Čovjek može sve da nauči i obuzda, osim želju za bogaćenjem i za moći

Jedinstven i raznovrstan, i tematski i žanrovski, roman “Deset za jednog”, kao i njegovog autora Obrada Nenezića, nemoguće je odrediti jednom riječju. Na oko 180 stranica novog djela crnogorskog dramaturga, ali i pisca, scenariste, reditelja i filmskog i pozorišnog, odvija se put potrage za identitetom koji čitalac prati zajedno sa protagonistom Davidom, rediteljem pozorišta “Kralj Ibi” u Londonu.

Duh predaka iz Crne Gore i obećanje dato majki prije nego što je ostao bez nje, Davida dovode iz Londona u Bar, u sred pandemije 2020. godine i svih onih društvenih i političkih okolnosti kroz koje smo tokom prethodne godine prolazili. Bliskost protagoniste i čitaoca uvećava se kako se drama, poput filmske trake, odmotava, posebno uzimajući u obzir naraciju u prvom licu jednine.

Pokušavajući da sastavi slagalicu svog porodičnog stabla David se, pored onih iz 2020, susreće sa događajima iz Drugog svjetskog rata, zločinom Njemaca i domaćih izdajnika, podjela tadašnjeg društva, njihove (i naše) kulture i (ne)morala.

Paralelna priča u dva vremena ističe dramaturšku crtu Obrada Nenezića kojom pisano djelo on montira poput filma, uz jedinstven jezički stil, sa trenucima psihološkog, ali i detektivskog romana u kombinaciji sa dnevničkim zapisima, istorijskom fikcijom i političkim kontekstom.

Uz štampano izdanje u knjižarama, svim zainteresovanim čitaocima dostupno je i digitalno i audio izdanje knjige na autorovom sajtu obradnenezic.com.

Pored toga, Nenezić je upravo juče premijerno postavio svoj komad “Kontraevolucija” u nikšićkom “Zahumlju”, a čija se podgorička premijera očekuje 11. februara u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”.

Nenezić je rođen 1971. godine u Bijeloj. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Siniše Kovačevića, doktorand je Teorije dramskih umjetnosti, kulture i medija na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Ipak, više od svega je samostalni umjetnik.

O romanu, predstavi, društvu i kulturi u Crnoj Gori, te planovima za dalje i novim projektima, Nenezić govori za “Vijesti”.

“Deset za jednog” je roman o Britancu crnogorskog porijekla koji traga za sopstvenim životom, istinom, korjenima i identitetom... Napisan je u prvom licu, pa upravo taj narativ obuzima čitaoca koji se lako može poistovijetiti mnogim mislima, situacijama i događajima u knjizi... Šta ste Vi kao autor željeli da pružite čitaocu, sa čime da ga suočite?

Pisac svako djelo piše najbolje što umije i zna u tom momentu. Da li je napisao uspješno djelo zavisi od mnogo faktora. Navešću samo nekoliko: ideja, zanat, talenat, vrijeme i čitalac. Sve to oblikuje stil pisca tokom procesa stvaranja, ali ne samo jednog djela, već cjelokupnog djelanja. Kroz taj proces pisac neprestano uči, a od nasušnog je značaja da za to djelo izabere formu i naratora, između ostalog. “Deset za jednog“ je postmoderni roman istorijske fikcije, detektivskog zapleta, ali i dnevničkih zapisa, pa se stoga nametnulo samo od sebe da se piše u prvom licu. Takođe, za ideju je neophodno izabrati pravi medij ili žanr. Ideju za roman “Deset za jednog” sam prvo obrađivao za pozorište, pa za film i onda sam shvatio da romanom želim da pokažem čitaocu ono što sam htio, a htio sam da ispričam priču o jednom ratnom zločinu, koji se ne ponavlja, ali koji ne umire, već se pojavljuje iznova u drugačijem obliku. Zločin rađa čovjek. Najneviniji, a najinteresantniji oblik zločina, bilo u ratu ili miru, jeste njegov umjetnički oblik.

Koliko su na Vas uticale sve okolnosti u Crnoj Gori iz 2020. godine koje ste smjestili u roman, od izbora, litija, podjela u narodu, pa do uticaja virusa korona (usred kojeg ste i objavili knjigu)? Čini mi se da kroz knjigu pokazujete kako se kod nas, danas i tokom Drugog svjetskog rata ili nekolike decenije ranije, ponavlja slična priča...

