Restitucija - nepravdom na nepravdu

Pravo na imovinu i ispravljanje nepravdi ranijeg nedemokratskog režima u pogledu tog prava, esencijalni je element demokratskog društva zasnovanog na neprikosnovenosti privatne svojine. U tom cilju Crna Gora je dva puta donosila zakone o povraćaju oduzete imovine - prvi Zakon o pravednoj restituciji iz 2002, koji nije ni počeo da se primjenjuje, i drugi Zakon o povraćaju oduzetih imovinskih prava o obeštećenju iz 2004. koji je i sada na snazi.

Zakoni su od javnosti i bivših vlasnika dočekani sa entuzijazmom i nadom. Povraćaj imovine oduzete od strane ranije komunističke vlasti nekadašnjim vlasnicima, zajedno sa masovnom vaučerskom privatizacijom, trebalo je da izjednači građane u postupku privatizacije i omogući im ravnopravno mjesto na početku tržišne utakmice.

To se nije dogodilo. Privatizacija je daleko odmakla, a restituciji se, ni poslije 13 godina od njenog početka, ne vidi kraj. Na imovini bivših vlasnika, čiji su preci prije ili između dva svjetska rata pomorstvom, rudarstvom, smislom za trgovinu i proizvodnju, stekli bogatstva, baškare se sadašnji tranzicijski dobitnici koji tu imovinu nisu stekli preduzetničkom ingenioznošću. Država je bila dužna da tu nepravdu spriječi, a odgovorila je - drugom nepravdom.

Primjena Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećanju opskurna je i zapuštena oblast. Zakon o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju stupio je na snagu 08.04.2004. O njegovoj primjeni i efektima nema sveobuhvatnog izvještaja ni nadležnih državnih organa ni NVO, osim onog koji je objavio Ombudsman 21.03.2011. pod nazivom „Poseban izvještaj o ostvarivanju prava na povraćaj imovinskih prava i obeštećenje“.

U ovom izvještaju Ombudsman je primijetio da je od 2004. do 2011.godine, za 7 godina, riješeno tek 25,72% zahtjeva, pri čemu je rješavanje neujednačeno u odnosu na regije CG, tako da se predmeti u središnjoj rješavaju najbrže ili ukupno riješenih je bilo 42,40% (područje Komisije za povraćaj i obeštećenje Podgorica za gradove Podgorica, Cetinje, Danilovgrad, Nikšić, Šavnik i Plužine), dok je rješavanje na sjeveru (Komisija Bijelo Polje za gradove Žabljak, Bijelo Polje, Berane, Kolašin, Mojkovac, Andrijevica, Plav i Rožaje), i jugu (Komisija Bar za gradove H. Novi, Kotor, Tivat, Budva, Bar, Ulcinj) znatno sporije ili 16,89% odnosno 18,27% ukupno riješenih od primljenih predmeta.

Podatke o konačnim, pravnosnažnim i izvršenim rješenjima, vraćenoj imovini „in natura“, njenoj vrijednosti, ukupnoj visini isplaćenih obeštećenja ne vodi nijedan državni organ, jer na zahtjev Ombudsmana, niko nije mogao da odgovori na ta pitanja.

Ombusman je našao da, osim što su podnosioci zahtjeva za povraćaj stavljeni u neravnopravan položaj, s obzirom da se brže odlučuje o zahtjevima onih iz „središnje regije“ u odnosu na one sa „sjevera“ i „juga“, sam postupak restitucije neopravdano dugo traje. Zlokobno je predviđanje u Posebnom izvještaju da će, ako se postupci nastave ovim tempom, postupak restitucije trajati pred Komisijama u Baru i Bijelom Polju još između 25 i 29 godina.

Ni 7 godina kasnije situacija nije bolja. Evropski sud za ljudska prava donio je, u roku kraćem od dvije godine, presudu Stanka Mirković i dr. protiv Crne Gore od 07.03.2017. povodom predugog trajanja postupka restitucije. Evropski sud je našao da su tokom perioda od 10 godina, 6 mjeseci i 11 dana sudovi donijeli 21 odluku (uključujući i 2 odluke Ustavnog suda) i vraćali postupak na ponovno odlučivanje 9 puta i predmet je ponovo pred prvostepenim organom gdje se čeka na donošenje odluke, pri čemu ni kompleksnost predmeta ni ponašanje podnosilaca ne opravdava tako dugo trajanje postupka (stav 55).

