Masoničić: Kada je veća ograda nego kuća, to mnogo govori o gradu

Mladi crnogorski pisac Milo Masoničić istakao je predstavljajući svoj drugi roman “Kraj smjene“, da mu inspiraciju za pisanje i likove daju ljudi i dešavanja iz stvarnog života.

“Realistični način pripovijedanja mi je najbolji mogući način pisanja“, kazao je Masoničić na promociji održanoj u srijedu u KIC-u “Budo Tomović“.

On ne piše kratke priče, jer za njih donekle treba već da imate isplaniranu temu i sve završeno na neki ekonomičan način, ali naglašava da voli kondiciju pisanja romana i uplovljavanja u ideje koje se često ne proširuju, ali održavaju kontinuitet i tok rada.

On kaže da mu je realističniji način pisanja bliži i da mu ideju za pisanje romana daju događaji koje svakodnevno vidi.

Vrijeme devedesetih u koje je smjestio radnju romana, “boji depresiju koja vlada, ali grad je taj koji daje crnilo likovima“. Ne akcentuje grad i mjesto radnje koliko mu je bitno koje će emocije roman probuditi, dok mu grad služi kao dobra maska da roman izgleda realno i da se kroz tu realnost kaže neka misao.

Masoničić smatra da mlađe generacije imaju pozitivno mišljene prema devedesetima jer se muzika i moda tog perioda donekle vraćaju na scenu.

“Ljudi koji nisu proživjeli nešto, što nije u njihovoj prošlosti i njihovo lično nemaju neki odnos prema tome“, objašnjava pisac svoj odnos prema periodu o kojem piše.

Masoničić nije direktno došao do teme romana, imao je samo početnu ideju “da je to neki ženski lik koji nešto živi nešto ne živi.“ Smatra da njegovi likovi u romanu uopšte nisu nezadovoljni, iako je predstavio karaktere likova bez neke velike perspektive, oni u suštini nisu nesrećni i sve probleme smatraju nekom svakodnevicom.

Pisac je rekao da su mu Drač, dio oko Željezničke stanice i Stari aerodrom najdraži djelovi Podgorice i da je baš njih izabrao jer su autentični i imaju ožiljke našeg prostora.

“Kada je veća ograda nego kuća to mnogo govori o gradu“, rekao je Masoničić.

U romanu su ovlaš dati opisi scena naznačeni, ali dovoljno jasno da mogu osvijetliti atmosferu i prostor o kojem se radi. Početna scena u romanu je inspirisana događajem iz perioda kada je i kretao da piše roman i vidio ga je kao lijepu metaforu za životne komplikacije.

Roman je dobrim dijelom sastavljen iz dijaloga što pisac objašnjava kao neku vrstu tehničke stvari i da se koristi dijalogom kako bi skratio deskripciju u tekstu.

“Tema i ideja su sekundarne stvari, primarna stvar je tehnika pisanja“, ističe Masoničić.

Mladi pisac inspiraciju dobrim dijelom nalazi u azijskoj književnosti, jer posjeduju kako kaže, jednostavnu eleganciju i direktnost u rečenicama, čemu on teži u svom pisanju.

“Volim da čitam sve što ima vrstu emotivnog naboja“.

Masoničić je rođen 1994. godine u Podgorici, a završio je dramaturgiju na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Iza sebe ima i roman “Čekić” i dramu “Bogumili”, a takođe je koscenarista na dva kratka dokumentarna filma “Nekome svome” Seada Šabotića i “Bibliotekar” Branislava Milatovića.

Sa romanom “Kraj smjene“, koji je objavila izdavačka kuća “Treći trg“, bio je nominovan za ovogodišnju nagradu Evropske unije za književnost.

( Anđela Flis )