Čudesni bestijarijum

„Knjiga o izmišljenim bićima“ Horhea Luisa Borhesa je svojevrstan rječnik, katalog mitskih bića iz svih vremenskih razdoblja i sa svih strana svijeta, iz kolektivne memorije, ali i iz mašte raznih pisaca. Preko stotinu opisa fantastičnih životinja čine ovu maštovitu knjigu, svojevstan podsjetnik na mitske i izmaštane zvijeri iz svijeta fantazije. Prevodilac je Silvija Monros Stojaković, ilustracije je uradila Bojana Stojanović, a izdavač je Laguna. Borhes je stvorio neformalnu enciklopediju izmišljenih bića.

Na stranicama ove knjige nalaze se sljedeća stvorenja: A Bao A Qu, Abtu i Anet, Amfizbena, Anamitski tigrovi, Bahamut, Baldanders, Banši, Bazilisk, Behemot, Boramec, Burak, Češirska mačka i Kilkenijeve mačke, Čudovište Aheron, Demoni judaizma, Dvije metafizičke životinje, Dvojnik, Elfi, Eloji i Morloci, Fastitokalon, Fauna ogledala, Fauna SAD, Garuda, Gmizavac kojeg je usnio K. S. Luis, Golem, Grifon, Gnomi, Hanijel, Kafzijel, Azrijel i Anijel, Haokah, bog groma, Harpije, Hidra iz Lerne, Himera, Hipogrifon, Hočigan, Hronos ili Herkul, Ihtiokentauri, Jednorog, Džini, Juvorki, Kami, Katopleba, Kentaur, Kerber, Kineska lisica, Kineska fauna, Kineski feniks, Kineski jednorog, Kineski zmaj, Kraken, Krokote i leukrokote, Kudrava zver iz La Ferte-Bernara, Kuglaste životinje, Kujata, Kumbaba, Lamed-Vufniksi, Lamije, Lemuri, Levijatanov sin, Lilit, Majka svih kornjača, Majmun koji pije tuš, Mandragora, Mantikora, Mesečev divlji zec, Mješanac, Minotaur, Monokli, Morski konj, Mravlav, Nabijač, Nage, Nebeski jelen, Nebeski pijetao, Nesnas, Nimfe, Norme, Odradek, Ognjeni kralj i njegov konj, Okovana krmača, Osmokraka zmija, Panter, Pelikan, Peritoni, Pigmeji, Ptica feniks, Ptica koja izaziva kišu, Ptica rok, Remora, Salamander, Satiri, Scila, Senijed, Sfinga, Silfi, Simurg, Sirene, Skvonk, Slon koji je prorekao Budino rođenje, Stoglavac, Surići, Svedenborgovi anđeli, Svedenborgovi demoni, Šestonoge antilope, Talos, T’ao-T’ieh, Toplotna bića, Trolovi, Tronogi magarac, Uroboros, Valkire, Vile, Zaratan, Zmaj, Zmaj na zapadu, Životinja koju je usnio Kafka, Životinja koju je usnio K. S. Luis i Životinja koju je usnio Po.

Opisujući ova bića, Borhes koristi priliku da iznese svoja nagađanja o prirodi Univerzuma. Samim tim, ova knjiga sadrži i određena vjerska shvatanja jer su mnoga od ovih bića igrala važnu ulogu u svjetskom religioznom slikarstvu. Preuzeto iz hrišćanstva, Danteova „Božanstvena komedija“ prikazana je uz pomoć čudovišta Aherona, Kerbera, Grifona, Minotaura i Feniksa. Mogu se pronaći i dva bića iz djela „Perelendra“ autora K.S. Luisa. Prema tome, može se reći da religija igra važnu ulogu u ovom djelu. Na primjer, kada predstavlja izmišljeno biće Majku svih kornjača, Borhes piše kako se u srednjem vijeku vjerovalo da je Sveti duh ostavio dvije knjige.

Jedna od njih je bila Biblija, što je opštepoznato vjerovanje, a druga Univerzum, čija bića kriju besmrtna učenja, a bestijarijumi su nastali kako bi se objasnile pouke koje sadrži ova druga knjiga.

Podsjetimo i to da je bestijarijum (Bestiarum vocabulum) kao književna vrsta postojao u antici i srednjem vijeku kada je bio izrazito popularan. Bestijarijumi su opisivali različite zvijeri, stvarne i mitske životinje, ptice, pa čak i stijene. Opis životinje i njen crtež su često pratile i moralne pouke. Ova djela su sadržala skup antičkih saznanja i vjerovanja o raznim životinjama antičkih autora, da bi srednjovjekovni pisci i prepisivači dopunjavali tekst religioznim porukama. Tokom srednjeg vijeka su ti opisi, iako često potpuno izmišljeni smatrani vjerodostojnim.

Borhesov rječnički imaginarijum i bestijarijum za čitaoce 20. vijeka inspirisan je raznim religijama i mitologijama; grčkom i rimskom mitologijom i legendama, hrišćanstvom, kabalom, islamom, kineskom književnošću, srednjevjekovnom umjetnošću i renesansom, vavilonskim epom i mnogim sličnim izvorima. Borhesova „Knjiga o izmišljenim bićima“ je prvi put objavljena 1957. godine u Meksiku upravo u trenutku kada je Borhesov vid, koji je lagano slabio od rođenja, oštećen do te mjere da pisac više nije mogao da vidi niti pročita ono što je napisao, i smatra se da je ova zbirka jedna od Borhesovih najboljih tvorevina. Deset godina kasnije knjiga je proširena i objavljena baš u ovakvom obliku kakav je pred našim čitaocima.

Borhes u predgovoru upozorava čitaoce da „Knjiga o izmišljenim bićima nije napisana za jednokratno čitanje. Voljeli bismo da joj se radoznali čitaoci vraćaju, kao prilikom igranja promjenljivim oblicima što ih kaleidoskop otkriva.“ Horhe Luis Borhes (1899-1986) se školovao u Ženevi i imao je uspješnu karijeru kritičara, književnika i urednika, nastavnika, predavača i bibliotekara („Govorim o veličanstvenoj Božjoj ironiji koja mi je istovremeno podarila 800.000 knjiga i potpunu tamu“, napisao je povodom sljepila koje je nastupilo u šestoj deceniji autorovog života). Bio je strastveni čitalac religijskih i književnih tekstova (naročito je volio Poa, Kafku, Kiplinga i Čestertona), kao i filozofskih (prije svega Berklija) što se u velikoj mjeri odrazilo na njegovo stvaralaštvo. Poslije očeve smrti (1938), radio je u biblioteci punih devet godina. Zbog suprotstavljanja Peronovoj diktaturi bio je neprestano pod policijskom prismotrom. Poslije Peronovog pada (1955), postaje direktor Nacionalne biblioteke, a potom profesor književnosti na Univerztitetu u Buneos Ajresu. Dobio je sa Beketom nagradu Formentor (1961), što mu je otvorilo vrata zapadnog svijeta. Od tada počinje svoja putovanja u Ameriku i Evropu na kojima drži predavanja. Nagradu Servantes uručuju mu u Madridu 1980. godine. Umire u Ženevi 14. juna 1986. Ostao je zapamćen po svojim zbirkama priča, kao što su: „Univerzalna istorija beščašća“, „Maštarije“, „Alef“, „Brodijev izvještaj“ i „Knjiga od pijeska“.

O ulozi pisca Borhes je svojevremeno rekao: „Mislim da je dobro da pisac ne bude previše poznat. Jer u zemljama gdje se pisci mogu proslaviti, oni podilaze masi, slavi itd. Ali u mojoj zemlji, ja pišem za sebe i možda još šest prijatelja. I to je dovoljno. I to može da mi pomogne da unapijedim svoje stvaralaštvo. Ali kada bih pisao za hiljade ljudi, pisao bih da udovoljim njihovom ukusu. A pošto ne znam ništa o njima, možda ne bih ni imao dobro mišljenje o njima, a to nikako ne bi bilo od koristi mojim djelima“.

( Vujica Ognjenović )