Đurić: Žene prolaze kroz razne društvene torture

Iako je prošla godina bila teška za sve umjetničke profesije, glumica Marija Đurić jedna je od rijetkih koja se može pohvaliti da joj se 2020. pozitivno završila, makar kad je posao u pitanju.

Postala je dio ansambla Gradskog pozorišta.

Đurić koja je glumu zavoljela još kao dijete kada je bila dugogodišnji član amaterske pozorišne grupe „Prazan prostor“ koju vodi pozorišni reditelj Petar Pejaković, Fakultet dramskih umjetnosti - smjer gluma završila je u klasi profesora Branislava Mićunovića i asistenta glumca Branka Ilića.

Zaljubljena u svoju profesiju, tokom pandemije nije se predavala, bez obzira na situaciju, pa je sa svojim kolegama snimila na terasi svog stana predstavu “Žena koja je skuvala svog muža”. Iako ne bi voljela da se ovakav način rada nastavi i jedva čeka povratak pred publiku, spremna je da se situaciji prilagodi. Marija je završila nižu muzičku školu, odsjek klavir, a svoj talenat za muziku često pokazuje na društvenim mrežama pjevajući i svirajući aktuelne hitove.

Imala je priliku da glumi u serijama “Božićni ustanak” i “Biser Bojane”, kao i u filmu “Grudi”, a o karijeri, položaju žene u današnjem društvu, muzici, ulogama Marija priča za Magazin....

Krajem prošle godine primljena si u ansambl Gradskog pozorišta. S obzirom na to da neke tvoje starije kolege dugo čekaju na takav status, koliko to znači jednom mladom glumcu i da li pripadanje određenom timu garantuje i uloge?

Prije svega moram da priznam da mi je mnogo žao zato što većina mojih kolega nije u stalnom radnom odnosu. Vjerujem da po završetku studija svi zaslužujemo radno mjesto i da se talenat i različitost svih nas vrlo da iskoristiti. Nažalost, to nije tako. Za primjer imam kolege koji već dugo čekaju da budu dio nekog ansambla. Ja sam faktor sreće izazvala radom i trudom, a onda je to neko i prepoznao. Konačno su se otvorila vrata “sigurnosti”, kako za sam pozorišni angažman i uloge, tako i materjalna sigurnost. Ponosna sam i srećna što se moj trud nagradio, a vjerujem da će se u bliskoj budućnosti, kako u ansamblu Gradskog pozorišta, tako i svim crnogorskim pozorištima i centrima za kulturu, pridružiti još mojih kolega.

Godina za nama bila je veoma teška za sve umjetničke pozive. Nije bilo festivala, koncerata, predstava, ali ni novih angažmana. Slabo su se snimale čak i serije i filmovi. Po čemu ćeš ti pamtiti 2020. godinu?

Baš ta 2020. godina je bila strašna po čitavo čovječanstvo. Potrudiću se da je zaboravim. Strah i panika, naravno koji su sa razlogom još uvijek tu “zaključali” su ljudsku prirodu, čovjekov instinkt i potrebe, i na taj način odaljili nas jedne od drugih. Ako ništa drugo, nadam se da ćemo nakon ovoga više cijeniti svaki tren proveden sa porodicom, prijateljima, kolegama i svim nama dragim ljudima. To će uvijek i zauvijek biti put da čuvamo duh i oplemenjujemo svoje biće.

Poznato je da u predstavi „Žena koja je skuvala svog muža“ imaš jednu od glavnih uloga, a kako nijeste imali priliku da je igrate prošle godine, riješili ste da je snimite na tvojoj terasi stana. Kakve su reakcije i koliko je kamera uspjela da prenese onu magiju koja se dešava na sceni u pozorištu?