Angažovanost je vrlo bitna u mom stvaralaštvu iz razloga što prije svega pišem za današnjeg čitaoca. Međutim, razmišljam i onom budućem tako što biram vječne teme i motive, a to su pravda i nepravda, rat i mir, ljubav i mržnja itd. Odnosno one motive i teme koje razumiju sva vremena i prostori, tj. ljudi u njima. Crnogorska istorija, ali i sadašnjost, su dramatični. A gdje god ima drame tu ima i proze, i poezije, i pozorišta i filma... Najbolje za umjetnost, a najgore za čovjeka, u tom dramatičnom procesu je to što se sukobi ne rješavaju, već se više i više komplikuju, zato danas imamo na prvi pogled istovjetno lice i naličje mržnje. Imamo odjeke Prvog svjetskog rata, eho Drugog, galamu “devedesetih” prošlog vijeka i marš 2020. po našim moždanim vijugama, strpljenju, nadama i slutnjama... koji nemaju namjeru da stanu, jer čovjek može sve da nauči i obuzda, osim želju za bogaćenjem i za moći.

Radnja se odvija u dva vremena, kombinujući realne okolnosti 2020. godine i vrijeme Drugog svjetskog rata. Da li je bilo zahtjevno ispratiti tok i vrijeme radnje prilikom pisanja i da li ste na samom početku znali kako će se priča odvijati ili ste dozvolili da se “klupko” događaja kroz koje protagonista prolazi odmotava zajedno sa Vama, dok pišete (jer sa čitaocem to jeste slučaj)?

Nekad je proces stvaranja kontrolisao mene, ali to više nije slučaj. Na studijama dramaturgije ježio sam se od plana drame. Danas taj plan izuzetno cijenim i primjenjujem. Međutim, to je samo zanat. Poetika je nešto drugo. Poetika ona tekuća misao koja okuplja sve misaone pritoke od izvora do ušća gdje se spajaju čitalac i roman, jer je autor već u tom trenutku prošlost. Autor je već u drugom romanu ili djelu. Ja sam od onih autora koji dugo nose ideju, bore se sa njom, a onda u groznici pišu. Vjerujte mi da se ne sjećam tih trenutaka. Osim rezultata, kad sam duboko srećan postignutim ili duboko nesrećan što moram da se odreknem truda. Tako da sračunato montiram paralelne radnje kako bi moje djelo bilo zanimljivije, a ne složenije. To je već i stvar stila. Moji romani su montirani kao film, zato što mislim da su film i roman sličniji percepciji konzumenta nego pozorište i film iako pripadaju dramskim umjetnostima, prije svega zato što se pozorište dešava “sad i ovdje” pred gledaocem.

Iako je dinamičniji (iz mog ugla), ali uz ritam, srditost, na momente ogorčenost i razočaranost, možda i pasivnost, pa i lik majke koji je važan motiv, mene je djelo “Deset za jednog” na trenutke podsjećalo na Kamijevog ”Stranca”. Kako ste zadovoljni dosadašnjim reakcijama čitalaca, kritičara, ali i kako se odvija distribucija knjige, da li ste razmišljali o promocijama, konkursima/nagradama...?

U pravu ste. Štaviše glavni junak kad ostaje bez majke sjeća se Kamijevog Mersoa u istoj situaciji. Kami je moderniji nego ikad u Crnoj Gori gdje kovid ruši kult smrti. A otuđenost dobija smisao zbog zdravstvenih mjera. Performans ispraćaja pokojnika na drugi svijet pretvara se u intimni i bolni čin, kakav i treba da bude. Međutim, ja nijesam pisao roman o kovidu, već iskoristio virus da motivišem junaka koji razmišlja o suicidu da shvati da na “drugi svijet” niko nije zakasnio. Kao što ni čitalac nikad nije zakasnio da pročita moj roman. Imajući u vidu da postoje digitalno i audio izdanje na mom sajtu, gdje mogu da vidim koliko je puta preslušan ili pregledam, uz izvještaj iz knjižara - roman je na pravom putu. Takođe, predstoje mu brojne promocije, u zemlji i inostranstvu, koje su prošlih mjeseci otkazane zbog kovida. Što se tiče nagrada, uz svu misteriju koje ih obično prate, mislim da nagrade ipak koriste djelu... a ne autoru, bar u propagandnom smislu. Međutim, odavno ne šaljem tekstove i knjige na konkurse. Ne tražim nagrade, niti one mene, ali mislim da u zdravstvenom, društvenom i političkom rijalitiju koji živimo i najgora knjiga i najgora nagrada su lijepa i divna vijest i događaj u odnosu na svakodnevnicu.

