Još za tebe imam bluz

Februar curka niz moju ulicu. Ovom milenijumu je dvadeset i prva godina. Sa radija dopiru današnji hitovi. Sve uredno odrađeno, izaranžirano, provučeno kroz nule i jedninice računarskog jezika, ispeglano. Ali me ne dotiče.

Vjerovatno spadam u onu anahronu vrstu slušalaca koji bi, kada je februar u Beogradu, da ih ono što čuju potrese do srži. Posmatram sa Banovog brda izmaglicu punu smoga dok se suton spušta na novobeogradske solitere. Čujem urlanje djece uzmeđu zgrada u kraju, koje podsjeća na viku njihovih roditelja u mobilne usred gradskog prevoza.

Nema ovdje tog zvuka koji tražim.

Bluz je način poimanja svijeta

I onda se sjetim: dugi, jecajući gitarski solo sa čistim tonovima. Gari Mur - Still Got the Blues. Poslije novotalasne decenije, na početku epohe u kojoj će se za dominaciju boriti strani eskapistički pop i narodnjački šund nalickan novom muzičkom tehnologijom, balada objavljena 1990. kao da je ispala iz vremenskog toka. Poslije duge faze tvrdog roka, Mur se okrenuo svom osnovnom osjećanju svijeta - bluzu.

Mogla je biti 1991. kada sam prvi put na radiju čuo tu stvar. Bilo je proljeće, kroz prozor moje tuzlanske kancelarije vidjelo se nekoliko grana sa pupoljcima. Ono što je bilo najbolje u mom životu do tada - ljubav, muzika, san o slobodi, cijela zemlja - već je ubrzano čililo u nepovrat. Tektonska pomjeranja geopolitičkih blokova mrvilia su Jugoslaviju spolja, a šovinističko divljaštvo iznutra. Gari Mur je krajem osme decenije napravio album Poslije rata. Upravo završeni irski bombaški rat ili sjećanje na kraj rata u Vijetnamu su bili impulsi za Murove pjesme. Nama je ta muziku zvonila u ušima uoči rata.

Nekoliko dana prije prvog slušanja Murove balade Još imam bluz telefonom sam se prvi put poslije četiri godine čuo sa svojom studentskom ljubavi. Mi smo poslije studija bili finansijski prinuđeni da odemo u različite gradove, udaljene desetak sati vožnje, u vremenu bez interneta i bez novca za daljinsku vezu. Nikada se nismo posvađali.

Obnavljanje snage uranjanjem u bol

Rekla mi je da je udata i da je dobila dijete. Posljednji razgovor za naredne tri decenije. Ono što sam osjetio tada otpjevao je i odsvirao Gari Mur:

“Ranije bješe lako zaljubiti se opet./ Morao sam teško da iskusim / da taj put nanosi bol / Otkrio sam da je ljubav više od igre. / Igraš da pobijediš, a ipak izgubiš“.

A onda refren koji je Gari Mur pjevao iz peta, kao da mu je posljednji put:

“Bilo je to mnogo, mnogo davno, a ja još uvijek za tebe imam jedan bluz”.

Sada, 2021, sjećam se tog svog proživljavanja Murove pjesme. Nisam je specijalno tražio svih ovih decenija. Ustvari, izbjegavao sam je, pošto me uvijek zaticala nespremnog i odvodila u onaj međuprostor u kojem vrijeme ništa ne liječi. Na kraju tog gitarskog rifa čekalo me je sjećanje na lice jedne djevojke. Ali ako bi bluz već bio tu, prepuštao sam mu se, neka mi radi to što treba da radi.

Na isti način djeluju sve muzike koje umiju da u čovjeku otključaju zaključano: fado, ciganska romansa, sevdalijske balkanske varijacije, iskonski bluz. Odvode te na dno da bi te obnovljenog iznijele na površinu.

Ljevoruki dječak iz Belfasta

Ljevoruki Gari Mur od osme godine počinje da svira na lošoj gitari, ali po pravilima za gitariste koji sviraju desnom rukom. Ta tehnika će mu ostati za cijeli život. Porodica ne živi skladno, roditelji se razvode. Gari Mur sa 16 godina odlazi iz rodnog Belfasta u Dablin. Tamo upoznaje basistu Fila Lajnota i potom svira sa njim u dablinskom bendu Klošarski kraj (Skid Row).

Fil Lajnot će 1969. ući u istoriju roka kao osnivač irskog benda Tin Lizi (Thin Lizzy) u kojem je u dva navrata svirao i Mur. Fil je bio Irac sa crnom kožom - majka mu je bila Irkinja, a tamnoputi otac iz Gvajane. Lajnot je umro1986. - zloupotreba alkohola i opijata. U njegovu čast je podignut spomenik u Dablinu. A Gari Mur je u svojoj teškometalnoj fazi, prožetoj irskim folklornim uticajima, krajem osamdesetih na albumu Poslije rata, u pjesmi Krv smaragda (Blood of Emeralds) zapisao stih: “Najtamniji sin Irske stajao je na mojoj strani”.