Predstava "Žena koja je skuvala svog muža" i cjelokupna situacija - pandemije koja nas je zadesila, samo su primjer da je lakše naći izgovor za nerad, nego naći način da radimo i stvaramo. Ko hoće, nađe način. Mi smo kao tim ljudi, koji stoji iza projekta, pobijedili i situaciju, i to da nas niko od pozorišnih institucija nije morao pozvati da bismo mi radili. Važna je volja, a kad je ona tu sve je izvodljivo i moguće. U ovom slučaju, iskoristili smo moj stan kao scenu i poigrali se pričom iz jedne potpuno druge ambijentalne vizure. Bilo nam je važno da u igri ostanemo dosljedni zadatku, a da drugačijim prostorom u kom igramo oplemenimo našu priču. Nastavili smo da radimo i stvaramo u ovom pravcu. Hvala publici koja nam je dala vjetar u leđa, bila naša podrška i ohrabrila nas da idemo dalje sa novim projektima. "Dejstvo gama zraka na sablasne nevene", gdje igram sa koleginicama Anđelijom Rondović i Jelenom Simić je projekat sa kojim ćemo, nadam se, izaći krajem februara.

Ne samo vaša, već su se mnoge predstave našle na YouTube kanalu raznih pozorišta i tokom pandemije igrane su online. Znači li to da i ova grana umjetnosti mora da se prilagodi situaciji?

Ne bih voljela da način na koji sad radimo potraje. Film je film, i to je forma u kojoj je priča snimljena i ekranizovana i kao takav ima svoj smisao i funkciju. Međutim, pozorište je živa stvar i ono postoji samo dok su glumci na daskama, a publika u gledalištu.

Glumci uvijek najviše vole aplauze i tu reakciju publike nakon odigrane predstave. Kako je uopšte igrati u takvim uslovima i bez publike? Je li bitno samo da se igra?

Važno je da se igra. Kultura gradi društvo i sistem u istom. Ona osvješćuje čovjeka i zato se ne smije zaustaviti. Iznuđeni smo da to sad bude ovako, da nalazimo razne načine kako bismo je održali, iako je ovako mnogo teže i manje inspirativno.

Imali smo priliku da te gledamo i u seriji i filmu “Biser Bojane”. Koliko je teško glumcima iz Crne Gore da dobiju uloge u nekim regionalnim projektima? Posjećuješ li i sama kastinge i kako uopšte čujete za iste?

Moja saradnja sa Milanom Karadžićem, rediteljem serije “Biser Bojane” počela je 2015. godine i od tad sam gotovo u svim njegovim projektima. Prvi put me je gledao u studentskoj predstavi, a nakon toga me je pozvao da igram ulogu Ketrin u predstavi “Pogled s’mosta” koju je takođe režirao. Kao neko ko je upoznao moj rad i talenat, rado me je ili uzimao ili preporučivao za glumačke podjele. Uglavnom, to nekako ide tako, preporučuju nas ili ne, ili nas ne znaju, jer se nisu interesovali, samim tim što ne bi došli i odgledali neku predstavu gdje igramo. Sa druge strane, žao mi je što organizovani kastinzi nisu dostupni svima, takozvani “kastinzi zatvorenog tipa” gdje nažalost nemamo priliku da nas reditelji upoznaju i vide.

Kažete “Nismo same”. Hmmmm, zašto se onda događa da moje muške kolege za isti obim posla koji obavljamo budu više plaćeni, ili, recimo, zašto ženu koja traži stalan posao pitate da li planira da bude majka, dok se apsolutno ne raspitujete hoće li moj muški kolega biti tatica

Do sada, tvoje pojavljivanje, bilo na daskama koje život znači ili u serijama gotovo uvijek nasmije publiku. Kakvu ulogu priželjkuješ i bojiš li se da te upravo i režiseri, ali i publika ne svrsta i prepozna samo po jednom žanru - komediji?

Do sad sam imala prilike da se bavim i komedijom i tragedijom. Mogu reći da možda većina mojih pozorišnih uloga pripada tragičnom žanru, dok se na filmu više pojavljujem u komedijama. Publika koja me gleda u pozorištu u većini slučajeva kaže “stvorena si za ovu ulogu”, dok slične komentare dobijam i od publike koja me prati preko malih ekrana. Ako je tako, onda jednako dobro branim i snalazim se u oba žanra.

Posljednjih dana javnost je uzdrmala priča glumica iz Srbije koje su bile silovane od strane učitelja glume. Kako ti gledaš na sve što se dešavalo i jesi li mogla da pretpostaviš da se takve stvari dešavaju i kod nas?