Pamtim konstataciju iz knjige, parafraziraću, “potraga za korjenima i identitetom je balkanski ćorsokak”... To je i glavni motiv djela, čini mi se? Ako zađemo dublje u psihologiju Crnogorca u 21. vijeku ili Balkanaca uopšte, zbog čega je toliko izražena ta potreba za samoidentifikacijom kroz pretke?

Crnogorci su narod koji je više živio u prošlosti nego sadašnjosti (a to je par ekselans dramska tema). Vjerujem da je za to “kriva” ugledna i priznata usmena književnost Južnih Slovena, koja je porodila mitomaniju. Cijenu za to, u posljednje vrijeme, dio pravoslavnih Crnogoraca je platio gubitkom kulturno-istorijske tradicije i baštine glasanjem proste većine u parlamentu. Ali na kratko. Do ocjene Ustavnog suda ili do nove političke većine u skupštini. Onda će onaj dio crnogorskih građana, srpske nacionalnosti, da ostane bez svog dijela “duše”... Ali to ne može ići unedogled. Napokon će ozbiljni ljudi da sjednu za sto i da nađu rješenje, i mislim da ćemo se kloniti onog dijela prošlosti koji nas je doveo na rub građanskog rata. A u svemu tome će umjetnost biti na dobitku, naravno, spiritualno, a ne materijalno.

Sada bih se okrenula predstavi “Kontraevolucija” koja je nastala u Vašoj režiji i po Vašem scenariju. Sam naziv nam (donekle) dozvoljava da zaključimo da je riječ o još jednoj vremenskoj mašini kroz koju možemo da sagledamo posljedice vremena u kojem živimo, naprednih tehnologija koje, umjesto da nas učine svjesnijim i čovječnijim, daju ljudima moć ignorišući posljedice, bilo da su u pitanju međuljudski odnosi ili suživot sa prirodom (koja nas “opominje da ipak ne možemo sa njom izaći na kraj po našim pravilima već po njenim”)... Koja pitanja postavljate ovoga puta i da li je bilo teško napraviti takvu futurističku komediju (a zapravo našu realnost)?

Većina malih formi se koristi u komercijalne svrhe, iako nijesu za to napisane. U teškim vremenima autori se hvataju za egzistencijalnu slamku spasa, pa krajnji produkt ne ispadne baš onako kako se namjeravali. Iz tog razloga sam drugačije prišao ovom projektu. “Kontraevolucija” je od futurističke komedije evoluirala u duhovitu dramu, baš zbog gore navedenih razloga. Krenuo sam u istraživanje gdje i u šta bi se čovjek mogao pretvoriti u budućnosti. A kad sam dopro do tog nekog mog zamišljenog cilja kroz vrijeme, shvatio sam da je u stvari gorko i smiješno što tamo ne važe ista pravila kao u ovom hronotopu koji živimo, i ako uspijemo da dopremo do tamo kakvi ćemo biti kad se vratimo i šta nas čeka na tom putu. I te kako je bilo prostora za pučku komediju, ali u dogovoru sa saradnicima odlučili smo da napravimo jednu dinamičnu i duhovitu predstavu jakog podteksta, koji je jednako gorak i smiješan.

Postavlja se pitanje: ko je čovjek danas, kakav je i šta ga odlikuje? Da li počinjemo da vodimo neki rat sa samima sobom, možda sa tehnologijom, naukom, religijom, realnošću, a da toga nijesmo ni svjesni?