Mur se družio sa najboljima i učio od najboljih. Piter Grin, osnivač Flitvud Meka (Fleetwood Mac) ga je prihvatio u Dablinu, prepoznavši njegov talent. Kada je Grin napustio Flitvud Mek, svoju gitaru je ponudio na prodaju Gariju Muru, da bi “bila u dobrim rukama”.

Gibson Les Pol Standard iz 1959. uključen u Maršalovo pojačalo zvučao je i pod Garijevim prstima jako dobro. Naravno, Gari Mur je poslije upoznao i Erika Kleptona, a svojevremeno je u Belfastu gledao šta sve sa gitarom umije Džimi Hendriks. I to je trajno uticalo na njega.

Zamorno bi bilo nabrajati bendove kroz koje je prošao ili ih je osnivao pa raspuštao, sve rasne muzičare sa kojima je svirao. Od irskog folka preko bluza do tvdog zvuka i nazad - muzičko putovanje dječaka iz Belfasta bilo je uzbudljivo i puno lupinga.

Album na kojem je moja omiljena stvar nastao je u saradnji sa istinskim legendama. Na albumu su sarađivali B. B. King, Albert King i Džordž Harison, bivši član Bitlsa.

Duboka krv smaragda

Tek pod stare dane saznao sam da je gitarska solo dionica iz stvari o kojoj je ovdje riječ vjerovatno nesvjesno skinuta iz završnice jedne pjesme njemačkog rokera Jirgena Vintera. To se povlačilo i po sudu, pa je završeno nagodbom. Ili, što bi rekao Goran Bregović - jebeš pjesmu ko ja ni na šta ne liči. Vinters bi trebalo da bude srećan - njegova beznačajna numera Nordrach živi samo zbog toga što je bila djelimično izvorište za besmrtnu stvar kao što je Still Got the Blues.

I evo me opet u beogradskom februaru. Šesti dan mjeseca je dvostruko tužan. Slušam Mura kako se zaklinje da još uvijek ima bluz za nju, za sve nas. A umro je prije tačno deset godina u svojoj pedeset osmoj.

Prvi put sam imao taj glupi osjećaj kada sam postao stariji od Morisona. Muzičari koji su poumirali od prekomjernog upražnjavanja formule sex, drugs, and rock 'n' roll bili su, kada sam počeo da ih slušam, mnogo stariji od mene. A sada sam za sve te mladosti zamrznute u smrti - čikica iz komšiluka. Sa Murom sam makar postao vršnjak.

Gari Mur je umro u snu, u hotelskoj sobi u gradu Estepona, na španskoj sredozemnoj obali Kosta del Sol, nadomak Gibraltara. Ime tog grada je nastalo od imena keltske boginje Epone - zaštitnice konja i jahača. Mada nije umro ni u rodnom Belfastu ni kod engleskog Brajtona gdje je živio, može se reći da je život završio u gradu koji u imenu nosi sjećanje na potonulu keltsku civilizaciju. A on je bio njen irski baštinik. Njegova pjesma Blood of Emeralds (Krv smaragda) govori o Ircima čija je nacionalna boja - smaragdnozelena. Duboka krv smaragda.

Pjesma za Garija Mura

O, Dani, momče, gajde, gajde zovu iz dola u dol i sa naših brda ljeto je prošlo, ruže su uvele odlaziš, ja ostajem tu da čamim

ako se vratiš sred ljeta nad livadama ili dok tiha je dolina pod snijegom, biću tu, na svjetlu ili u sjenci, O, Dani, momče, toliko te volim

Ali dođeš li kad sve je lišće mrtvo ako ja umrem, jer svakako umrijeti mogu naći ćeš mjesto na kojem ležim da klekneš pa izmoliš Ave Maria

Čuću te koliko god gore tiho stupaš grob će mi biti topliji i slađi nego ikad nagnućeš se da kažeš da me voliš pa ću spokojno spavati dok ne dođeš i ti

Priča o pjesmi i - hvala Gari

Tekst pjesme Oh, Danny boy, napisao je britanski advokat Frederik Vezerli 1910. Stara irska narodna melodija koja je pjevana na više tekstova, spojena sa ovim stihovima, postala je nezvanična himna svih Iraca u rasejanju. A to znači - većine Iraca. Procjenjuje se da iz Irske potiče oko 80 miliona ljudi u svijetu, najveći broj njih se iselio u Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju, a Republika Irska ima svega četiri miliona stanovnika. Stoga ne treba da čudi to što su na sahrani Garija Mura februara 2011. njegov sin i ujak otpjevali ovu pjesmu, pa su oči prisutnih, kako javljaju lokalni mediji, redom zavlažile.

Hoću da se ovim zapisom odužim Gariju Muru, da mu se zahvalim što je gitarom svih ovih decenija ponekad znao raspiriti stari žar ispod debelog pepela godina. Da nije takvih moćnih muzičkih kapsula koje uspomene prevoze kroz vrijeme, možda se ne bih usudio da potražim onu djevojku s kojom sam u Beogradu osamdesetih išao na bluzerski Mašinac. I za koju sam u sebi sačuvao ovaj bluz.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )