Nema više Orisa

Znam da ne volite dugačke tekstove - zato ću današnji tekst da vam uobročim (što bi se reklo).

Dakle, za početak, s tugom u srcu prenosim vijest sa Internet adrese oris.hr, da je srce Orisa - (skoro pa) prestalo da kuca...

Prestalo je da kuca srce naše zajedničke nade - jedinog arhitektonskog časopisa (opće prakse), koji je unazad 20 i kusur godina, ne hoteći, veselio cijeli arhitektonski auditorij koji obitava na teritoriji bivše SFR Jugoslavije - od Triglava, pa do Đerdapa i Đevđelije - i to unatoč činjenici da je ipak riječ, prije svega i iznad svega, o hrvatskom arhitektonskom časopisu - što je poseban kuriozitet.

“Poštovani, dragi čitatelji i prijatelji Orisa”, veli/ “Opterećeni svakodnevnim neuobičajenim teškoćama, a koje svakako utječu i na izdavaštvo, obavještavamo vas o, nadamo se samo, privremenom prekidu izdavanja časopisa Oris.”

I što sada reći...

Posljednji broj Orisa koji sam kupio bio je broj 118. Slučaj je htio da ga kupim baš u Zagrebu - i to baš u “Oris” kući arhitekture - jer ga u to vrijeme (koncem oktobra, 2019. godine) nije više bilo na zagrebačkim kioscima. Nakon tog broja, izašlo je još osam brojeva Orisa, u sedam svesaka (brojevi 124 i 125 su se pojavili u istoj svesci - kao dvobroj) - uključujući i posljednji broj Orisa - broj 126.

Elem, koncem iste godine, ili početkom naredne, 2020. godine, obreo sam se u Dubrovniku - kojom prilikom sam preplesao čitav grad, uzduž i poprijeko, u potrazi za novim brojem Orisa - brojem 119 - ali ga, nažalost, nijesam našao.

Padalo mi je na pamet da pozovem “Oris” kuću arhitekture i da pitam - postoji li (fuckin’) mjesto u DU gdje se može kupiti (fuckin’) Oris - ali sam ipak odustao - bilo bi to pretjerivanje. Ako ga nema dolje na Gružu - ako ga nema gore na Pilama - ako ga nema na Stradunu - u onoj knjižari preko puta crkve sv. Vlaha - i još mi tamo vele, u toj knjižari, da ne dobijaju (dobivaju) Oris odavno - onda ga nema...

Nema ga, pa ga nema...

U mom posjedu se, trenutno, nalazi nekih... Recimo šezdesetak brojeva Orisa - od broja 2 do pomenutog broja 118 - što je nekih... Koliko?... Možda 5 eura po broju = 300 eura.

Na adresi aukcije.hr - istaknut je jedan jedini broj Orisa - i to broj 1. Cijena? Prava sitnica - 55 kuna - što je nekih 7 i po eura + poštarina, naravno. Na adresi kupindo.com, imamo bermude Oris - u svim bojama i u svim veličinama - po cijeni od 2.200 dindži - a imamo i par starih brojeva časopisa Oris po cijeni od 1.000 do 1.200 dindži po broju, što je nekih desetak eura + poštarina.

Na adresi njuskalo.hr imamo... Najbolje je da sami pogledate kako stoji Oris na njuškalo.hr.

Šalu na stranu, ako vas stvarno zanima što mislim o činjenici da nema više Orisa - samo mi namignite - apsolutno sam spreman da u narednom, ili u nekom od narednih brojeva, zalelečem za Orisom...

And now for something completely different...

Fundació Mies van der Rohe - fondacija koja, uz Evropsku komisiju (EC), stoji iza Nagrade Evropske unije za savremenu arhitekturu - Nagrade Mis van der Roe (The European Union Prize for Contemporary Architecture - Mies van der Rohe Award) - izbacila je 2. februara listu (miesbcn.com & miesarch.com) arhitektonskih ostvarenja nominovanih za Misovu nagradu u prvoj fazi novog ciklusa. Na listi se nalazi 449 ostvarenja, realizovanih u periodu od oktobra 2018. do oktobra 2020. godine - među kojima je, fanfare molim - i osam iz Crne Gore.