Upravo ste odgovorili... Možda sam ja drugačije krenuo. Tj. krenuo sam od dobrih i zlih namjera. Tako u “Kontraevoluciji” genijalni naučnik Bjelanski završava svoje remek djelo - androida Projekta, i njegove su namjere časne, da pomogne čovječanstvu, ali tamo neke tajne službe njegovu genijalnost vide kao dobro investiranje, pa šalju tajnog agenta prerušenog u sveštenika Ilariona da otkrije granice ljudske genijalnosti... Međutim ljudi ne računaju na to da su njihova djela nekad njihov najveći neprijatelj. U ovom slučaju to je andoid Projekat.

Kazali ste da se “možda sve osim duhovitosti u ovoj drami događa u budućnosti”, ističući da je Vaš cilj bio da ponudite “drugačiju duhovitost od stereotipnog “’crnogorskog humora’ koji smo gledali do sada”, zbog čega?

U crnogorskoj istoriji filma, televizije i pozorišta dominantne su komedije mentaliteta, među kojima ima izuzetnih ostvarenja. Naravno, to nije slučajno. Zajednički govorni prostor bivše Jugoslavije je taj humor gutao kao alvu. Stereotipni Crnogorac je bahat, lijen, zaostao ali lukav, sa jakim gorštakim jezičkim akcentom i arhaizmima, dok je Crnogorka većinom objekat, obično više rekvizita nego lik. Ali kad pogledate stvarnost taj i takav Crnogorac je danas rijedak kao Mohikanac. Dakle, to je konstrukcija i projekcija, i ona je obično više smiješna regionu nego nama. Iz tog razloga smo u digitalnoj eri pokušali predstaviti digitalnog čovjeka i mašinu suprostavljenog tradiciji. To sam uradio i u duhovitoj drami “Nobelovci” koju je publika voljela, a sa “Kontraevolucijom” sam otišao korak dalje... pa ćemo vidjeti. Vrijeme uvijek ima posljednju riječ. U svakom slučaju humor mora biti univerzalan, da ga ljudi razumiju. Zato je duhovitost u drami postavljena na današnjem trenutku, što dramu čini angažovanom, dok se drugi elementi mogu posmatrati kao priča koja se odvija u onom trenutku kad će androidi biti dio naših života. A naučnici kažu da to vrijeme nije daleko.

Vaša premijera je među prvima (ili prva ozbiljna) u Crnoj Gori otkad je pandemija zaključala teatar. S obzirom na to, imate li očekivanja i kako biste prokomentarisali ovu dugu pauzu pozorišta?

Nadležni moraju znati da u kulturnim i umjetničkim institucijama najveći broj zaposlenih nijesu umjetnici već administracija. U najvećim problemima su i u doba kovida i bez njega, upravo umjetnici. Državne i lokalne institucije sebi mogu priuštiti luksuz da ne rade, pravdajući se da je zdravlje preče od svega, što i jeste, ali slobodni i samostalni umjetnici žive od svog rada, zato što prije treba otvoriti vrata publici... Ako u raznim objektima ili skupovima ima po nekoliko stotina ljudi, zašto ne bi bilo u pozorištima, bibliotekama i koncertnim dvoranama sa svim mjerama zaštite. Takođe, tu je beskrajni virtuelni prostor interneta, pa umjetnici moraju odgovoriti digitalnom izazovu, što i sam radim objavljujući svoja djela u digitalnom, video i audio izdanju.

Kakav je generalno kulturni život i scena u Crnoj Gori, prema Vašem mišljenju, iz ugla stvaraoca i autora, ali i iz ugla konzumenta?

Kao što privreda male zemlje kao što je naša treba da počiva na domaćinu, malim i srednjim preduzećima, tako i naša kultura treba da se okrene talentovanim pojedincima i nezavisnoj sceni, jer su državne i lokalne institucije po svojoj prirodi spore i nesklone promjenama. To se može uraditi konkursima, koji već postoje, ali ih moramo udvostručiti i utrostručiti, jer jedan umjetnik ili scena ne mogu preživjeti od jednog projekta godišnje. A institucije kulture moraju da budu logistika. Dobar primjer za to, između ostalih, upravo je projekat “Kontraevolucija”. “Zahumlje” i KIC “Budo Tomović” nemaju budžete za velike predstave, ali imaju za male i niskobudžetne forme, kao što imaju odlične tehničke uslove, pa smo brzo postigli dogovor. Vjerujem da ćemo nastaviti saradnju. Međutim, mnogo toga i njima i nama zavisi od državne kulturne politike, a naš resor kulture je u vakumu već mjesecima...

