” 395 hiljada dolara.

Sagovornici “Vijesti” ukazuju da je posebno na evropskom tržitu, bilo jeftinijih i za naše uslove, adekvatnijih lakooklopljenih patrolnih vozila, te da i ovaj primjer pokazuje kako se u sistemu nabavki naoružanja i opreme za VCG, mora uvesti mnogo više transparentnosti i odgovornosti prilikom odlučivanja.

“Čak je i u SAD bilo mnogo povoljnijih opcija, što pokazuje najsvježiji primjer Grčke koja je upravo sklopila ugovor o nabavci čak 1.200 korišćenih lakih oklopnih vozila “M-1117 guardian”. Riječ je o polovnim vozilima iz američkih ratnih rezervi čija se vrijednost po komadu procenjuje na 500.000 eura, a Grčka je uspjela da sklopi dogovor da vozila dobije besplatno, odnosno da plati svega 70.000 eura po vozilu, za njegovu dekonzervaciju i transport. “M-1117 guardian” koji je veći i sposobniji od JLTV-a proizvodi američka kompanija “Textron”, a u naoružanje SAD uveden je 1999.

Ukupno je za američku vojsku proizvedeno 2.058 vozila “M-1117”, a većina njih se trenutno nalazi konzervirana u viškovima dostupnim za prodaju ili poklanjanje vojskama savezničkih zemalja.

( Siniša Luković )