Evropski sud je, kao i u mnogim drugim odlukama, naveo da ponovno preispitivanje jednog predmeta nakon vraćanja na ponovno odlučivanje može samo po sebi otkrivati ozbiljne nedostatke pravnog sistema države (stav 53). Podnosiocima je dosuđena naknada od ukupno 3.120 eura i troškovi postupka od 625 eura.

Umjesto da, poučeni ovim, država, Vlada i Ministarstvo finansija, hitno nešto preduzmu, oni nisu učinili ni toliko da u novi Zakon o upravnom postupku unesu odredbu kojom bi se taj Zakon primjenjivao na započete postupke restitucije (procesni zakoni svakako nemaju retroaktivno dejstvo). Novi Zakon o upravnom postupku predviđa u čl.126 st.2, da kada je drugostepeni organ po žalbi već jednom poništio prvostepeno rješenje, a stranka izjavi žalbu na novo rješenje, drugostepeni organ je dužan da poništi prvostepeno rješenje i sam riješi upravnu stvar.

Time bi se izbjegao začarani krug bezbrojnih ukidanja od strane drugostepenog organa i vraćanja predmeta na ponovni postupak koji je moguć po starom Zakonu koji se još uvijek primjenjuje u postupku restitucije. Nisu ispoštovaneni preporuke Ombudsmana iz Posebnog izvještaja iz 2011. o obezbjeđenju kontinuiteta rada, profesionalizaciji komisija, većem broju stručnih saradnika, boljoj organizaciji i bržem rješavanju predmeta.

Bivši vlasnici - podnosioci zahtjeva za povraćaj i obeštećenje, čija imovina nije bila privatizovana u vrijeme podnošenja zahtjeva čekaće na povraćaj „in natura“ i do 29 godina, zavisno od toga koja komisija vodi postupak.

Oni drugi, još manje sretni, čija je imovina u vrijeme podnošenja zahtjeva za povraćaj bila već privatizovana, dobiće obeštećenje, ali u visini koja je desetostruko niža od stvarne vrijednosti oduzete imovine i sa neizvjesnim rokom otplate. Po Uredbi o procjeni vrijednosti u utvrđivanju naknade za oduzetu imovinu visina utvrđene naknade je desetostuko niža od tržišne. Tako obezvrijeđena naknada isplaćuje se bivšim vlasnicima u ratama jednom godišnje, 15. jula tekuće godine, za konačna rješenja dostavljena Fondu do 31.12. prethodne godine, proporcionalno iznosima zahtjeva u odnosu na ukupna potraživanja prema Fondu za obeštećenje, prema raspoloživosti sredstava u Fondu za obeštećenje, do njihove konačne isplate (ili u obveznicama).

Vrijednost isplata ne može preći 0,5% BDP iz prethodne godine. Potpuna neizvjesnost prati titulare obeštećenja. Niti znaju kolika će godišnja rata biti niti za koliko godina će ukupan dug biti izmiren. A isplata će početi nakon što se postupci završe za otprilike od 25 do 29 godina.

Neopravdano dugim trajanjem postupka i niskim obeštećenjem pravo na povraćaj i obeštećenje ranijih vlasnika je toliko podriveno da se dovodi u pitanje sama suština tog prava. Na raniju nepravdu odgovoreno je samo novom nepravdom. Razvejan je optimizam. Ipak, slabašna nada ostaje da još nije kasno da se sistem dovede u red i postupci restitucije okončaju u kratkom roku: poslušajte preporuke Ombudsmana, izmijenite Zakon, predvidite više sredstava u budžetu za restituciju, pratite rad komisija, dajte i javno objavljujte periodične izvještaje o završenim predmetima, o isplaćenim naknadama, o vraćenoj imovini, pozovite na odgovornost one koji odugovlače postupke. Ili ćemo svi opet čekati da nam se podvikne iz SAD ili EU?

Autorka je advokatica, Herceg Novi

( Darka Kisjelica )