Kad je umjetnost u pitanju Vi ne mirujete, uvijek na nečemu radite... Šta Vas, pored predstave, trenutno okupira?

Gdje god je srž drama, tu se kao dramaturg snalazim, bez obzira koji je medij u pitanju ili žanr. Drama je okosnica i u mojoj prozi i poeziji. Umjetnik je uvijek u potrazi za idejom. A kad je nađe u životu, u okolini, medijima, legendama, mitovima... onda ona njega traži i progoni. Međutim, postoje neke razlike u realizaciji ideje. Recimo, umjetnik koji živi od svog rada, a ne od plate, mora da radi mnogo više od onog koji je na budžetu, da bi pristojno živio. To su dugotrajni i iscrpljujući procesi. Dok traje proces umjetnik živi od prethodnog projekta, i tako u nedogled. Mnogo puta mi se ne radi, odbijem neku ponudu, ali to je luksuz u Crnoj Gori gdje je tržište malo. Ali - sâm sam izabrao svoj put.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, da li biste nešto otkrili čitaocima?

Postoji mogućnost da će jedna televizijska kuća snimati seriju po mom romanu “Šetači po mjesecu” - crna hronika jedne mladosti, koji je i nastao po scenariju za TV seriju koji je nagrađen na Konkursu TVCG davne 2000. godine, ali do danas nije snimljena. Takođe, kao roman bio je u užem izboru za Nagradu “Meša Selimović”. No, detaljnije o tome mogu pričati tek kad potpišem ugovor. Prihvatio sam ponudu još prošle godine da radim na primorju jednu moju komediju koju sam namjenski pisao za tu priliku, ali ako kovid nastavi da uređuje kulturu, ko zna da li će do realizacije doći ove godine.

Neki stari narodi su promjene smatrali smislom života

”Kakvom to narodu pripadam gdje su dva brata različite nacije i vjere?”; pitanje je koje se postavlja na početku Vaše nove knjige. Još jedna od upečatljivih rečenica koja bi mogla biti i savršena definicija “Balkanca” jeste da su oni “jednako brzo spremni da poginu jedni za druge, ali i jedni od drugih”... Sve se to nadovezuje, ponavlja, kao da nas zarobljava, jer opet “u Crnoj Gori se promjene smatraju neuspjehom”... Da li ste kroz realni politički kontekst željeli da nešto i sugerišete čitaocu?

Kao umjetnik imam pravo da u ovom intervjuu sugerišem čitaocu neki politički stav, ali u djelu nemam pravo na to. Sjetimo se velike ere pamfleta socrealizma ili srednjeg vijeka u kome crkva koristi umjetnost u propagande svrhe. Dakle, to ne vodi ničemu. Na drugoj strani moji likovi tvrdo stoje iza svojih stavova, svih pa i političkih. Oni to moraju jer u sudaru stavova nastaje sukob. A bez sukoba nema dramatičnosti. Čak i naoko frigidni Čehovljevi likovi ili likovi drame apsurda imaju sukob, ako ne sa nekim drugim, onda sami sa sobom. Takođe, promjene u liku su dobro došle. Tome i ja težim i kao autor i kao čovjek. Neki stari narodi su promjene smatrali smislom života. Ali promjene na bolje. One drugačije se drugačije zovu i brzo ispravljaju.

Privilegija digitalne ere

Na Vašem sajtu je dio Vašeg stvaralaštva svima dostupan “na klik”. Da li je neophodno danas se prilagoditi publici i tehnologiji?

Kao što je nekad pismo unaprijedilo riječ, a čovjek bio sumnjičav prema njegovim namjerama, tako je internet došao kao dobra vila i umjetniku, ali i ljudima u drugim sferama. Danas stvaralac, ako nema mogućnosti i šanse, a većina ih nema, može za simboličnu cijenu da podijeli svoju poetiku i ostvari interakciju sa konzumentom, a šta više i nasušnije treba jednom stvaraocu od toga? Prema tome, mislim da je privilegija što živimo u digitalnoj eri, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga.

( Jelena Kontić )