Dešavaju se grozne stvari i mi to svi jako dobro znamo, što na ličnom primjeru, što na primjerima kolega i prijatelja.... Žena je kao fizički slabije biće, od samog postojanja pozicionirana kao “slabija vrsta” koja “očekivano” ima manja prava. Idem predaleko, ali imam i razloga za to, ako zaista želimo da raščlanimo i raskrinkamo ove nemile događaje. Kažete “Nismo same”. Hmmmm, zašto se onda događa da moje muške kolege za isti obim posla koji obavljamo budu više plaćeni, ili, recimo, zašto ženu koja traži stalan posao pitate da li planira da bude majka, dok se apsolutno ne raspitujete hoće li moj muški kolega biti tatica. Dakle, ne važe ista pravila i vrlo smo same, jer sistem nas svrstava... Nemamo jednaku slobodu, nemao prava da uperimo prst, da tražimo jednakost, jer “može biti i gore” zato bolje da “ćutimo”. Situacija koja je zadesila moje koleginice iz regiona je užasna. Svaka riječ je suvišna. Da bih na adekvatnijem nivou branila ovu temu, morala bih prominijeti struku i preusmjeriti se na psihijatriju. Mada, nikad se ne zna. Ne znam primjer nekog ko je konkretno prošao kroz isto, ali sam sigurna da i mi u Crnoj Gori, imamo takvih slučajeva... Oprostite nam, moramo da “ćutimo”. U svakom slučaju, žene prolaze kroz razne društvene torture i nemamo baš uvijek pravo glasa, ni za one gorepomenute “sitnice”, a kamoli za nešto veće.

Jasno je da često i publika prema glumicama ima predrasude zbog nekih uloga koje dobijaju - moraju da se obnaže, ili igraju neku negativku, naivku. Jesi li imala problema zbog svog poziva da te ljudi gledaju kroz neku ulogu?

Predrasude su u čovjeku i aktiviraju se bez obzira na profesiju koju imaju namjeru i potrebu da komentarišu. Naša profesija je vezana za izloženost, pa smo samim tim više na meti. Na dobrom smo putu kad shvatimo da se za nešto trebamo napraviti gluvi ili nasuprot tome, prihvatiti i čuti sve što je konstruktivno i važno po naš napredak.

Dosta je i golotinje u određenim serijama koje idu u udarnim terminima. Kao glumici i ženi, smeta li ti što je žena kroz mnoga ostvarenja predstavljena kao seksualni objekat? Pod kojim uslovima bi i sama pristala da se obnažiš?

Golotinja je prisutna 24 sata, ako ne na udarnim dnevnim televizijskim terminima, onda je to na društvenim mrežama konstantno. Stava sam da je u vremenu u kom živimo obnaženost postala besmislena. Više je ne vidimo ni onda kad bi trebalo da bude prisutna dajući neku poruku i nudeći neki smisao, pa čak ni onda kad ta golotinja pripada najnižem stupnju primitivizma i besmisla. U oba slučaja nije dobro. Postali smo ravnodušni. Niti se divimo, niti kudimo. Na ovakvu ulogu bih pristala samo u situaciji gdje bi to bilo s pokrićem, pokriveno prefinjenim ukusom estetike.

Rad na muzičkom polju može biti vrlo koristan za glumu

Pored glume, često na društvenim mrežama gledamo tvoje snimke gdje pjevaš. Nekad sama, nekad sa koleginicom Vanjom Jovićević. Pokazala si da znaš i da sviraš, a imaš i bend. Može li muzika pobijediti ljubav prema glumi?

Gluma je moja profesija, a muzika uglavnom dobra zabava. Međutim, do sad je veliki broj mojih uloga bio prožet muzikom, tako da rad na muzičkom polju može biti vrlo koristan i za glumu. Svakako, pored dobrog treninga koje postižem sviranjem i pjevanjem, mislim da u ovom tmurnom i tužnom vremenu muzički snimci koje često obajvljujem na društvenim mrežama donose malo lijepe i pozitivne energije.

( Marija Vasić )