U septembru će biti objavljena nova lista nominovanih arhitektonskih ostvarenja, realizovanih u periodu od novembra 2020. do aprila 2021. godine - što znači da se može desiti da se na konačnom spisku, pored pomenutih osam, nađe i još neka realizacija sa teritorije Crne Gore.

Uži izbor ostvarenja (Shortlisted works - nekih četrdesetak do šezdesetak ostvarenja, recimo) koja će biti uzeta u obzir za Nagradu, biće objavljen u januaru 2022, a spisak na kojem će se neći pet ostvarenja - pet finalista - biće objavljen u februaru 2022. godine. Nagrada će biti dodijeljena u aprilu 2022.

Dakle, od tih osam realizacija sa teritorije Crne Gore koje će jurišati na Misa - slava mu i milost - pola odmah treba baciti u more - što će reći da nam ostaje... Ostaju nam tri ostvarenja, definitivno, koja jesu interesantna, ne velim, i jedno koje je... Hajde da kažemo da je to jedno ostvarenje vrlo bizarno - a samim tim i najinteresantnije, ako mene pitate - što ne znači da je i najbolje, daleko od toga.

Znam da bi i autorima i publici bilo neuporedivo draže kada bi se mali Maroje, recimo, udostojio da svako od osam crnogorskih ostvarenja koja pretenduju na Misovu nagradu (prva faza) - pomiluje sa par toplih i mudrih riječi u Orisu - ali to se, bojim se, neće desiti...

A ne bih da se namećem, to nikako, nikako...

And now for something completely different...

Što se tiče modula Uvod u crnogorsku arhitekturu (UuCGA) - koji vodim na Fakultetu politehnike UDG (II godina, treći semestar, 20 časova po semestru) - moram vam se pohvaliti činjenicom da sam ove godine dobio dva izvanredna semestralna rada - dva rada koja su me (umnogome) pomjerila.

Prvi rad je zapravo vrlo direktno obraćanje - skoro pa u formi pisma - na temu Doma Revolucije u Nikšiću, odnosno čerečenja Plave aždahe - operacije koju, unazad par godina, vrlo odlučno i vrlo vješto sprovodi neprikosnoveni autoritet na polju nikšićke arhitekture i nikšićkoga urbanizma - gospodin Nebo Adžić Džoa. Priča kulminira stavom da je sama činjenica da je Džoa smogao snage i volje da krene na aždahu - vrijedna akolada. Taj student mi je definitivno otvorio oči po tom pitanju - docendo discimus, što bi rekli Latini - dakle, nije uputno udarati - sa pozicija koje zapravo i ne postoje - na nešto što narod, u principu - odobrava, u najmanju ruku.

Drugi dobar rad je razgovor koji su Džoa, brat naš, i ta (moja) studentica vodili na temu: kontroverzna intervencija na Domu Revolucije. Džoa je iskoristio jedinstvenu priliku da (meni - preko studentice) podastre romansiranu varijantu - lots of cream, lots of sugar - te vrlo kompleksne priče - i to baš tako kako bi Džoa volio da ta priča bude utefterena u anale tvrdoga grada pod Trebjesom - a, po mogućnosti, i u anale CG arhitekturice. Suze su mi, ukratko, navrle na oči... Ne šalim se.

E sad, da je tu mali Maroje, on bi - uz izdašan, podrazumijevajući honorar - spakovao to kako treba - ali kako dečko nije tu - kako je Maroju u ovom trenutku čerečenje DR pretposljednja briga, a Džoa posljednja... Dobro, dobro - tu sam - ali pod uslovom da Džoa potvrdi da je spreman da iskreno odgovori na par šaljivih potpitanja...

( Borislav Vukićević )